Valdenzi

Čista, jednostavna i žarka bila je pobožnost ovih Kristovih sljedbenika. Načela istine bila su im draža od kuća i zemlje, od prijatelja, rodbine, pa čak i od samoga života. Ova su načela ozbiljno nastojali usaditi u srca mladih. Od najranijeg djetinjstva mlade su poučavali iz Svetoga pisma i učili ih da su zahtjevi Božjeg zakona sveti. Primjerci Svetog pisma bili su rijetki, stoga su njegove dragocjene riječi učili napamet. Mnogi su mogli napamet izgovoriti velike dijelove Staroga i Novoga zavjeta. Božje misli bile su podjednako povezane s uzvišenim krajolicima i skromnim blagoslovima svakodnevnog života. Mala djeca su učila da u Bogu sa zahvalnošću vide Darovatelja svakog blagoslova i utjehe. {GC 67.1}

Roditelji, premda nježni i puni ljubavi, mudro su pazili da ih ne naviknu na ugađanje sebi. Očekivao ih je život pun stradanja i poteškoća, a možda i mučenička smrt. Od djetinjstva su ih odgajali da trpe poteškoće, da se podvrgavaju nadzoru, a ipak da samostalno misle i djeluju. Vrlo rano su ih naučili da nose odgovornosti, da paze na svoje riječi i shvate mudrost šutnje. Samo jedna nepromišljena riječ koju bi čulo neprijateljevo uho, mogla je ugroziti život ne samo onoga koji ju je izgovorio već i živote stotine njegove braće; jer kao što vukovi love svoj plijen, tako su neprijatelji istine progonili one koji su se usudili zahtijevati slobodu vjere. {GC 67.2}

Valdenzi su zbog istine žrtvovali napredovanje u svijetu i ustrajnim strpljenjem borili se za svakidašnji kruh. Obradili su svaki dio obradive zemlje među planinama; doline i manje plodne obronke obrađivali su da donesu svoj urod. Štednja i strogo samoodricanje bili su dio odgoja što su ga djeca primala kao svoje jedino naslijeđe. Učili su ih da je Bog odredio da život bude škola i da svoje potrebe mogu podmiriti samo osobnim trudom, dalekovidnošću, brigom i vjerom. Ovakav je postupak bio težak i zamoran, ali je bio sveobuhvatan, upravo onakav kakav je bio potreban čovjeku u njegovom grešnom stanju, škola koju je Bog odredio za njegovo obrazovanje i razvitak. Dok su mlade tako privikavali na rad i trud, ni razvijanje uma nije bilo zapostavljeno. Učili su ih da sve njihove snage pripadaju Bogu i da ih sve treba usavršavati i razvijati za Njegovu službu. {GC 67.3}

Crkve u području Vaud po svojoj su čistoći i jednostavnosti bile slične apostolskoj Crkvi. Odbacivši vrhovnu vlast pape i biskupâ, držale su Sveto pismo najvišim i jedinim nepogrešivim autoritetom. Njihovi pastori, nasuprot nadmenim svećenicima Rima, slijedili su primjer svojega Učitelja “koji nije došao da mu služe, nego da on služi”. Hranili su Božje stado, vodeći ga na zelene pašnjake i žive izvore Njegove svete Riječi. Daleko od spomenika ljudskog sjaja i oholosti, narod se nije okupljao u veličanstvenim crkvama i silnim katedralama, već u sjeni brda, u alpskim dolinama ili, u vrijeme opasnosti, u nekoj stjenovitoj utvrdi, da sluša riječ Kristovih slugu. Pastori nisu samo propovijedali Evanđelje već su posjećivali bolesne, poučavali djecu, opominjali zalutale, nastojali izgladiti sporove i unaprijediti slogu i bratsku ljubav. U vrijeme mira izdržavali su se od dobrovoljnih priloga, ali je svaki od njih imao neku struku ili zanimanje kojim se u slučaju potrebe mogao izdržavati, poput Pavla koji je izrađivao šatore. {GC 68.1}

Mlade su poučavali njihovi pastori. Iako su posvećivali pozornost predmetima općeg obrazovanja, glavni predmet proučavanja bila je Biblija. Učili su napamet Evanđelje po Mateju i po Ivanu, kao i mnoge poslanice. Također su prepisivali Sveto pismo. Neki su prijepisi sadržavali cijelu Bibliju, a drugi samo kratke ulomke, kojima su oni koji su mogli tumačiti Sveto pismo dodavali kratka objašnjenja teksta. Na ovaj se način iznosilo blago istine, tako dugo skrivane od onih koji su se nastojali uzdići iznad Boga. {GC 68.2}

Strpljivim i neumornim trudom, katkad u dubokim mračnim špiljama, u svjetlosti baklji prepisivali su Sveto pismo redak po redak, poglavlje po poglavlje. Tako se djelo nastavljalo, a otkrivena Božja volja sjala je kao čisto zlato; koliko sjajnije, jasnije i snažnije zbog nevolja koje su zbog nje podnijeli, to su mogli shvatiti samo oni koji su sudjelovali u tom radu. Nebeski anđeli okruživali su ove vjerne djelatnike. {GC 69.1}

Sotona je požurivao papine svećenike i biskupe da Riječ istine pokopaju pod naplavinama zablude, krivovjerja i praznovjerja, ali je ona na najneobičniji način bila sačuvana nepokvarenom kroz sve mračne vjekove. Ona nije nosila ljudski, već Božji pečat. Ljudi su se neumorno trudili da zamrače jasno i jednostavno značenje Pisma i prikažu ga kao da proturječi svom vlastitom svjedočanstvu, ali poput korablje na uzburkanom moru, Božja riječ odolijeva svim olujama koje joj prijete uništenjem. Kao što rudnik ispod zemljine površine skriva bogate žile zlata i srebra, pa svi koji žele otkriti njegovo blago moraju kopati, tako i Sveto pismo sadrži blaga istine koja uz molitvu može otkriti samo ozbiljan i ponizan istraživač. Bog je odredio da Biblija bude udžbenik za cijelo čovječanstvo, u djetinjstvu, u mladosti, u zrelim godinama, i da se stalno proučava. On je ljudima dao svoju Riječ kao objavu samoga sebe. Svaka novootkrivena istina svježe je otkriće karaktera njezina Autora. Proučavanje Svetoga pisma božanska je namisao da dovede ljude u tješnju vezu s njihovim Stvoriteljem i pruži jasnije poznavanje Njegove volje. Ono je posrednik u održavanju veze između Boga i čovjeka. {GC 69.2}

Iako su valdenzi smatrali Gospodnji strah početkom mudrosti, nisu bili slijepi prema važnosti održavanja veze sa svijetom, poznavanja ljudi i aktivnog života za razvijanje umnih sposobnosti i osvježavanje pronicljivosti. Iz škola u planinama slali su izabrane mladiće na sveučilišta u francuske i talijanske gradove, gdje im se pružalo šire polje za učenje, razmišljanje i promatranje nego u njihovim zavičajnim Alpama. Ovi su mladići bili izloženi raznim kušnjama, bili su svjedoci poroka i sretali se s lukavim Sotoninim pomagačima koji su im iznosili suptilna krivovjerja i najopasnije obmane. No odgoj koji su primili od djetinjstva pripremio ih je za to. {GC 69.3}

U školama koje su pohađali nisu se smjeli nikome povjeriti. Njihova je odjeća bila tako skrojena da su mogli sakriti svoje najveće blago — dragocjene rukopise Svetoga pisma. Njih su, kao plod višemjesečnog i višegodišnjeg truda, nosili sa sobom i kad god su to mogli učiniti tako da ne pobude sumnju, oprezno su stavljali neki primjerak pred one čija su im srca izgledala otvorena za primanje istine. Još od majčinog krila mladi valdenzi odgajani su s tim ciljem pred očima. Oni su razumjeli svoje djelo i vjerno ga obavljali. U tim učilištima pridobivali su obraćenike na pravu vjeru i često se događalo da njezina načela prožmu cijelu školu. Pa ipak papinske vođe ni uz najpažljiviju istragu nisu mogle ući u trag ovom takozvanom “štetnom krivovjerju”. {GC 70.1}

Kristov duh je misionarski duh. Prva je težnja obnovljenog srca da i druge dovede Spasitelju. Takav je bio duh valdenških kršćana. Oni su držali da Bog od njih zahtijeva više negoli da samo u svojim crkvama sačuvaju istinu u njezinoj čistoći; mislili su kako na njima počiva svečana odgovornost da njihovo svjetlo zasvijetli i onima koji su u mraku. Moćnom silom Božje riječi nastojali su raskinuti okove što ih je Rim nametnuo. Valdenški propovjednici su se školovali da budu misionari. Tko god je namjeravao stupiti u propovjedničku službu morao je prvo steći iskustvo kao evanđelist. Prije no što će preuzeti brigu o nekoj crkvi u domovini, trebao je služiti tri godine u nekom misionskom polju. Ova služba, koja je od samog početka zahtijevala samoodricanje i žrtvu, bila je odgovarajuća priprema za život pastora u onim vremenima teških kušnji. Mlade, koji su rukopolagani za svetu službu, nije očekivao život ispunjen stjecanjem zemaljskog blaga i slave, već život truda i opasnosti, a možda i mučenička smrt. Misionari su odlazili dvojica po dvojica, kao što je Isus slao svoje učenike. Svakom je mladiću obično bio pridružen stariji i iskusniji pratilac koji je služio kao vođa mlađemu; njemu je mlađi bio odgovoran za svoj rad i njegovim se uputama trebao pokoravati. Ovi suradnici nisu uvijek bili zajedno, ali su se često sastajali da bi se molili i savjetovali, jačajući jedan drugoga u vjeri. {GC 70.2}

Obznaniti cilj svojega poslanja značilo bi doživjeti poraz. Stoga su pažljivo prikrivali njegov pravi karakter. Svaki propovjednik imao je neku struku ili zanimanje, pa su ovi misionari djelovali pod izlikom nekog svjetovnog zvanja. Obično su birali zvanje trgovca ili torbara. “Nosili su svilu, nakit i druge predmete koji su se u to vrijeme mogli nabaviti samo u najudaljenijim središtima, pa su kao trgovci bili dobrodošli tamo gdje bi ih kao misionare otjerali.”2 Sve to vrijeme podizali su srca Bogu, tražeći mudrost da bi mogli ponuditi blago mnogo dragocjenije od zlata ili dragulja. Potajno su sa sobom nosili primjerke Biblije, cijelu ili u dijelovima, i kad god bi se pružila prilika, obraćali su pozornost svojih kupaca na ove rukopise. Često su tako probudili zanimanje za čitanje Božje riječi, pa su rado ostavljali poneki njezin dio onima koji su je željeli primiti. {GC 71.1}

Djelatnost ovih misionara počinjala je u ravnicama i dolinama u podnožju njihovih planina, ali je sezala daleko iza tih granica. Bosih nogu, obučeni u grubu odjeću, prašnjavi od putovanja kao njihov Učitelj, prolazili su kroz velike gradove i stizali u daleke zemlje. Svuda su sijali dragocjeno sjeme. Na njihovim putovima nicale su crkve, a krv mučenika svjedočila je za istinu. Dan Gospodnji otkrit će bogatu žetvu duša skupljenu radom ovih vjernih ljudi. Prikriveno i tiho krčila je Božja riječ put kroz kršćanski svijet i nailazila na radostan prijam u domovima i srcima ljudi. {GC 71.2}

Za valdenze Sveto pismo nije bilo samo izvještaj o Božjem postupanju s ljudima u prošlosti i objava sadašnjih dužnosti i odgovornosti, već otkrivenje budućih opasnosti i slave. Oni su vjerovali da je kraj svemu blizu. Kad su Bibliju proučavali s molitvama i suzama, još su ih se dublje dojmile njezine dragocjene riječi i obveza da drugima navijeste njezine spasonosne istine. Na svetim stranicama jasno su vidjeli otkriven plan spasenja pa su u vjeri u Isusa nalazili utjehu, nadu i mir. Što je svjetlo više osvijetlilo njihov razum i unosilo radost u njihova srca, to su više težili da njegove zrake obasjaju i one koji su živjeli u mraku papinskih zabluda. {GC 72.1}