OZBILJNE IMPLIKACIJE ANTI-TIPOLOŠKOG DANA
POMIRENJA 2. DIO
Ps 77:13 "U svetištu
je put tvoj, Bože: tko je tako velik
Bog kao što je Bog naš?"
Ps 77:14 "Ti
si Bog koji činiš čudesa; snagu svoju iskazao
si među narodima."
Ps 77:15 "Mišicom
svojom izbavio si narod svoj,
sinove Jakovljeve i Josipove. Selah."
"Kao narod, mi bi trebali
biti ozbiljni proučavatelji proročanstava; ne smijemo stati dok ne postanemo inteligentni
u vezi teme o svetištu, koja je
iznesena u vizijama Danijela i Ivana." E. White {CIHS 17.2}
Ono što ćete otkriti su
najozbiljnije realizacije povezane s pravim kršćanstvom. Božji putovi su
uistinu pronađeni u Službi u Svetištu, koja je trebala biti knjiga pouke
za otkupljenje Njegovog naroda. Ova knjiga pouke je srozana do doktrine Nikolaita, samo vjeruj i oslanjaj se na milost i vjeru.
Sigurno je osloniti se na milost i vjeru ako je OS (eng.
Two P's of
grace) milosti dijelom života vjernika. U ovu su uključene strahovite
posljedice. Ovaj dokument je pregled sljedećih tema koje ću produbiti
u nastavku serije:
§ Služba u
Svetištu
§ Implikacije
Anti-tipološkog Dana Pomirenja od 1844. u odnosu prema ceremonijalnim
blagdanskim proslavama.
§ Kako su grijesi
ušli na sud prije 1844. 1Tim 5:24 "Grijesi nekih ljudi
očigledni su unaprijed i idu prije na sud, a nekih idu kasnije."
§ Činjenica
o Božjem djelu regeneracije nevjeste i svih ljudi ikada.
§ Ponoćni
Poklič 1844. za svih 10 djevica, Matej 25, jer su sve zadrijemale.
§ Istražni
Sud kakav uči Služba Svetišta u Pismu.
§ Brak
Krista i Njegove nevjeste, Njegove crkve, u nebeskom Svetištu, prije nego On
dođe.
§ Implikacije
Zatvorenih vrata Otkrivenja 3.
§ OS
milosti. (eng. Two P's of grace)
§ Tri Osobe
Božanstva i Pomirenje.
Ovo što slijedi je kopija knjige Ellen G. White,
koju je Vance Ferrel
postavio online. Dodao sam neke bilješke koje identificiram kao moje komentare.
rwb
Kompilacija spisa Ellen
G. White
"Božji narod treba jasno razumjeti
predmet Svetišta i istražnog suda." Velika Borba, p.488 {CiHS 1.1}
PACIFIC PRESS PUBLISHING ASSOCIATION
Mountain View, California
Oshawa, Ontario
Sadržaj
1. Istina o Svetištu – Uvod
2. Krist u Žrtvenom Sustavu
3. Nebesko Svetište u minijaturi
4. Evanđelje u Tipu i Anti-tipu
5. Vijest o sudu uzburkala Ameriku
6. Danijel 8:14 i Koraci Božjeg Misterioznog
Vodstva
7. Kraj 2300 Dana
8. Slavni Nebeski Hram
9. Naš Veliki Svećenik u Svetinji nad
Svetinjama
10. Kristova završna služba u Nebeskom Svetištu
Copyright
@ 1969, by Pacific Press publishing
Association
Litho in United States of America. All Rights Reserved
Library of Congress
Catalog Card No. 70-94869 Six printings, 75,000
ISBN
0-8163-0128-X
SLUŽBE U SVETIŠTU
Nije
samo svetište, već je i služba svećenika trebala "služiti slici i sjeni nebeske stvarnosti." Hebreji 8:5. Ovo je bilo od velike važnosti, i Gospodin je preko Mojsija dao jasne i
određene upute o svakoj točki ove tipološke službe. Služba u svetištu
je imala dva dijela, dnevnu i godišnju službu. Dnevna služba se obavljala na
žrtveniku za paljenice, u dvorištu svetišta i u svetinji, a godišnja služba u
svetinji nad svetinjama. {CIHS 31.1}
Nijedno
smrtno oko, osim oka velikog svećenika, nije smjelo vidjeti unutrašnje
odjeljenje svetišta. Svećenik je ondje mogao ući samo jednom godišnje
i to nakon najsvečanije i najpozornije pripreme. On je dršćući
izlazio pred Boga, a ljudi su u tišini i strahopoštovanju očekivali njegov
povratak i njihova su se srca uzdisala u usrdnoj molitvi za božanski blagoslov.
Veliki svećenik je pred prijestoljem milosti vršio pomirenje za Izrael, a
Bog se s njim susretao u oblaku slave. Njegov boravak duži od uobičajenoga
vremena ispunjavao ih je strahom da ne bi zbog njegovih ili njihovih grijeha
bio ubijen od slave Gospodinove. {CIHS 31.2}
Dnevna
služba se sastojala od jutarnje i večernje žrtve paljenice, žrtvovanja
slatkog tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne
grijehe. Postojale su također
žrtve za Subote, za vrijeme mlađaka i za posebne blagdane. {CIHS 31.3}
Svakog
jutra i večeri na žrtveniku se palilo janje od godine, s propisanom
hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jehovi i
njihovu neprekidnu ovisnost o Kristovoj pomirbenoj krvi. Bog je izričito
naredio da svaka žrtva koja se prinosi za službu u svetištu treba biti
"bez mane." Izlazak 12:5. Svećenici su trebali pregledati sve
životinje koje su donesene kao žrtve i odbiti sve one na kojima su otkrili
manu. Samo je žrtva "bez mane" mogla biti simbol Njegove savršene
čistoće, Njega koji se trebao prinijeti kao "nevino i bez mane
janje." 1Petrova 1:19. Apostol Pavao upućuje na ove žrtve kao prikaz
onoga što će Kristovi sljedbenici postati. On kaže: "Zaklinjem vas,
braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i
ugodnu Bogu – kao svoje razumno bogoslužje." Rimljani 12:1. Mi se trebamo
predati službi Bogu i nastojati prinijeti što savršeniju žrtvu. Boga neće
zadovoljiti ništa manje od onog najboljeg što mi možemo ponuditi. Oni koji Ga
ljube cijelim srcem željet će mu posvetiti najbolji dio svog života te
će neprekidno nastojati uskladiti sve sile svog bića u harmoniju sa
zakonima koji će izgrađivati naše sposobnosti da vršimo Njegovu
volju. {CIHS 31.4}
Svećenik
je prinošenjem tamjana dolazio u neposredniju Božju prisutnost nego bilo kojim
drugim činom dnevne službe. Budući da unutarnja zavjesa nije sezala
do vrha građevine, Božja slava koja se očitovala iznad prijestolja
milosti, djelomično se mogla vidjeti iz prvog odjeljenja. Kad je
svećenik prinosio tamjan pred Gospodinom, on je promatrao kovčeg, i
dok se oblak tamjana dizao, božanska se slava spuštala na prijestolje milosti i
ispunjavala svetinju nad svetinjama, a često je tako ispunjavala oba
odjeljenja da je svećenik bio prisiljen povući se do vrata šatora. Kao što je svećenik u toj tipološkoj službi vjerom
gledao prijestolje milosti koje nije mogao vidjeti, tako i Božji ljudi sada
trebaju usmjeravati svoje molitve Kristu, svom Velikom Svećeniku, koji,
nevidljiv za ljudsko oko, moli u naše ime u svetištu iznad. {CIHS 32.1}
Tamjan,
koji se diže s molitvama Izraela, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje,
Njegovu savršenu pravednost koja se vjerom uračunava Njegovim ljudima i
koja jedina može bogoslužje grešnih bića učiniti prihvatljivo Bogu.
Pred zastorom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja,
a pred svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i
tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grešnici
mogu pristupiti Jehovi i jedino kroz Njega, milost i spasenje može biti
darovano pokajanoj, vjernoj duši. {CIHS 32.2}
Dok
su svećenici svakog jutra i večeri ulazili u svetinju u vrijeme
prinošenja tamjana, dnevna je žrtva bila spremna za prinošenje na žrtveniku u
dvorištu izvan. Bilo je to vrijeme posebne pozornosti za štovatelje koji su se
okupljali kod šatora. Prije nego što su stupili u Božju prisutnost kroz službu
svećenika, trebali su ozbiljno ispitati svoja srca i priznati svoje
grijehe. Udruživali su se u tihoj molitvi licima okrenutim prema svetinji. Tako
su se njihove molitve dizale s oblakom tamjana dok se vjera hvatala za zasluge
obećanog Spasitelja predočenog žrtvom pomirenja. Sati određeni za jutarnju i večernju žrtvu
smatrali su se svetima i poštovali su se kao propisano vrijeme bogoslužja u
cijelom židovskom narodu. Kad su u kasnijem razdoblju Židovi bili rasuti u
udaljenim zemljama, oni su i dalje u određeno vrijeme okretali svoje lice
prema Jeruzalemu i prinosili svoje molitve izraelskom Bogu. U ovom običaju
kršćani imaju primjer jutarnje i večernje molitve. Premda Bog
osuđuje puke ceremonije, bez duha bogoslužja, On s velikim zadovoljstvom
gleda na one koji Ga ljube, klanjajući se jutrom i večeri
tražeći oprost za učinjene grijehe i iznoseći svoje zahtjeve za
potrebne blagoslove. {CIHS 33.1}
Kruh prisutnosti je uvijek stajao pred Gospodinom kao trajni prinos.
Oni su bili dio dnevne žrtve. Zvali su se prineseni kruhovi ili
"kruh prisutnosti", jer su uvijek bili položeni pred Gospodinovim
licem. Oni su bili priznanje čovjekove ovisnosti o Bogu za tjelesnu i
duhovnu hranu te da ih primamo samo kroz posredovanje Krista. Bog je hranio
Izrael u pustinji kruhom s neba i bili su ovisni o Njegovoj velikoj izdašnosti,
i za tjelesnu hranu i za duhovne blagoslove. I mana i kruh prisutnosti
upućivali su na Krista, živi Kruh, koji je za nas uvijek prisutan pred
Bogom. On sam je rekao: "Ja sam živi kruh koji je sišao s neba." Ivan
6:48-51. Kruhovi su škropljeni s tamjanom, a kad su ih svake Subote uklanjali
da bi ih se zamijenilo sa svježim, na žrtveniku je paljen tamjan kao spomenik
pred Bogom. {CIHS 33.2}
Najvažniji dio dnevne službe bila je služba koja se obavljala u ime
pojedinaca. Pokajani grešnik je donosio svoju žrtvu do vrata šatora i stavljajući
svoju ruku na glavu žrtve ispovijedao svoje grijehe i tako ih slikovito prenio
sa sebe na nevinu žrtvu. Životinju je zaklao svojim vlastitim rukama, a
svećenik je krv unosio u svetinju i njome škropio ispred zavjese iza koje
se nalazio kovčeg sa zakonom koji je grešnik prestupio. Ovom ceremonijom
grijeh je slikovito, kroz krv, prenesen u svetište. U nekim slučajevima
krv se nije unosila u svetinju, već je svećenik jeo meso, kao što je
Mojsije naredio Aronovim sinovima riječima:
"To vam je dao Gospodin da uklanjate krivnju sa zajednice." Levitski zakonik 10:17. Obje ceremonije su prikazivala
prenošenje grijehe s pokajnika na svetište. {CIHS 34.1}
Takvo je bilo djelo koje se svakodnevno obavljalo tijekom godine.
Grijesima Izraela koji su tako prebačeni u svetište, sveta mjesta postala
su nečista te je bila potrebna posebna služba za uklanjanje grijeha. Bog
je zapovjedio da se izvrši pomirenje za svako sveto odjeljenje, kao i za
žrtvenik, da ga: "očisti i posveti od nečistoća djece Izraelove." Levitski zakonik
16:19. {CIHS 34.2}
BILJEŠKA:
Kad je žrtva za grijeh prinesena za svećenika
ili za cijeli narod, krv se unosila u svetinju, prskala pred zavjesom i
stavljala na rogove zlatnog žrtvenika. Pretilina se palila na oltaru za
paljenice u dvorištu, ali se tijelo žrtve palilo izvan kampa. Pogledaj Levitski zakonik 4:1-21.
Međutim,
kada bi se žrtva prinosila za vladara ili pojedinca, krv se nije unosila u
svetinju, ali meso je trebao pojesti svećenik kao što je Gospodin
zapovjedio Mojsiju. Pogledaj, Levitski zakonik 6:26;
4:22-35.
Stoga,
kao što autor na drugom mjestu opisuje: "Grijesi ljudi su slikovito
prebačeni na svećenika, koji je bio posrednik za narod. Svećenik
sam nije mogao biti prinos za grijeh, niti učiniti pomirenje svojim
životom, jer je i on bio grješnik. Umjesto da on propati smrt, on je ubijao
janje bez mane; kazna za grijeh je bila prebačena na nevinu životinju,
koja je tako postala trenutna zamjena i tipološki predstavljala savršen prinos
Isusa Krista. Kroz krv ove žrtve, ljudi su vjerom gledali u budućnost na
krv Kristovu koja će biti prolivena za pomirenje grijeha svijeta." Selected Messages, 13k. 1, p.230.
DAN POMIRENJA
Jednom
godišnje, na veliki Dan Pomirenja, svećenik je ulazio u svetinju nad
svetinjama čistiti svetište. Tim se činom završavao godišnji ciklus
službe. {CIHS 35.1}
Na
Dan Pomirenja pred vrata su donošena dva jarca i nad njima su bacane kocke,
"te jednog odredi kockom za Gospodina, a drugog za žrtvenog jarca."
Jarac na kojeg je prvo pala kocka trebao je biti zaklan kao žrtva za grijeh
ljudi. Svećenik je njegovu krv trebao unijeti iza zavjese i njome
poškropiti prijestolje milosti. "Tako će obaviti obred pomirenja za
svetinju zbog nečistoće djece Izraelove,
zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha: a tako neka učini i za
šator sastanka što se među njima nalazi, sred njihovih nečistoća."
{CIHS 35.2}
"Neka
mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovijedi sva bezakonja
Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako
jarcu na glavu, neka ga pošalju u pustinju s jednim prikladnim čovjekom.
Tako će jarac na sebi odnijeti sva njihova bezakonja u pusti kraj."
Sve dok jarac nije bio poslan u pustinju ljudi se nisu smatrali slobodnim od
tereta grijeha. Svaki je čovjek trebao patiti u svojoj duši dok se
obavljalo djelo pomirenja. Odlagao se svaki posao, i cijela je izraelska
zajednica provela dan u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i
dubokom ispitivanju srca. {CIHS 35.3}
Ova
godišnja služba je ljude naučila važnim istinama o pomirenju. Žrtvama za
grijeh koje su se prinosile tijekom godine prihvaćena je zamjena za
grješnika, ali krv žrtve nije u cijelosti uklanjala grijeh. Ona je bila samo
sredstvo kojim je grijeh prenošen u Svetište. Prinosom krvi grešnik je
priznavao autoritet Zakona, priznavao krivnju zbog svojih prijestupa i izražavao
vjeru u Onoga koji je trebao uzeti grijehe svijeta. Ali on nije bio u cijelosti
oslobođen od osude Zakona. Na Dan Pomirenja veliki je svećenik, nakon
što je prinio žrtvu za zajednicu, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i
njome škropio sjedalo milosti, iznad ploča Zakona. Tako su zahtjevi
Zakona, koji je zahtijevao grješnikov život, bili zadovoljeni. Onda u ulozi
pomiritelja, svećenik je na sebe uzimao grijehe i napuštajući
svetište nosio teret Izraelovih grijeha. Na vratima
šatora on je polagao ruke na glavu žrtvenog jarca i "ispovijedi sva
bezakonja Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih
tako jarcu na glavu." Kad je jarac koji je nosio ove grijehe pušten u
pustinju, smatralo se da se narod trajno oslobodio grijeha. Ova služba je
obavljana o "slici i sjeni nebeskih stvarnosti." (Hebreji 8:5.) {CIHS
35.4}
SLIKA NEBESKIH STVARNOSTI
Kao
što je već rečeno, Mojsije je zemaljsko svetište izgradio prema
uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to "slikovit prikaz za ondašnje vrijeme
– u kojem su se prinosili darovi i žrtve;" njegova su dva sveta odjeljenja
bila "uzorak nebeskih stvarnosti", a Krist, naš Veliki Svećenik,
jest, "službenik svetišta i pravog šatora, onoga kojeg je podigao
Gospodin, a ne čovjek." Hebreji 9:9;23, 8:2. Kad je apostolu Ivanu u
viziji dozvoljen pogled na Božji hram u nebu, on je tamo ugledao "i sedam
ognjenih svjetiljaka gori pred prijestoljem." Vidio je anđela kako
"držeći zlatni kadionik dođe i stane
na žrtvenik i bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese s molitvama svih svetih
na zlatni žrtvenik pred prijestoljem." Otk 4:5;
8:1. Ovdje je proroku bilo dopušteno promotriti prvo odjeljenje svetišta na
nebu i tamo je vidio "sedam svjetiljki" i "zlatni žrtvenik"
koji je u zemaljskom svetištu bio prikazan zlatnim svijećnjakom i
žrtvenikom tamjana. "Uto se otvori hram Božji što se nalazi na nebu"
(Otk 11:19) i on je pogledao iza unutarnje zavjese na
svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao "kovčeg Njegovog
zavjeta" (Otk 11:19), predstavljen svetom
škrinjom koju je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg zakona. {CIHS
36.1}
Mojsije
je načinio zemaljsko svetište "prema uzorku koji je vidio."
Pavao kaže da su "šator i svi predmeti određeni za službu Božju"
kad su dovršeni, bili "uzorci nebeskih stvarnosti." Djela 7:44 i Heb 9:21-23. Ivan kaže da je vidio svetište u nebu. To
svetište, u kojem Isus služi u naše ime, veliki je original, a svetište koje je
Mojsije izgradio njegova je kopija. {CIHS 37.1}
Nebeski
hram, prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje "tisuće, tisuća
služahu njemu i deset tisuća puta deset tisuća stajahu pred
njim" (Daniel 7:10), ispunjen slavom vječnog prijestolja, gdje
serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja –
nijedna zemaljska građevina ne može prikazati u njegovoj veličini i
njegovoj slavi. Ipak, zemaljsko svetište i njegovi obredi podučavali su
važne istine u vezi s nebeskim svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se
tamo obavljalo za čovjeka. {CIHS 37.2}
Nakon
Spasiteljevog uzašašća, On je počeo svoje djelo kao naš Veliki
Svećenik. Pavao kaže: "Krist, naime, nije ušao u sveta mjesta
napravljena rukama koja su samo slika pravih, nego u samo nebo, da posreduje za
nas pred prisustvom Božjim." Hebreji 9:24. Kao što se Kristova služba
trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i
zauzimao posebno mjesto u nebeskom svetištu, tako se i tipološka služba
sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo
posvećeno jedno odjeljenje u svetištu. {CIHS 37.3}
Kao
što se Krist nakon svog uzašašća pojavio u Božjoj prisutnosti
prinoseći svoju krv u ime pokajanih grešnika,
tako je i svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u svetinji u
ime grešnika. {CIHS 38.1}
Kristova
krv, premda je oslobađala pokajanog grješnika od
osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostao zapisan u svetištu sve do
konačnog pomirenja; tako je i u tipologiji krvlju žrtve za grijeh s pokajanog grešnika uklanjao grijeh, ali je ostao u svetištu
do Dana pomirenja. {CIHS 38.2}
OČIŠĆENO OD ZAPISA GRIJEHA
Na
veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti "suđeni prema
onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima." Otk
20:12. Onda će zaslugama Kristove pomirbene krvi grijesi istinski pokajanih grešnika biti izbrisani iz nebeskih knjiga.
Svetište će time biti očišćeno ili oslobođeno od zapisa o
grijehu. Službama na Dan Pomirenja, čišćenjem zemaljskog svetišta,
tipološki se prikazivalo ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji
su ga zagadili, a uklanjanje je postignuto na osnovu krvi žrtve prinesene za grijeh. {CIHS 38.3}
Kao
što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih zapisa, da ih se više
ne pamti ili ne priziva u sjećanje, tako su oni u tipološkoj službi
odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice. {CIHS 38.4}
Budući
da je Sotona začetnik grijeha, direktni začetnik svih grijeha koji su
uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu
kaznu. Kristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenja svemira od
grijeha biti će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog svetišta i
polaganjem istih na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u
tipološkoj zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao
čišćenjem Svetišta i priznavanjem grijeha na glavi žrtvenog jarca.
{CIHS 38.5}
Tako
su u službi u šatoru i u hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, ljudi
svakodnevno učili o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i
službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne
događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno
pročišćavanje svemira od grijeha i grješnika. – Patriarchs
and Prophets, p.343-358.
{CIHS 39.1}
PITANJA ZA PROUČAVANJE
1. Što su bili "prvi zahtjevi" za gradnju svetišta u pustinji?
2. Što je bila osnova za plan ovog svetišta? Kako se do nje došlo?
3. Ima li miris tamjana koji se širio u svetištu i daleko oko njega neko
značenje?
4. Kako se očitovala Božja prisutnost i gdje?
5. Zakon i sjedalo milosti nalazili su se u svetinji nad svetinjama. Zašto?
6. Zašto je naprsnik bio najsvetiji dio svećenikove odjeće?
7. Koja su tri elementa svećeničke odjeće i vladanja
trebala ostaviti poseban dojam na Izraelce?
8. Zašto su upute za sve službe u svetištu tako jasne i određene?
9. Koje je dvostruko značenje imala činjenica da životinjske
žrtve moraju biti "bez mane"?
10. Tamjan i krv prinošeni su istodobno. Zašto?
11. Na koja je dva načina grijeh grešnika bio prenošen u svetište?
12. Kada i kako je svetište očišćeno od grijeha ljudi?
13. Koje je predmete Ivan vidio u viziji kad je gledao prvi i drugi odjel
nebeskog svetišta? Što je vidio o Njegovoj slavi i veličini?
14. Kako su dnevne i godišnje službe u svetištu bile povezane jedna s
drugom? Primjeni to na Kristovu službu kao našeg Velikog Svećenika i
čišćenje nebeskog svetišta od zapisa grijeha.
EVANĐELJE U TIPU I ANTITIPU
Davidov
dugo-njegovani plan o podizanju hrama Gospodinu Salomon
je mudro ostvario. Sedam godina Jeruzalem je bio pun zaposlenih radnika koji su
poravnavali odabrana gradilišta, zidali velike zaštitne zidove, postavljali
široke temelje – "veliko kamenje, skupocjeno kamenje, klesano
kamenje," – oblikovali teška debla dovezena iz libanonskih šuma i podizali
veličanstveno svetište. 1 Kraljevima 5:17. {CIHS
40.1}
Istodobno
s pripremanjem drveta i kamena, tom su zadatku tisuće radnika
posvećivali svu svoju energiju, napredovala je izrada hramske obrade pod
upravom Hirama iz Tira, "čovjeka mudra,
vješta i razumna... koji umije obrađivati zlato, srebro, mjed, željezo,
kamen, drvo, i plavo, ljubičasto i tamnocrveno predivo, i prepredeni
lan." 2 Ljetopisa 2:13-14. {CIHS 40.2}
SAVRŠEN PREMA UZORCIMA*
I
tako, dok je gradnja na brdu Moriji napredovala bez buke, jer "hram je
građen od kamena koji je već u kamenolomu bio oklesan,
tako da se za građenja nije čuo ni čekić ni sjekira ni
nikakvo željezno oružje u domu dok je bio u izgradnji," prekrasna je
oprema bila usavršavana po uzorcima koje je David ostavio svome sinu, "i
sve predmete namijenjene Domu Božjem." 1 Kraljevima 6:7, 2 Ljetopisa 4:19.
U ovu opremu su spadali žrtvenik tamjana, stolovi na kojima je stajao kruh
prisutnosti, svijećnjak sa svjetiljkama, sa spravama i priborom i
instrumentima povezanim sa službom svećenika u svetinji, sve "od
zlata, i to čistog zlata." 2 Ljetopisa 4:21. Mjedena oprema, –
žrtvenik za paljenice, veliki umivaonik poduprt s dvanaest volova, manji
umivaonici i mnogo drugoga pribora, – "kralj odredi da ih lijevaju u
Jordanskoj ravnici, u glinenom tlu između Sukota
i Seredate." 2 Ljetopisa 4:17. Ovih predmeta napravljeno je tako
mnogo da im ne bi nedostajalo. {CIHS 40.3}
*Poglavlje
sastavljeno od nekoliko Ellen G. White izvora kako bi
se prikazala povezanost između tipološke službe u svetištu na zemlji i anti-tipološke službe u nebeskom svetištu.
HRAM NEUSPOREDIVE RASKOŠI
Nenadmašna
je bila ljepote i neusporedivog sjaja građevina koju je Salomon sa svojim suradnicima podigao Bogu i bogoslužju.
Ukrašena skupocjenim kamenjem, okružena prostranim dvorištima s
veličanstvenim prilazima, obrubljena rezbarenom cedrovinom i glačanim
zlatom, hramska građevina, sa svojim izvezenim zastorima i bogatom
opremom, bila je odgovarajući simbol Božje žive crkve na zemlji koja se
tijekom vjekova gradila prema božanskom planu u skladu s božanskim uzorkom, od
materijala koji je uspoređen sa "zlatom, srebrom i dragim
kamenjem," "uglađene poput kakve palače." 1 Kor 3:12,
Psalam 144:12. [1] {CIHS
41.1}
Napravljeno
je najdivnije svetište prema uzorku danom Mojsiju na gori, koji je Gospodin
poslije pokazao kralju Davidu. Kao dodatak kerubinima na poklopcu kovčega,
Salomon je napravio još dva anđela koji su bili
veći i stajali s obje strane kovčega, prikazujući nebeske
anđele kako čuvaju zakon Božji. Nemoguće je opisati ljepotu i
raskoš ovoga svetišta. Na ovo su mjesto svećenici s najvećim
poštovanjem unijeli sveti kovčeg i postavili ga ispod krila dvojice
kerubina koji su stajali na podu. {CIHS 41.2}
BOŽJI ZNACI PRIHVAĆANJA
Sveti
je zbor podigao svoje glasove u slavljenju Boga, a melodija njihovih glasova
praćena je svim vrstama glazbala. Sve dok je predvorje hrama odzvanjalo
slavljenjem, oblak Božje slave ispunjavao je dom kao što je nekada ispunjavao
šator sastanka u pustinji. "A kada su svećenici izašli iz svetinje
oblak ispuni dom Gospodinov, tako da zbog oblaka svećenici nisu mogli
nastaviti služiti: jer je slava Gospodinova ispunila dom Gospodinov." 1
Kraljevima 8:10,11. {CIHS 42.1}
Poput
zemaljskog svetišta koje je Mojsije načinio prema slici pokazanoj na gori
i Salomonov je hram, sa svim svojim službama, bio
"simbol za ono vrijeme u kojem su se prinosili darovi i žrtve;" a
njegova dva sveta odjeljenja bila su "uzorci stvari u nebesima;"
Krist, naš Veliki Svećenik, "službenik je svetišta i pravog šatora
kojeg je podigao Gospodin, a ne čovjek." [Hebreji 8:2] [2] {CIHS 42.2}
Cijeli
sustav tipologije i simbola bio je zgusnuto proročanstvo evanđelja,
prezentacija u kojoj su bila povezana obećanja o otkupljenju. [3] {CIHS
42.3}
ANTITIP IZGUBLJEN IZ VIDA
Gospodin
Isus je bio temelj cijelog židovskog vjerskog sustava. Njegove uzvišene službe
bile su božanski određene. Trebale su objaviti narodu da će se u
određeno vrijeme pojaviti Onaj na koga su sve te službe ukazivale. [4] {CIHS 42.4}
Kako
su se udaljavali od Boga, Židovi su u velikoj mjeri izgubili iz vida
učenje obredne službe. Ovu službu je zasnovao sam Krist. Svakim svojim
dijelom bila je simbol Njega i puna životne snage i duhovne ljepote.
Međutim, Židovi su izgubili duhovni život koji je proistekao iz njihovih
ceremonija čvrsto se držeći mrtvih formi. Pouzdali su se u same žrtve
i obrede, umjesto da su se oslanjali na Onoga na koga su te žrtve
upućivale. Da bi popunili mjesto onoga što su izgubili, svećenici i
rabini umnožavali su svoje vlastite zahtjeve, i što su bivali stroži, sve se
manje manifestirala Božja ljubav. [5]
{CIHS 42.5}
HRAMSKE SLUŽBE IZGUBILE SVOJE ZNAČENJE
Krist
je bio utemeljitelj i život hrama. Hramske službe su bile slika žrtve Božjeg
Sina. Svećenstvo je uspostavljeno da prikaže Kristov posrednički
karakter i djelo. Cjelokupan plan žrtvenog bogoslužja bio je nagovještaj
Spasiteljeve smrti za otkupljenje svijeta. Ove žrtve neće imati nikakvu
učinkovitost kad veliki događaj na koji su vjekovima upućivale
bude ispunjen. {CIHS 43.1}
Budući da je cjelokupan obredni sustav simbolično
upućivao na Krista, ono bez Njega nije imalo nikakvu vrijednost. Kad su
Židovi zapečatili svoje odbacivanje Krista, time što su ga predali da se
pogubi, odbacili su sve ono što je pridavalo Značaj hramu i njegovim
službama. Njegova svetost je odstupila. Bio je osuđen na uništenje. Od
toga dana su žrtve i služba u vezi s njima postale beznačajne. Kao i Kainova žrtva, nisu
izražavale vjeru u Spasitelja. Time što su Krista predali na smrt, Židovi su
ustvari razorili svoj hram. Kad je Krist razapet unutarnja zavjesa u hramu
rascijepala se na dva dijela, od vrha do dna, označavajući da je
prinijeta velika završna žrtva i da je cijeli sustav žrtava zauvijek prestao.
{CIHS 43.2}
"I
u tri dana opet ću ga podići." Sile tame kao da su nadvladale
prilikom Spasiteljeve smrti i klicale su od radosti zbog svoje pobjede.
Međutim, iz unajmljena je Josipova groba, Isus izašao kao pobjednik.
"Razoružavši poglavarstva i vlasti i javno ih izloži ruglu, proslavivši u
tome pobjedu nad njima." Kološanima 2:15.
Zaslugom Njegove smrti i uskrsnuća On je postao sluga "istinitog
šatora, onoga kojega je podigao Gospodin, a ne čovjek." Hebreji 8:2.
Ljudi su podigli židovski šator sastanka, ljudi su sazidali židovski šator, ali
gornje svetište – po čijoj je slici bilo načinjeno zemaljsko – nije
sagradio nijedan zemaljski arhitekt. "Evo Čovjeka čije ime je
Grana: ...On će sagraditi hram Gospodinu; On će slavu nositi i
vladati na Njegovu prijestolju; i bit će svećenik na Njegovom
prijestolju." Zaharija 6:12-13. {CIHS 43.3}
OČIJU
OKRENUTIH PREMA ISTINSKOJ ŽRTVI
Služba prinošenja žrtava, koja je upućivala na Krista, je
prestala, ali su ljudske oči sada bile okrenute prema pravoj žrtvi za
grijehe svijeta. Zemaljsko je svećenstvo prestalo, ali mi gledamo na Isusa
službenika novoga zavjeta, i "na škropljeničku
krv koja govori bolje od Abelove." "Još
nije otvoren put u najsvetiju od svih dok još postoji prvi šator... ali Krist,
kao Veliki Svećenik budućih dobara, došao po većem i savršenijem
šatoru, ne rukotvorenom... nego po svojoj krvi, ušao jednom zauvijek u
Svetinju, zadobivši vječno otkupljenje za nas." Hebreji 12:24,
9:8-12. {CIHS 44.1}
"Stoga on i može potpuno spašavati one koji po Njemu pristupaju
Bogu, budući da On uvijek živi da ih zastupa." Hebreji 7:25. Iako se
služba morala premjestiti iz zemaljskog u nebeski hram; iako će svetište i
naš veliki svećenik biti nevidljivi za ljudske oči, ipak učenici
neće trpjeti nikakav gubitak. Oni neće doživjeti nikakav prekid svoje
zajednice niti smanjenje sile zbog Spasiteljeve odsutnosti. Dok Isus služi u
svetištu iznad, On je još uvijek svojim Duhom poslužitelj crkve na zemlji. [6] {CIHS 44.2}
NAŠ VELIKI
SVEĆENIK, NAŠ ZASTUPNIK
"Jer Krist nije ušao u rukotvorene svetinje, koje su slike one
istinskih, nego u samo nebo, da se sada pojavi u Božjoj prisutnosti za nas.
Niti je ušao da prinese mnogo puta sam sebe, kao što veliki svećenik ulazi
u svetinju s tuđom krvlju, jer bi tada morao trpjeti mnogo puta od
utemeljenja svijeta: nego se sada pojavio jedanput na svršetku svijeta da
odstrani grijeh prinijevši na žrtvu sebe." [Hebreji 9:24-26.] "Ovaj
čovjek, nakon što je prinio jednu žrtvu za grijehe zauvijek, sjede zdesna
Bogu." [Hebreji 10:12.] Krist je jedanput ušao u svetinju i osigurao nam
vječno spasenje. "Stoga on i može potpuno spašavati one koji po Njemu
pristupaju Bogu, budući da On uvijek živi da ih zastupa." [Hebreji
7:25.] On je sebe osposobio da bude ne samo čovjekov predstavnik, već
njegov zastupnik, tako da svaka duša ako hoće, može reći: Ja imam
Prijatelja na sudu, Velikog Svećenika koji je ganut osjećajima mojih
bezakonja. [7] {CIHS
44.3}
Svetište na nebu središte je Isusovog rada u ime čovjeka. Odnosi
se na svaku dušu koja živi na zemlji. Ono nam iznosi plan otkupljenja
dovodeći nas sve do samog svršetka vremena i otkriva nam trijumf borbe
između pravde i grijeha. Od najveće je važnosti da svi podrobno
istraže ove teme kako bismo mogli svakome tko nas upita navesti razlog nade
koja je razlog u nama. [8] {CIHS
45.1}
1. Prophets and Kings,
str.35-36.
2. Review and Herald, 9.
Studeni 1905.
3. The Acts of the Apostles, str. 14.
4. Christ's Object Lessons, str.
34.
5. The Desire of Ages, str. 29.
6. Isto, str. 165,166.
7. Review and Herald, 12.
Lipnja 1900.
8. Review and Herald, 9.
Studeni 1905.
PITANJA ZA PROUČAVANJE
1. Na koji je jedinstven način bio konstruiran Solomonov
hram?
2. Čega je hram bio simbol?
3. Kako je Bog pokazao da prihvaća hram koji je bio dovršen?
4. Oko koga se vrtio cijeli židovski sustav?
5. Što su Židovi učinili kad su izgubili duhovni život svojih
ceremonija?
6. Kada i kako je hram izgubio svoje značenje i svetost?
7. Tko je vrhunac i koga čovjek treba gledati u službi za svoje
spasenje?
8. Isus je čovjekov "predstavnik", ali i njegov
"zastupnik." Koja je razlika između ove dvije funkcije?
VIJEST O SUDU UZBURKALA AMERIKU
Da
predvodi u objavljivanju Kristovog drugog dolaska, Bog je posebno izabrao jednog
čestitog poljodjelca, koji je, premda naveden da posumnja u božanski
autoritet Svetog Pisma, ipak iskreno želio upoznati istinu. Kao mnogi drugi
reformatori i William Miller se u svojoj mladosti borio sa siromaštvom i tako
naučio velike lekcije o trudu i samo-poricanju. Članovi njegove
obitelji odlikovali su se neovisnim, slobodoumnim duhom, ustrajnošću i
žarkim domoljubljem – a ove su se osobine i kod njega isticale. Njegov je otac
bio kapetan u Republikanskoj vojsci u vrijeme revolucije. I uzroke teškim
prilikama u prvim godinama Millerovog života treba
potražiti u žrtvama što ih je podnosio u borbama, kao i u stradanjima tog
burnog razdoblja. {CIHS 47.1}
Bio
je zdrave i čvrste tjelesne građe i već je u svom djetinjstvu
pokazivao više no običnu intelektualnu snagu. To se još više
zamjećivalo kako je bio stariji. Njegov je um bio aktivan, dobro razvijen,
a bio je veoma željan znanja. Premda nije uživao prednosti višeg obrazovanja,
njegova ljubav prema učenju i navika pažljivog promišljanja te oštrog zapažanja
učinile su ga čovjekom zdravog rasuđivanja i širokih pogleda.
Odlikovao se besprijekornim moralnim karakterom i zavidnom reputacijom, pa je
bio opće cijenjen zbog svog poštenja, štedljivosti i dobroćudnosti.
Zahvaljujući naporu i trudu on je za rana stvorio uvjete za samostalan
život, premda je i dalje zadržao naviku da uči. Uspješno je obavljao
različite građanske i vojne dužnosti, pa se činilo da mu je
širom otvoren put bogatstva i časti. {CIHS 47.2}
Njegova
majka je bila iskreno pobožna žena, te je u djetinjstvu bio izložen vjerskim
utjecajima. Međutim, u ranoj mladosti zapao je u društvo deista, koji su
snažno utjecali na njega, budući da su to većinom bili dobri
građani, ljudi humanih i plemenitih nazora. Budući da su živjeli
usred kršćanskih institucija, njihov je karakter u stanovitoj mjeri bio
oblikovan njihovim okruženjem. Vrline koje su pribavile poštovanje i povjerenje
dugovali su Bibliji, pa ipak su ove dobre darove toliko iskvarili da je njihov
utjecaj bio suprotan Božjoj Riječi. Druženje s tim ljudima Millera je
natjeralo da posvoji njihove osjećaje. Uobičajeno tumačenje
Svetog Pisma stvaralo je teškoće koje su mu se činile nesavladive,
ali njegova nova vjera, u kojoj je Biblija ostavljena po strani, nije mu namjesto
nje pružala ništa bolje, te nije bio nimalo zadovoljan. Međutim, tih se
nazora držao oko 12 godina. Nekako u 34. godini Sveti Duh ga je osvjedočio
o njegovom grešnom stanju. U svom ranijem vjerovanju nije nalazio jamstvo za
sreću iza groba. Budućnost mu se činila mračnom i turobnom...
{CIHS 48.1}
Tako
je stanje potrajalo nekoliko mjeseci. "Iznenada", kaže, u moje se
misli živo utisnuo karakter Spasitelja. Činilo se da može postojati
biće toliko dobro i sućutno da bi platilo za naše prijestupe i tako
nas spasilo od kazne za grijeh. U istom sam trenutku osjetio kako bi ljupko
moralo biti takvo biće i zamislio da bih se mogao prepustiti Njegovim
rukama i vjerovati u Njegovu milost. Ali se pojavilo pitanje: Kako se može
dokazati da takvo biće doista postoji? Shvatio sam da izvan Biblije ne
mogu naći dokaza za postojanje takvog Spasitelja, niti mogućeg
budućeg stanja... {CIHS 48.2}
"Shvatio
sam da Biblija prikazuje upravo takvog Spasitelja kakav je meni bio potreban,
pa sam htio ustanoviti kako jedna nenadahnuta knjiga može razviti načela
tako savršeno prilagođena potrebama palog
svijeta. Morao sam priznati da je Sveto Pismo Božje otkrivenje. Ono je postalo
mojom radošću, a u Isusu sam našao prijatelja. Spasitelj je za mene postao
najmiliji među tisućama, a Sveto Pismo koje mi se ranije činilo
mračnim i punim proturječja, postalo je svjetiljkom mojoj nozi i
svjetlo mojem putu. Um mi se smirio i zadovoljio. Ustanovio sam da je Gospodin
Bog stijena usred oceana života. Sada je Biblija postala glavnim predmetom mog
proučavanja i mogu doista reći da sam istraživao s velikim užitkom.
Uvjerio sam se da mi pola toga nije bilo nikada rečeno. Pitao sam se zašto
ranije nisam vidio njenu slavu i ljepotu i čudio se kako sam je ikada
mogao odbaciti. Našao sam otkriveno sve za čime mi je srce težilo i lijek
za svaku bolest duše. Izgubio sam volju za čitanjem drugih knjiga i
upravio svoje srce da dobijem mudrost od Boga." -S. Bliss,
Memoirs of Wm. Miller, str.65-67. {CIHS 48.3}
Miller
je javno ispovijedao vjeru u religiju koju je nekada prezirao. Ali njegovi
nevjerni prijatelji nisu dugo oklijevali da iznesu sve one argumente što ih je
on sam često navodio protiv božanskog autoriteta Svetog Pisma. On im još nije bio spreman odgovoriti, ali je
zaključio: ako je Biblija otkrivenje od Boga, onda u njoj ne smije biti
proturječnosti; a budući da je dana za poučavanje čovjeka,
ona mora biti prilagođena njegovom razumijevanju. Odlučio je sam
proučiti Sveto Pismo i utvrditi nije li moguće uskladiti svaku
prividnu proturječnost. {CIHS 49.1}
Nastojeći odbaciti sva ranije stvorena mišljenja i
ostavljajući po strani Biblijske komentare, uspoređivao je Pismo s
Pismom uz pomoć navedenih usporednih mjesta i konkordancije.
Proučavao je redovno i temeljito; počeo je s Postankom i čitajući
redak po redak išao dalje tek kada mu je značenje više tekstova bilo
toliko jasno da ga više ništa nije moglo zbuniti. Ako bi naišao na bilo što
nejasno, imao je običaj to usporediti sa svim drugim tekstovima koji bi
mogli imati što reći u vezi s predmetom što ga je proučavao. Svaka je
riječ morala biti u pravilnom odnosu s predmetom koji tekst obrađuje,
i ako se njegovo mišljenje slagalo sa svakim usporednim ulomkom, tekst bi
prestao činiti teškoću. Tako je, kad god bi naišao na teško razumljiv
tekst, nalazio objašnjenje na nekom drugom dijelu Svetog Pisma. Dok bi
proučavao uz ozbiljnu molitvu kojom je tražio božansko prosvjetljenje, ono
što ranije nije mogao razumjeti postalo je jasno. Iskusio je istinitost
riječi psalmista: "Otvaranje riječi
tvojih prosvjetljuje, daje razbor priprostima." Psalam 119:130. {CIHS
49.2}
S velikim je zanimanjem proučavao knjigu proroka Daniela i
Otkrivenje, koristeći ista načela tumačenja kao u drugim
knjigama Pisma, i na svoju je veliku radost ustanovio da se proročki
simboli daju razumjeti. Vidio je da su se proročanstva, ukoliko su bila
ispunjenja, doslovno ispunila; da su sve te različite slike, metafore,
prispodobe, sličnosti, itd., ili objašnjenje u samom ulomku ili su izrazi
kojima su izneseni objašnjeni u drugim tekstovima; i kad su tako objašnjena
treba ih doslovno razumjeti. "Tako sam se uvjerio", kaže, "da je
Biblija sustav otkrivenih istina, tako jasno i jednostavno danih da nijedan
čovjek, ma koliko bio bezuman, ne može zalutati." Bliss,
str.70. Kariku za karikom lanac istine nagrađivao je njegov trud dok je
korak po korak slijedio velik niz proročanstava. Nebeski anđeli
vodili su njegov um i otvarali Pismo njegovom razumijevanju. {CIHS 50.1}
Uzimajući način na koji su se proročanstva ispunila u
prošlosti kao mjerilo kojim se može prosuditi ispunjenje onih koja još uvijek
pripadaju budućnosti, zaključuje da popularno mišljenje o Kristovoj
duhovnoj vladavini – o zemaljskom tisuću godišnjem kraljevstvu prije kraja
svijeta – nema osnove u Božjoj Riječi. Ova doktrina koja upućuje na
tisuću godina pravde i mira prije osobnog Gospodnjeg dolaska odlaže
strahote Božjeg dana daleko u budućnost. Koliko god izgledalo
privlačno, ono se protivi učenju Krista i Njegovih apostola, jer oni
su objavili da će pšenica i kukolj rasti zajedno do žetve, do kraja
svijeta; da će "zli ljudi i zavodnici napredovat će iz zla u
gore;" da će "u posljednje doba nastati teška vremena;" i
da će kraljevstvo tame postojati do Gospodnjeg dolaska, kada će biti
proždrto "dahom Njegovih usta" i uništeno "sjajem Njegovog
dolaska." Matej 13:30,38-41, 2 Timoteju 3:13,1,
2 Solunjanima 2:8. {CIHS 50.2}
Doktrinu o obraćenju svijeta i duhovnoj vladavini Krista
apostolska crkva nije imala. Ovo su učenje kršćani prihvatili tek
početkom 18. stoljeća. Kao i svakoj drugoj zabludi i ovoj su
posljedice bile pogubne. Ona je učila ljude da će Gospodin doći
u dalekoj budućnosti i time ih sprječavala da obrate pozornost na
znakove koji navješćuju Njegovo približavanje. Ona je stvorila neutemeljeni
osjećaj pouzdanosti i sigurnosti i navela mnoge da zanemare potrebnu
pripremu za susret sa svojim Gospodinom. {CIHS 51.1}
Miller je ustanovio da Sveto Pismo jasno uči o doslovnom i osobnom
Kristovom dolasku. Pavao kaže: "Jer će sam Gospodin sići s neba
s zapovjedničkim povikom s glasom arkanđela i s trubljom
Božjom." 1 Solunjanima 4:16. A Spasitelj izjavljuje: "I vidjet
će Sina čovječjega gdje dolazi na oblacima s velikom moći i
slavom." "Jer kao što munja izlazi od istoka i bljesne do zapada,
tako će i biti dolazak Sina čovječjega." Matej 24:30,27.
Pratit će ga sva nebeska vojska. "Kada Sin čovječji
dođe u svojoj slavi i svi sveti anđeli s Njime." Matej 25:31.
"I poslat će on svoje anđele s jakim glasom trublje i sabrat
će oni Njegove izabranike." Matej 24:31. {CIHS 51.2}
Prigodom Njegova dolaska mrtvi će pravednici uskrsnuti, a živi se
pravednici preobraziti. "Nećemo svi usnuti", kaže Pavao,
"ali ćemo se svi izmijeniti; u trenutku, u tren oka, na posljednju
trubu: Jer će zatrubiti i mrtvi će uskrsnuti neraspadljivi, a mi
ćemo biti izmijenjeni. Jer se ovo raspadljivo treba odjenuti u
neraspadljivost i ovo smrtno treba se odjenuti u besmrtnost." 1
Korinćanima 15:51-53. A u svom pismu Solunjanima, nakon što je opisao
Gospodinov dolazak, on kaže: "I najprije će uskrsnuti mrtvi u Kristu,
a potom ćemo mi koji smo živi i preostali, zajedno s njima biti uzeti u
oblacima u susret Gospodinu u zrak: i tako ćemo uvijek biti s
Gospodinom." 1 Solunjanima 4:16-17. {CIHS 51.3}
Božji narod ne može primiti kraljevstvo prije Kristovog osobnog
dolaska. Spasitelj je rekao: "Kad Sin čovječji dođe u
svojoj slavi, i svi sveti anđeli s Njime, tada će On sjesti na
prijestolje svoje slave i okupit će se pred Njim svi narodi: i odvojit
će ih jedne od drugih kao što pastir odvaja svoje ovce od jaraca; i
postavit će ovce sebi s zdesna, a jarce s lijeva. Tada će kralj onima
sebi s zdesna reći: "Dođite, blagoslovljeni Oca mojega, primite
u baštinu kraljevstvo, pripravljeno za vas od utemeljenja svijeta." Matej
25:31-34. Iz upravo navedenih tekstova vidjeli smo da će prigodom dolaska
Sina čovječjeg mrtvi uskrsnuti neraspadljivi, a živi se preobraziti.
Ovom velikom promjenom oni su pripremljeni da prime kraljevstvo, jer Pavao
veli: "Tijelo i krv ne mogu baštiniti kraljevstvo Božje; niti raspadljivo
baštiniti neraspadljivo." 1 Korinćanima 15:50. Čovjek je u
sadašnjem stanju smrtan, raspadljiv; dok će Božje kraljevstvo biti
neraspadljivo, vječno. Stoga, čovjek u svom sadašnjem stanju ne može
ući u Božje kraljevstvo. Ali, kada Isus dođe, On svojim ljudima daje
besmrtnost i zatim ih poziva da prime kraljevstvo kojemu su do sada bili samo
baštinici. {CIHS 52.1}
Ova
i druga mjesta u Svetom Pismu jasno su dokazala Millerovom
umu da događaji čije se ispunjenje obično očekivalo prije
Kristovog dolaska – kao što su sveopća vladavina mira i uspostava Božjeg
kraljevstva na zemlji – ustvari dolaze poslije drugog dolaska. Osim toga, svi
znaci vremena i prilike u svijetu odgovaraju proročkim opisima posljednjih
dana. Tako je na osnovu proučavanja samog Svetog Pisma morao zaključiti
da se razdoblje određeno za opstanak zemlje u njenom sadašnjem stanju
približava kraju. {CIHS 52.2}
UTJECAJ BIBLIJSKE KRONOLOGIJE
"Još
jedna vrsta dokaza koja je silno utjecala na moj um," rekao je, "jest
kronologija Svetog Pisma…" Ustanovio sam da su se prorečeni
događaji, koji su se u prošlosti ispunili, često zbili u
određeno vrijeme. Stotinu i dvadeset godina do potopa (Postanak 6:3);
sedam dana koji su trebali prethoditi potopu, s četrdeset dana
prorečene kiše (Postanak 7:4); četiri stotine godina putovanja
Abrahamovog potomstva (Postanak 15:13); tri dana u peharniku i pekarovom snu
(Postanak 40:12-20); sedam faraonovih godina (Postanak 41:28-54);
četrdeset godina u pustinji (Brojevi 14:34); tri i pol godine gladi (1
Kraljevima 17:1)[vidi Luka 4:25]; sedamdeset godina sužanjstva (Jeremija
25:11); sedam Nabukodonosorovih godina (Daniel
4:13-16); i sedam tjedana, šezdeset i dva tjedna, i jedan tjedan koji čine
sedamdeset tjedana, određenih za Židove (Daniel 9:24-27), – svi
događaji ograničeni ovim vremenima, bili su jednom stvar proroštva i
ispunili su se kako je prorečeno." - Bliss,
str. 74,75. {CIHS 53.1}
Kad
je onda tijekom svog proučavanja Biblije naišao na različita
kronološka razdoblja koja su, prema njegovoj spoznaji sezala do drugog
Kristovog dolaska, on nije mogao drugo do smatrati ih "određenim
vremenima" koja je Bog otkrio svojim slugama. "Što je skriveno,"
rekao je Mojsije, "pripada Gospodu, Bogu našemu, a ono što je otkriveno
nama i sinovima našim zauvijek;" a Gospodin objavljuje preko proroka Amosa
da "ništa ne čini Gospodin GOSPODIN, a da
tajnu svoju ne otkrije slugama svojim prorocima." Ponovljeni zakon 29:29;
Amos 3:7. Oni koji proučavaju Božju Riječ mogu dakle pouzdano
očekivati da će u Pismu istine naći jasno opisan
najveličanstveniji događaj koji će se zbiti u ljudskoj
povijesti. {CIHS 53.2}
"Budući
da sam bio potpuno uvjeren," kaže Miller, "da je svo Pismo od Boga
nadahnuto i korisno“ (2 Timoteju 3:16); da nije
nastalo čovječjom voljom, već su ga pisali ljudi potaknuti od
Duha Svetoga (2 Petrova 1:21) i da je napisano 'nama za pouku da
strpljivošću i utjehom, koju daje Pismo, trajno imamo nadu' (Rimljanima
15:4), nisam mogao drugo, nego smatrati kronološke dijelove Biblije isto tako
dijelom Božje Riječi i isto tako predviđenima za naše ozbiljno
razmatranje kao i bilo koji drugi dio Svetoga Pisma. Stoga sam osjećao
kako u nastojanju da razumijem što je Bog u svojoj milosti vidio pogodnim
otkriti nam, nisam imao pravo zanemariti proročka razdoblja." - Bliss, str. 75. {CIHS 54.1}
PROROČANSTVO DANIELA 8:14
Činilo
se da proročanstvo u Danielu 8:14 najjasnije otkriva vrijeme drugog
dolaska: "Još dvije tisuće i tri stotine dana, tada će svetište
biti očišćeno." Držeći se pravila da Božju Riječ uzima
kao svog vlastitog tumača, Miller je naišao da u simboličnom
proročanstvu jedan dan predstavlja godinu (Brojevi 14:34; Ezekiel 4:6);
vidio je da se razdoblje od 2300 proročkih dana, doslovnih godina, proteže
daleko iza vremena milosti određenog Židovima, i da se prema tome ne može
odnositi na čišćenje tadašnjeg svetišta. Miller je prihvatio
opće prihvaćeno pogled da je u Kršćanskoj eri zemlja to
svetište, te je zaključio da očišćenje svetišta, prorečeno
u Danielu 8:14, predstavlja očišćenje zemlje vatrom prigodom
Kristovog drugog dolaska. Ako bi se, mogao naći točan početak za
2300 dana, zaključio je da bi se moglo lako odrediti i vrijeme drugog
dolaska... {CIHS 54.2}
S
novom i još većom ozbiljnošću, Miller je nastavio istraživati
proročanstva, posvećujući čitave noći kao i dane proučavanju
onoga što mu se sada činilo tako silnom važnim da je zaokupljalo svu
njegovu pozornost. U osmom poglavlju Danielove knjige
nije mogao naći početak proročanstva o 2300 dana; premda je
anđelu Gabrielu zapovjeđeno da Danielu objasni viđenje, objašnjenje
je bilo samo djelomično. Kad se pred prorokovim očima odvijao prikaz
strašnog progonstva koje će doći na crkvu, tjelesna snaga je
otkazala. Više nije mogao izdržati pa ga je anđeo na neko vrijeme
napustio. "Daniel je obnemogao i više dana bolovao." "Bijah
smeten zbog viđenja," kaže, "no nitko to nije
dokučio." {CIHS 54.3}
No
Bog je zapovjedio svom glasniku: "Gabriele, daj ovomu da razumije
viđenje." Ova se zapovijed morala izvršiti i stoga se anđeo
nešto kasnije vratio Danielu i rekao: "Daniele, izađoh sad da ti dam
vještinu i razumijevanje;" "pazi dobro na ovu stvar i razumij
viđenje." Daniel 8:27,16; 9:22,23,25-27. U viđenju iz osmog
poglavlja ostao je neobjašnjen samo jedan važan element i to element povezan s
vremenom – razdoblje od 2300 dana; stoga se anđeo u nastavku
tumačenja zadržava isključivo na pitanju vremena: {CIHS 55.1}
"Sedamdeset
je sedmica određeno tvom narodu i tvom Svetom Gradu... Zato znaj i
razumij: od izlaska zapovijedi da se obnovi i sagradi Jeruzalem do Mesije Kneza
biti će sedam sedmica i šezdeset i dvije sedmice: biti će opet
sagrađeni ulica i zid i to u vrijeme nevolja. A poslije šezdeset i dvije
sedmice biti će Pomazanik odrezan, ali ne za sebe... I On će sklopit
savez s mnogima za jedan tjedan: a u polovini tjedna On će prouzrokovati
prestanak žrtvi i prinosa." {CIHS 55.2}
Anđeo
je poslan Danielu s izričitim ciljem da mu objasni element koji nije
razumio iz viđenja u osmom poglavlju, izjavu u vezi vremena – "Još
dvije tisuće i tri stotine dana, tada će svetište biti
očišćeno." Nakon što je anđeo pozvao Daniela: "Pazi na
ovu stvar i razumij viđenje," prve njegove riječi bile su:
"Sedamdeset je sedmica određeno tvom narodu i tvom Svetom
Gradu." Ovdje prevedena riječ "određeno" doslovno
označava "odsječeno." Anđeo je rekao da je sedamdeset
tjedana, koji predstavljaju 490 godina, odsječeno i da se odnosi samo na
Židove. Ali od čega su odsječeni? Budući da su 2300 dana jedino
vremensko razdoblje spomenuto u osmom poglavlju, to mora biti period od kojih
je sedamdeset tjedana odsječeno; sedamdeset tjedana moraju stoga biti
dijelom 2300 dana te oba razdoblja moraju početi zajedno. Anđeo je
objasnio da sedamdeset tjedana počinje izdavanjem proglasa za ponovnom
obnovom i izgradnjom Jeruzalema. Kad bi se mogao utvrditi datum izdavanja ovog
edikta, bio bi utvrđeni veliki početak razdoblja od 2300 dana. {CIHS
55.3}
Ovaj
dekret nalazimo u sedmom poglavlju Ezrine knjige.
Stihovi 12-26. Perzijski kralj, Artakserkso, izdao ga
je u najpotpunijem obliku 457. g. pr. Kr. Međutim, u Ezri
6:14 stoji da se Gospodinov dom u Jeruzalemu trebao sagraditi "po naredbi
Kira, Darija i Artakserksa, kralja perzijskoga."
Ova su tri kralja pokretanjem, potvrđivanjem i upotpunjavanjem dekreta u
cijelosti ostvarili sve što je zahtijevalo proročanstvo o početku
2300 godina. Ako uzmemo 457 g. pr. Kr., vrijeme kada je proglas upotpunjen, kao
datum izdavanja naredbe, jasno je da se ispunila svaka pojedinost
proročanstva o sedamdeset tjedana. {CIHS 56.1}
"Od
izlaska zapovijedi da se obnovi i sagradi Jeruzalem pa do Kneza Pomazanika biti
će sedam sedmica i šezdeset i dvije sedmice" – odnosno šezdeset i
devet tjedana ili 483 godine. Artakserksova naredba
stupila je na snagu u jesen 457. g. pr. Kr. Od ovog se datuma 483. godine
protežu do jeseni 27. godine. U to se vrijeme proročanstvo ispunilo.
Riječ Mesija znači Pomazanik. Krista je u jesen 27. godine krstio
Ivan i primio je pomazanje Svetim Duhom. Apostol Petar svjedoči "Kako
je Bog Isusa iz Nazareta pomazao Duhom Svetim i sa silom." Djela 10:38. I
sam je Spasitelj rekao: "Na meni je Duh Gospodinov, jer me pomazao da
naviještam evanđelje siromasima." Luka 4:18. Nakon krštenja otišao je
u Galileju, "propovijedajući evanđelje o kraljevstvu Božjem i
govoreći: ispunilo se vrijeme." Marko 1:14-15. {CIHS 56.2}
BILJEŠKA:
Prema židovskom računanju peti mjesec (Ab) sedme
godine Artakserksove vladavine je bio od 23.7. do
21.8. 457. g. pr. Kr. nakon što je Ezra stigao u
Jeruzalem u jesen te godine, dekret kralja stupio je na snagu. Za sigurnost
datuma 457. g. pr. Kr. i kako je to sedma godina Artakserksa
pogledaj S. H. Horn i L. H. Wood, The Chronology of Ezre
7 (Washington, D.C.: Review and
Herold Publishing Assn., 1953 i 1969); E. G. Kraeling,
The Brooklyn Museum Aramaic Papyri (New Heaven or London, 1953) pp. 191193; The Seventh-Day Adventist Bible Commentary ( Washington
D.C.: Review and Herald Publishing Assn., 1954), Vol.3, pp. 97-100.
"I
sklopit se savez s mnogima za jedan tjedan." "Tjedan" o kojem je
ovdje riječ posljednji je od sedamdeset; to je posljednjih sedam godina
dodijeljenog posebno Židovima. Tijekom tog vremena koje se proteže od 27. Do
34. godine, Krist je najprije osobno, a zatim preko svojih učenika uputio
evanđeoski poziv posebice Židovima. Kad je slao apostole s radosnom
vijesti o kraljevstvu, Spasitelj ih je uputio: "Ne idite k poganima, ne
ulazite ni u jedan samarijanski grad: nego idite
radije k izgubljenim ovcama doma Izraelova."
Matej 10:5,6. {CIHS 57.1}
"A
usred tjedna obustavit će žrtvu i prinos." 31. godine, tri i pol
godine nakon Njegovog krštenja, naš je Gospodin bio razapet. Velikom žrtvom prinesenom na Golgoti, došao je kraj sustavu prinosa koji
su četiri tisuće godina upućivale na Božje Janje. Tip se susreo
s antitipom i stoga su trebale prestati sve žrtve i
prinosi ceremonijalnog sustava. {CIHS 57.2}
Sedamdeset
tjedana ili 490 godina posebno dodijeljenih Židovima, završilo je, kao što smo
vidjeli, 34. godine. U to je vrijeme odlukom židovskog Sanhedrina
nacija mučeničkom smrću Stjepana i progonstvom Kristovih
sljedbenika zapečatila odbacivanje evanđelja. Budući da više
nije bila ograničena na izabran narod, vijest spasenja se otada
počela naviještati svijetu. Učenici, primorani da zbog progonstva
bježe iz Jeruzalema, "pođoše posvuda propovijedajući riječ."
"Tako Filip siđe u glavni grad Samarije i tamo propovijedaše
Krista." Vođen božanskom rukom, Petar je otvorio evanđelje stotniku iz Cezareje,
Bogobojaznom Korneliju; a gorljivi Pavao, pridobiven za Kristovu vjeru, dobio
je nalog da Radosnu vijest daleko odnese poganima." Djela 8:4,5; 22:21.
{CIHS 57.3}
Tako
se svaka pojedinost proročanstva dojmljivo ispunila i početak
sedamdeset tjedana nedvojbeno je utvrđen 457. g. pr. Kr., a njihov kraj
34. godine. Polazeći od navedenih podataka nije teško odrediti kraj 2300
dana. Budući da je sedamdeset tjedana – 490 dana – bilo odsječeno od
2300 preostalo je 1810 dana. Nakon 490 dana, trebalo se ispuniti 1810 dana.
Računajući od 34. godine, 1810 godina sežu do 1844. godine. Prema
tome 2300 dana iz Daniela 8:14 završavaju se 1844. godine. Po isteku ovog
velikog proročkog razdoblja, prema svjedočanstvu Božjeg anđela,
"svetište će biti očišćeno." Tako je vrijeme
čišćenja svetišta – koje je prema tadašnjem gotovo općenitom
vjerovanju trebalo zbiti prigodom drugog dolaska – definitivno utvrđeno.
{CIHS 58.1}
Miller
i njegovi suradnici su isprva vjerovali da će 2300 dana isteći u
proljeće 1844. godine, dok proročanstvo upućuje na jesen iste
godine. Pogrješno razumijevanje ove činjenice dovelo je do
razočaranja i zbunjenosti onima koji su u ranijem datumu vidjeli trenutak
Gospodinovog dolaska. Ali to nije nimalo utjecalo na snagu argumenata da 2300
dana završavaju 1844. godine i da se mora ostvariti veliki događaj
prikazan čišćenjem svetišta. {CIHS 58.2}
REĆI DRUGIMA JE DUŽNOST
Kad
se posvetio proučavanju Pisma kako bi dokazao da je ono otkrivenje od
Boga, Miller iz prva nije ni slutio da će ga to dovesti do zaključka
do kojega je sada došao… Ali su biblijski dokazi bili previše jasni i snažni da
bi ih mogao zanemariti. {CIHS 58.3}
On
je dvije godine posvetio proučavanju Biblije, kada je 1818. godine došao
do svečanog zaključka da će otprilike za 25 godina Krist
doći da izbavi svoje ljude. "Ne moram objašnjavati", kaže
Miller, "kakva je radost ispunila moje srce pri pomisli na ovu prekrasnu
mogućnost niti pojavu silne čežnje moje duše za sudjelovanje u
radosti otkupljenih. Biblija mi je sada postala novom knjigom. Bila je prava
gozba za um. Sve što mi je bilo mračno, mistično ili nejasno, sada je
nestalo iz moga uma zahvaljujući sjajnom svjetlu koje me je sada
obasjavalo s njenih svetih stranica. O kako mi je istina izgledala sada
svjetlom i sjajnom. Nestale su sve proturječnosti i nedosljednosti koje
sam ranije našao u Riječi. Premda još uvijek bilo mnogo dijelova koje
nisam posve razumio, sada je toliko svjetlo zračilo iz nje da rasvijetli
moj do tada zamračen um, da sam u proučavanju Pisma osjećao
takvu ugodu za koju nisam vjerovao da može proizaći iz njegova
učenja." -Bliss, str.76,77. {CIHS 58.4}
"Sa
svečanim uvjerenjem da će se za tako kratko vrijeme zbiti tako
veličanstveni događaji prorečeni u Svetom Pismu, odjednom sam
postao svjesnim svoje dužnosti prema svijetu s obzirom na dokaze koji su
potresli moj um." Isto, str. 81. Nije mogao, a da ne osjeća da je
njegova dužnost drugima prenijeti svjetlo što ga je sam primio. Očekivao
je protivljenje bezbožnih, ali je bio uvjeren da će se svi Kršćani
obradovati nadi da predstoji susret sa Spasiteljem, kojega, kako tvrde,
priznaju i ljube. Jedino se bojao da će mnogi iz velike radosti zbog
mogućnosti slavnog oslobođenja, koje će tako brzo nastupiti, ovu
doktrinu prihvatiti bez dostatnog istraživanja Pisma kako bi utvrdili istinu.
Stoga je oklijevao da ga iznese kako ne bi, ako je u zabludi i druge doveo u
zabludu. To ga je navelo da još jednom provjeri dokaze koji potkrepljuju
zaključke do kojih je došao i da pomno razmotri svaku teškoću koja bi
mogla iskrsnuti. Uvjerio se da su prigovori pred svjetlom Božjih riječi
nestali, kao što magla nestaje pred sunčevim zrakama. Nakon pet godina
ovakvog proučavanja bio je posvema uvjeren u pravilnost svog stajališta.
{CIHS 59.1}
Sada
mu se svom snagom nametnula dužnost da druge upozna s onim što je po njegovu
vjerovanju tako jasno obznanjeno u Pismu. ... {CIHS 60.1}
Počeo
je u privatnosti iznositi svoja gledišta kad god mu se ukazala prilika,
moleći se da neki propovjednik osjeti njihovu snagu i posveti se njihovom
širenju. Ali se nije mogao osloboditi uvjerenja da je osobno dužan objaviti ovo
upozorenje. Misli su mu stalno vraćale na ove riječi: "Idi i
objavi to svijetu; njihovu ću krv tražiti iz tvoje ruke." Čekao
je devet godina s teretom koji mu je pritiskivao dušu, dok 1831. godine nije
prvi put javno iznio osnove svog vjerovanja. {CIHS 60.2}
VJERSKO BUĐENJE POČINJE
Miller
je pristao javno iznijeti svoja gledišta samo na zahtjev svoje braće u
čijim je riječima prepoznao Božji poziv. U to je vrijeme navršio 50
godina života, nenaviknut na javne govore i opterećen osjećajem da
nije sposoban za posao koji mu predstoji. Ali od samoga početka njegov je
trud u spašavanju duša bio posebno blagoslovljen. Njegovo prvo predavanje
izazvalo je vjersko buđenje, u kojem se, osim dva člana, obratilo 13
obitelji. Tražili su od njega da govori na drugim mjestima i njegov je rad
gotovo posvuda izazvao buđenje za Božje djelo. Grješnici su se
obraćali, Kršćani su bili potaknuti na veću odanost Bogu, a
deisti i nevjernici morali su priznati istinitost Biblije i Kršćanske
religije. Svjedočanstvo ljudi među kojima je radio glasilo je:
"On pridobiva i one na koje nitko drugi ne bi mogao utjecati." Isto,
str. 138. Njegovo propovijedanje imalo je cilj probuditi zanimanje za vjerske
predmete i spriječiti sve veće širenje svjetovnog duha i putenosti
njegovog vremena. {CIHS 60.3}
Gotovo
u svakom gradu, kao rezultat njegova pripovijedanja obraćali su se
desetci, a negdje i stotine osoba. U mnogim mjestima otvarali su mu širom vrata
u protestantskim crkvama, a pozive za rad su obično upućivali
propovjednici različitih denominacija. Njegovo nepromjenjivo pravilo bilo
je da govori samo tamo gdje je pozvan, ali je ubrzo ustanovio da ne može
odgovoriti ni na polovicu zahtjeva. {CIHS 60.4}
Nastavak
u trećem dijelu, evo poveznice: https://slugagospodnji.neocities.org/ozbiljneimplikacijedanapomirenja3.htm
Preveli i uredili: Matea Meznarić i Dejan Meznarić