SLUŽBA SVETIŠTA

Starješine M. L. Andreasena

"Božji narod mora jasno razumjeti temu svetišta i istražnog suda."—The Great Controversy, 488. {CIHS 1.1}

"Umovi vjernika trebali su biti usmjereni u nebesko svetište, gdje je Krist ušao kako bi izvršio pomirenje za svoj narod." Selected Messages, 1:67. {CIHS 3.2}

"Ispravno razumijevanje službe u nebeskom Svetištu temelj je naše vjere." Evangelism, 221. {CIHS 3.4}

"Znam da pitanje svetišta stoji u pravednosti i istini baš kao što smo i držali svih ovih godina. Neprijatelj je taj koji odvodi umove na stranputicu. On je zadovoljan kada oni koji znaju istinu postanu zadubljeni u prikupljanju biblijskih stihova kojima podupiru pogrešne teorije koje nemaju temelja u istini. Tako korišteni biblijski tekstovi pogrešno se primjenjuju; oni nam nisu dani da potvrde zabludu, već da ojačaju istinu." Gospel Workers, p.303 {CiHS 1.2}

Povratak na Glavnu Stranicu

SADRŽAJ:

PREDGOVOR

Poglavlje 1 – ŽRTVENI SUSTAV

Poglavlje 2 – BOŽJE SVETIŠTE NA ZEMLJI

Poglavlje 3 – SVEĆENSTVO

Poglavlje 4 – SVEĆENICI I PROROCI

Izopačivanje simbola

Dodatno degradiranje

Korumpirano svećenstvo

Proroci pozivaju na obraćenje

Poslušnost umjesto žrtve

Svećenici se protive prorocima

Ne griješi više

Poglavlje 5 – POSVEĆENJE ARONA I NJEGOVIH SINOVA

Poglavlje 6 – ŽRTVA PALJENICA

Potpuno posvećenje

Čišćenje vatrom i vodom

Život u krvi

Prihvatljivo Bogu

Davidovo iskustvo

Poglavlje 7 – MESNI ILI OSTALI JESTIVI PRINOSI

Poglavlje 8 – POMIRBENI PRINOSI (dodano 08.01.2020.)

Zajednička gozba

Zavjeti

PREDGOVOR

STOLJEĆIMA JE BOŽJA PRISUTNOST NA ZEMLJI bila povezana sa svetištem. Preko Mojsija je došla prva zapovijed: Izlazak 25:8 'I neka mi naprave svetište da mogu boraviti među njima.' Kada je šator sastanka, tako se zvalo prvo svetište, bio dovršen, Izlazak 40:34 'A onda oblak prekri Šator sastanka i slava Jahvina ispuni Prebivalište.' Od tada je Bog komunicirao sa svojim narodom 'Tamo ću se ja s tobom sastajati, i od pomirilišta između obadva kerubina, što su na kovčegu zavjeta' u Svetinji nad Svetinjama, drugom apartmanu šatora sastanka. Izlazak 25:22.

Kao Božje zemaljsko boravište, Svetište mora uvijek biti od dubokog i trajnog interesa za Božji narod. Kada shvatimo da su službe u šatoru i kasnije u hramu bile simboli više službe u pravom šatoru na nebu; da su svi rituali i sve žrtve ukazivali na istinsko Janje Božje, svetište postaje još važnije. U njemu se otkriva evanđelje.

Kršćani bi trebali dobro proučiti svetište i njegove službe. One sadrže dragocjene lekcije za pobožne studente. Krist je viđen kao veliki Veliki svećenik, u ulozi koja je mnogim članovima crkve izgubila svoj značaj. Ipak, sama je bit Kršćanstva i srce pomirenja Kristovo djelo u ulozi Velikog svećenika.

Nada i molitva autora je da ova mala knjiga može voditi neke, možda mnoge, do dubljeg razumijevanja onoga što Krist za njih znači i onoga što On čini za njih. Tako bi oni kroz novi i živi put koji je Isus posvetio za njih kroz veo, ušli s Njim u najsvetije mjesto gdje on sada djeluje.

AUTOR

ŽRTVENI SUSTAV

Prvo poglavlje

PRVA SLIKA KOJU IMAMO O BOGU nakon što je čovjek sagriješio je onda kada hoda u vrtu u svježini dana, pozivajući Adama: 'Gdje si?' Postanak 3:9. Slika je i lijepa i značajna. Čovjek je sagriješio i nije poslušao Gospodina, ali Bog ga ne ostavlja. On traži Adama. On zove: 'Gdje si?' Ovo su prve zabilježene Božje riječi čovjeku nakon pada.

Nije beznačajno da smo tako predstavljeni Bogu. On traži i poziva Adama tražeći grešnika koji se skriva od Njega. To je slika slična onoj oca u prispodobi, koji dan za danom traži lik svog izgubljenog sina, i trči mu u susret dok je još 'bio daleko' Luka 15:20. To je slika slična onoj pastira koji 'odlazi u brda u potragu za zalutalom' i 'raduje se zbog nje više negoli zbog onih devedeset i devet koje nisu zalutale.' Matej 18:12,13.

Adam nije u potpunosti razumio što je učinio niti koji su rezultati njegove neposlušnosti. Bog mu je rekao da grijeh znači smrt, 'jer ćeš onoga dana kada budeš s njega jeo, zasigurno umrijeti.' Izlazak 2:17. Ali Adam nikada nije vidio smrt, on nije razumio što smrt obuhvaća. Kako bi utisnuo u njihov um prirodu grijeha Bog je obukao Adama i Evu u kože životinja koje su žrtvovane. Adam, gledajući smrt prvi puta, mora da je bio duboko iznenađen grešnošću grijeha. Janje leži mirno, krv izlazi van. Zar nikada više neće živjeti? - Nikada više neće jesti ili hodati ili se igrati? Smrt odjednom poprima novo i dublje značenje za Adama. Počinje shvaćati da će, ako Janje ne umre za njega, biti mrtav poput životinje koja leži pred njegovim nogama, bez budućnosti, bez nade, bez Boga. Dugo nakon toga, koža u koju je bio obučen podsjećala ga je na njegov grijeh, ali i još više, na spasenje od grijeha.

Slika o Bogu koji je načinio odjeću za svoju djecu koja će biti potjerana iz njihovog doma, otkriva Božju ljubav za one koji su Njegovi i Njegovu nježnu brigu za njih, iako su sagriješili. Kao što majka ogrne toplom, zaštitnom odjećom svoje malene prije nego ih pošalje na hladni vjetar, tako Bog s ljubavlju oblači svoje dvoje djece prije nego što ih pošalje. Ako ih On mora poslati od sebe, onda moraju nositi sa sobom znak Njegove ljubavi. Moraju imati neke dokaze uz sebe da Bog još uvijek brine o njima. Njegova namjera nije bila ostaviti ih da se bore sami. Mora ih istjerati iz Edenskog vrta, ali On ih i dalje voli. On ih opskrbljuje.

Zbog njihovog grijeha, Bog je morao isključiti Adama i Evu iz doma koji je pripremio za njih. Mora da su s velikom tugom u srcu napustili mjesto gdje su se prvi put sreli, gdje su imali tako blagoslovljene uspomene. Ali Bog je morao imati neizmjerno veću tugu kada im je naredio da odu. Stvorio ih je. Volio ih je. Za njih je planirao budućnost. Ali oni ga nisu poslušali. Izabrali su drugog gospodara. Pojeli su zabranjeno voće. 'A sada' rekao je Bog, 'da ne bi posegnuo rukom te ubrao i sa stabla života pa pojeo i živio zauvijek:... Tako on istjera čovjeka.' Postanak 3:22-24.

Bog nije ostavio Adama u stanju očaja. On je, ne samo obećao da će Jaganjac 'zaklan od postanka svijeta' umrijeti za njega i tako pružiti objektivno spasenje, nego je također obećao pomoći mu oduprijeti se grijehu tako što će mu dati sposobnost da zamrzi zlo. 'I neprijateljstvo zamećem između tebe i žene, i između tvojega sjemena i njezina sjemena', govori Bog. Postanak 3:15. Tumačenje ovog teksta, bez dodavanja nasilja, bilo bi: 'Stavit ću mržnju prema zlu u tvoje srce.' Ova mržnja je vitalna za naše spasenje. Prema ljudskom razmišljanju, sve dok je ljubav prema grijehu u srcu, nitko nije siguran. On se može oduprijeti zlu, ali ako u njegovu srcu postoji ljubav prema zlu i žudnja za tim, on nije na sigurnom tlu. O Kristu je rečeno: 'Ljubio si pravednost i mrzio bezakonje' Hebreji 1:9. Važno je naučiti mrziti zlo. Prvo obećanje u Bibliji je obećanje o mržnji prema grijehu. Jedino kad nam nepravda grijeha postane stvarnost, jedino dok učimo mrziti zlo, sigurni smo. Krist nije samo volio pravednost; mrzio je nepravdu. Ta je mržnja temelj u kršćanstvu. A Bog je obećao da će ovu mržnju prema grijehu staviti u naša srca.

Evanđelje je sumirano u obećanjima Adamu i u Božjem postupanju prema njemu. Bog ne ostavlja Adama samog nakon što je sagriješio. On ga traži; On ga zove. On osigurava Spasitelja za Adama, simboliziran žrtvenim janjetom. Obećava Adamu pomoć da zamrzi grijeh u tolikoj mjeri da će po milosti Božjoj prestati s grijehom. Kada bi Adam samo surađivao s Bogom, sve bi bilo dobro. Osigurana je provizija za povratak iz stanja u kojem je pao. Ne treba biti pobijeđen grijehom. Božjom pomoći može ga nadvladati.

To je izravno izrečeno u priči o Kajinu i Abelu. Kajin se ljuti; lice mu je smrknuto. On je učinio ubojstvo u svom srcu i spreman je ubiti Abela. Bog ga upozorava da 'grijeh čuči na vratima... ali ti ga moraš nadvladati.' Postanak 4:7. Bilo je to milosrdno upozorenje Kajinu i izjava nade da ne mora biti nadvladan grijehom. Kao divlja zvijer spremna baciti se na svoju žrtvu, tako grijeh čuči na vratima. Prema riječima Novog zavjeta, Sotona ide 'kao ričući lav'. Ali Kain ne treba biti nadvladan. 'Ali ti ga moraš nadvladati' su Božje riječi. Ovo je više od izjave; to je obećanje. Čovjek ne mora biti nadvladan. Postoji nada i pomoć u Bogu. Grijeh ne treba imati vlast nad nama. Mi moramo njime vladati.

Izvorno je bila Božja namjera da čovjek ima slobodno zajedništvo sa svojim Stvoriteljem. To je bio plan koji je pokušao izvršiti u Edenskom vrtu. Ali grijeh je osujetio izvorni Božji plan. Čovjek je sagriješio i Bog ga je poslao na zemlju. Od sada će mu tuga biti sudbina.

Ali Bog je osmislio plan kojim se On može ponovno spojiti sa svojim narodom. Pošto su morali napustiti dom koji je bio pripremljen za njih, zašto Bog ne bi išao s njima? Ako nisu mogli živjeti u raju, gdje bi mogli uživati u otvorenom zajedništvu s Njim, zašto Bog ne bi živio s njima? Tako je Bog u punini vremena poslao riječ svome narodu: 'I neka mi naprave svetište da mogu boraviti među njima.' Izlazak 25:8. Divna ljubav! Bog ne može podnijeti da bude odvojen od svojih! Njegova ljubav smišlja plan u kojem On može živjeti među njima. On ide s njima na njihova putovanja vamo-tamo po divljini, vodeći ih u Obećanu zemlju. Bog je opet sa svojim narodom. Istina, sada postoji odvojni zid. Bog prebiva u Svetištu i čovjek mu se ne može izravno približiti. Ali Bog je najbliže što može biti s obzirom na grijeh. On je 'među' svojim narodom.

Novi Zavjet govori o Kristu, 'nadjenut će mu ime Emanuel, što je u prijevodu: Bog je s nama.' Matej 1:23. Kršćanski ideal je zajedništvo s Bogom, jedinstvo s Njim, bez odvojenosti. 'Henok je hodao s Bogom.' Postanak 5:24. Mojsije je s njim razgovarao licem u lice. Izlazak 33:11. Ali Izrael nije bio spreman za takvo iskustvo. Trebalo ih je podučavati lekcijama poštovanja i svetosti. Trebali su naučiti da bez svetosti nitko ne može vidjeti Boga. Hebreji 12:14. Da bi ih to naučio, Bog ih je zamolio da mu naprave Svetište da bi mogao stanovati među njima.

Međutim, prije nego što ih je Bog zamolio da mu sagrade Svetište, On im je navijestio deset zapovijedi. Izlazak 20. Dao im je svoj Zakon da bi mogli znati što se od njih traži. Stajali su ispred brda koje je gorjelo od vatre. Čuli su gromove i vidjeli munju; I dok je Gospodin govorio, 'sva se gora silno zatrese' i narod je drhtao. Izlazak19:16-18. Manifestacija je bila tako impresivna 'i tako strašan bijaše prizor da Mojsije reče: 'Strašno se bojim i dršćem', a narod 'zamoliše da im se više ne upravi nijedna riječ' Hebreji12:21,19. Ljudi su, međutim, mogli vidjeti i priznati pravednost Gospodinovih zahtjeva, i prije i nakon navještaja zakona odgovorili su: Sve što je Gospod rekao, izvršit ćemo i poslušati.' (Vidi Izlazak 19:8; 24:3,7.)

To je moralo biti sa malo razumijevanja o njihovoj vlastitoj nesposobnosti da učine ono što su obećali, te da uzmu tako ogroman poduhvat. Iz prošlih iskustava mogli su znati da bez božanske pomoći ne mogu održati zakon. Ipak su obećali da će to učiniti, iako nije prošlo mnogo dana prije nego što su plesali oko zlatnog teleta. Zakon je zabranjivao štovanje idola, a oni su obećali da će se držati zakona; ali ovdje su obožavali jednog od svojih starih idola. U obožavanju zlatnog teleta, pokazali su svoju nesposobnost ili nespremnost da učine ono što su pristali učiniti. Oni su prekršili zakon koji su obećali držati, a sada ih je taj zakon osudio. Ostavio ih je u beznadnom i obeshrabrenom položaju

Bog je imao svrhu kad je dopustio ovo. On je želio da Izrael zna da sami po sebi nemaju nade da će ikada održati Božji zakon. Ipak, ti su zahtjevi bili potrebni za svetost, jer bez svetosti nitko ne može vidjeti Boga. To ih je dovelo licem u lice s beznađem vlastitog stanja. Zakon koji im je dan za život, samo im je donio osudu i smrt. Bez Boga, bili su bez nade.

Bog ih nije ostavio u takvom stanju. Dok je u Edenskom vrtu ubijeno janje bilo predođba Krista, tako je sada kroz žrtve i službu krvlju Bog podučavao da je osigurao izlaz. Abraham je to shvatio kad je ovan uhvaćen u grmlju prihvaćen umjesto njegovog sina. Nesumnjivo, nije u potpunosti shvatio značenje vlastitog odgovora kad ga je Isaac upitao, 'Eno ognja i drva, ali gdje je janje za paljenicu?' Izlazak 22:7. I reče Abraham: 'Sine moj, Bog će sam pribaviti janje za žrtvu paljenicu', Stih 8. Kada je podigao nož da ubije sina, Bog je rekao: Ne spuštaj ruku na dječaka niti mu bilo što čini. Stih 12. I podiže Abraham oči i pogleda; i gle, iza njega ovan zakačen rogovima za grmlje. I ode Abraham, uze ovna te ga prinese kao žrtvu paljenicu umjesto svoga sina. Stih 13. O ovome Krist kaže: 'Abraham, otac vaš, usklikta što će vidjeti moj dan. I vidje, i obradova se.' Ivan 8:56. U ovnu uhvaćenom u grmlju, koji je umro umjesto njegovog sina, Abraham je vidio Krista. On usklikta i obradova se.

Poukom koju je Abraham naučio, Bog je sada učio Izrael. Kroz ubijeno janje; kroz junca, ovna, jarca, grlice, golubove; škropljenjem krvi po žrtveniku za žrtve paljenice, na kadionom žrtveniku, prema zavjesi ili na Kovčegu; kroz poučavanje i posredovanje svećeništva, Izrael je trebao naučiti kako pristupiti Bogu. Oni nisu trebali biti ostavljeni u beznađu dok su se suočavali s osudom Božjeg svetog zakona. Postojao je izlaz. Janje Božje će umrijeti za njih. Kroz vjeru u Njegovu krv oni mogu ući u zajedništvo s Bogom. Posredovanjem svećenika oni bi mogli ući u svetište Božje, i mogli bi se u osobi velikog svećenika pojaviti čak i u samoj dvorani Svevišnjega. Vjernicima u Izraelu to je bila predodžba vremena kada će Božji narod smjelo uči u Svetinju nad Svetinjama po Isusovoj krvi. Hebreji10: 19. Sve to je Bog želio podučiti Izrael kroz žrtveni sustav. Njima je to bio put spasenja. To im je dalo nadu i hrabrost. Premda ih je Božji zakon, deset zapovijedi, osudio zbog njihovih grijeha, činjenica da je Jaganjac Božji trebao umrijeti za njih, dalo im je nadu. Žrtveni sustav je bio evanđelje za Izrael. On je jasno ukazivao na prisnu vezu i zajedništvo s Bogom.

Postoje oni među zvaničnim kršćanima koji ne vide mnogo važnosti ili vrijednosti u bogoslužnim hramskim službama; ipak, istina je da je plan spasenja, otkriven u Novom zavjetu, mnogo jasniji razumijevanjem Starog zavjeta. Zapravo, može se pouzdano reći da onaj koji razumije Levitski sustav Starog zavjeta može puno bolje razumjeti i cijeniti Novi zavjet. Jedna nagovješćuje drugu i njezin je tip.

Prva pouka koju je Bog htio naučiti Izrael kroz žrtveni sustav bila je da grijeh znači smrt. Iznova je ova lekcija bila utisnuta u njihova srca. Svako jutro i večer tijekom cijele godine, janje je bilo ponuđeno narodu. Dan za danom ljudi su donosili svoje žrtve za grijehe, paljenice ili zahvalne prinose u hram. U svakom slučaju životinja je ubijena, a krv poprskana na određeno mjesto. Na svakoj ceremoniji i u svakoj službi pouka je imala žig, grijeh znači smrt.

Ova je pouka potrebna u naše vrijeme kao što je bila u danima Starog zavjeta. Neki kršćani ne smatraju da je grijeh neka velika stvar. Smatraju to kao prolaznu fazu života koju će čovječanstvo prerasti. Drugi smatraju da se treba kajati zbog grijeha, ali da je neizbježan. Potrebna im je pouka koja je neizbrisivo utisnuta u njihov um, da grijeh znači smrt. Novi zavjet, doista, kaže da je plaća za grijeh smrt. Rimljanima 6:23. Ipak, mnogi ne uspijevaju vidjeti ili shvatiti važnost ovoga. Živa koncepcija grijeha i smrti kao nerazdvojno povezane, mnogo bi pomogla u zahvalnosti i razumijevanju evanđelja.

Druga pouka koju je Bog htio utisnuti na Izrael bila je da se oproštenje grijeha može postići samo ispovijedanjem i službom krvi. To je poslužilo da se Izrael duboko osvjedoči koja je cijena oprosta. Opraštanje grijeha više je nego samo previdjeti greške. Oprost ima cijenu; a cijena je život, život Jaganjca Božjeg.

Ova je pouka također važna za sve nas. Za nekoga se Kristova smrt čini nepotrebnom. Oni misle da je Bog mogao, ili bi trebao, oprostiti bez Golgote. Križ im se ne čini sastavnim i vitalnim dijelom pomirenja. Bilo bi dobro da kršćani danas razmišljaju više nego inače o cijeni svojeg spasenja. Oprost nije jednostavna stvar. To nešto košta. Kroz ceremonijalni sustav Bog je podučavao Izrael da se oproštenje može postići samo prolijevanjem krvi. Nama je sada potrebna ta pouka.

Vjerujemo da će proučavanje starozavjetnih propisa koji se odnose na način približavanja Bogu, donijeti bogate blagoslove. U žrtvenom sustavu nalaze se temeljna načela pobožnosti i svetosti koja u Kristu nalaze svoje potpuno ispunjenje. Budući da neki nisu ovladali tim temeljnim lekcijama, nisu sposobni i nisu spremni ići dalje prema većim stvarima koje je za njih pripremio Bog. Stari Zavjet je temelj. Onaj tko je u njemu temeljito utemeljen, bit će osposobljen izgraditi takvu građevinu koja se neće srušiti kada padne kiša i vjetrovi zapušu. Bit će 'nazidan na temelju apostola i proroka, a ugaoni kamen je sam Isus Krist.' Efežani 2:20.

BOŽJE SVETIŠTE NA ZEMLJI

Drugo poglavlje

NIJE PROŠLO DUGO VREMENA od davanja zakona na Gori Sinaj pa do riječi koje je Gospodin rekao Mojsiju, 'Kaži sinovima Izraelovim da pokupe prilog za me; od svakoga čovjeka koji dade dragovoljno, od srca, pokupite prilog za me.' Izlazak 25:2. Prilog će se sastojati od, 'zlato i srebro i mjed, pa modro i purpurno i grimizno predivo te lan i kozju dlaku, zatim ovnujske kože crveno obojene i jazavčje kože i akacijino drvo; ulje za svjetlo, mirodije za ulje pomazanja i za miomirisni kâd, kamenje oniksa i kamenje koje će se umetnuti u oplećak i naprsnik. Stih 3-7. To je trebalo biti korišteno u izgradnji 'Svetišta da prebivam među njima. Stih 8.

Pravilna izrada

Ovdje spomenuto svetište se obično naziva tabernakul. Bio je to ustvari šator s drvenim zidovima, krov koji se sastoji od četiri sloja materijala, unutarnji dio od prepletenog platna, a vanjski od 'crveno obojenih ovnujskih koža, a iznad njega pokrov od jazavčjih koža.' Izlazak 26:14. Sama zgrada nije bila jako velika, oko osamnaest sa pedeset četiri metra, s vanjskim ograđenim prostorom koji se zvao dvorište, oko sto metara širok te dvjesto metara dug.

Šator je bilo moguće prenositi i napravljen je tako da se može rastaviti i lako premjestiti. U vrijeme kad je podignut, Izrael je putovao kroz pustinju. Gdje god su išli, nosili su sa sobom Tabernakul. Daske zgrade nisu bile prikovane zajedno kao u običnoj strukturi, već su bile odvojene, a svaka je bila postavljena uspravno u srebrno podnožje. Izlazak 36:20-34. Zavjese koje su okruživale dvorište bile su obješene na stupove postavljene na podnožje od mjedi. Izlazak 38:9-20. Namještaj šatora bio je tako napravljen da ga je bilo lako nositi. Cijela građevina, iako lijepa i prekrasna u dizajnu, pokazala je svoju privremenu namjenu. Namjera je bila da šator služi do trenutka kad bi se Izrael nastanio u Obećanoj zemlji i kada bi se mogla podići trajnija građevina.

Sama građevina bila je podijeljena na dva odjeljenja, prvi i veći nazvan svetinjom; drugo odjeljenje, svetinja nad svetinjama. Bogata zavjesa ili veo dijelili su ova odjeljenja. Budući da u šatoru nije bilo prozora, oba odjeljenja, posebice unutarnji, ako su ovisili o dnevnom svjetlu, sigurno su bili tamni. Zbog svoje privremene strukture, pokoja mala zraka svjetlosti je možda prodrla; i to samo u najboljem slučaju. U prvom odjeljenju, međutim, svijeće u svijećnjaku pružile su dovoljno svjetla svećenicima za obavljanje svakodnevne službe koju je ritual zahtijevao.

Dva odjeljenja

U prvom odjeljenju bili su tri komada namještaja: stol s kruhovima, svijećnjak sa sedam razgranatih svijeća i oltar za miomirisni kad. Ulazeći u apartman s prednje strane zgrade koja je gledala prema istoku, moglo se vidjeti blizu kraja sobe oltar s miomirisnim kadom. Desno bi se nalazio stol s kruhom, a lijevo svijećnjak. Na stolu bi bile postavljene u dvije hrpe dvanaest kolača kruha, zajedno s miomirisnim kadom i čašama za žrtvu ljevanicu. Na njoj bi se nalazilo i posuđe, žlice i zdjele koje se koriste u svakodnevnoj službi. Izlazak 37:16. Svijećnjak je bio od čistog zlata. Njegov stalak i grane njegove, njegove čaške, njegovi pupoljci i cvjetovi njegovi bijahu u jednom komadu s njim. Stih 17. I šest je grana izbijalo s njegovih strana: tri grane svijećnjaka s jedne njegove strane, a tri grane svijećnjaka s druge njegove strane. Posude koje su sadržavale ulje, izgledale su u obliku badema. Stih 19. Ne samo da je svijećnjak izrađen od zlata, nego i usekače, i njegove podloške. Stih 23.

Najvažniji namještaj u ovom stanu bio je oltar s miomirisnim kadom. Bilo je oko trideset inča u visinu i osamnaest inča u širinu. Ovaj oltar obložen je čistim zlatom, a oko njegovog vrh bila je kruna od zlata. Na tom oltaru svećenik je u dnevnoj službi stavljao žeravicu iz žrtvenika paljenica i tamjana. Dok je stavljao miomiris na žeravicu na žrtveniku, dim bi se uzdizao, a pošto se veo između svetinje i svetinje nad svetinjom nije protezao do vrha, miomiris je ubrzo ispunio ne samo svetinju, nego i svetinju nad svetinjom. Tako je oltar s miomirisnim kadom, iako se nalazio u prvom apartmanu, služio i drugom apartmanu. Zbog toga je postavljen 'pred zastor što zastire Kovčeg svjedočanstva, ispred sjedala milosti što je iznad Kovčega svjedočanstva, gdje ću se ja s tobom sastajati.' Izlazak 30:6.

U drugom odjeljenju, svetinji nad svetinjama, nalazio se samo jedan komad namještaja, kovčeg. Taj je kovčeg bio napravljen u obliku škrinje, dužine oko četrdeset pet inča i širine dvadeset i sedam inča. Pokrov kovčega nazvan je prijestoljem milosti. Oko vrha pomirilišta bila je zlatna kruna, jednaka kao na oltaru za miomirsni kad. U tom je kovčegu Mojsije stavio deset zapovijedi napisanih na dvije kamene ploče Božjim prstom. Neko vrijeme, u kovčegu su se nalazili i zlatni lonac s manom i Aronov štap koji je propupao. Heb.9:4. Na pomirilištu bijahu dva kerubina od zlata, u komadu, jedan kerubin na jednom, a drugi kerubin na drugom kraju. Izlazak 25:19. Za te kerubine piše da 'pružaju svoja krila uvis, tako da prekrivaju prijestolje milosti svojim krilima, a licima neka gledaju jedan prema drugom; lica keruba neka budu okrenuta prema Prijestolju milosti.' Izlazak 25:20. Ovdje bi Bog komunicirao sa svojim narodom. Mojsiju je rekao: 'I tu ću se s tobom sastajati. A povrh pomirilišta, između ona dva keruba koji su na kovčegu svjedočanstva, govorit ću ti o svemu što sam ti zapovjedio za sinove Izraelove.' Izlazak 25:22.

Dvorište

Vani u dvorištu odmah ispred vrata tabernakula nalazio se umivaonik, veliki umivaonik s vodom. Ovaj umivaonik bio je od mjedi iz ogledala koje su žene davale u tu svrhu. Na ovom umivaoniku svećenici su trebali oprati ruke i noge prije ulaska u šator ili prije početka službe. Izlazak 30:17-21; 38:8.

U dvorištu je bio i žrtvenik, koji je imao najvažniji dio u službi u svim žrtvenim prinosima. Ovaj je žrtvenik bio visok oko dva metra, a gornji, četrdeset četvornih metara, izdubljen iznutra i obložen mjedi. Izlazak 27:1. Na tom žrtveniku su životinje bile prinesene za žrtvu. Ovdje se također konzumiralo salo i stavljao se određeni dio mesa za žrtvu. Na četiri ugla žrtvenika nalazili su se rogovi. U nekim žrtvenim prinosima krv je bila stavljena na ove rogove ili posuta na žrtvenik. U podnožju žrtvenika izliven je ostatak krvi koji nije korišten za škropljenje.

Salomonov Hram

Kad je Salomon počeo vladati, stari tabernakul je morao biti u pomalo potrošenom stanju. Bio je star nekoliko stotina godina, i isto toliko je bio izložen vjetru i nevremenu. David je namjeravao sagraditi Gospodinu hram, ali mu nije bilo dopušteno, jer je prolio puno krvi, pa je gradnja Gospodnjeg Hrama pripala njegovom sinu Salomonu. 'A Dom je, kada je bio u izgradnji, građen od kamena koji bijaše pripravljen prije negoli je tamo dovezen: tako da se u Domu tijekom gradnje nije čuo ni čekić ni sjekira, niti ikoje oruđe ođ željeza.' 1Kraljevi 6:7.

Građevina

Pravi hram bio je širok oko trideset stopa, dugačak devedeset stopa. Na prednjem ulazu, koji je gledao prema istoku, bio je trijem dugačak trideset stopa, širok oko šesnaest metara. S druge strane hrama sagrađene su tri razine komora, od kojih su neke služile kao spavaonice za svećenike i levite koji su služili u hramu, a drugi kao skladišta za novac i druge posvećene poklone. Unutrašnji zidovi Hrama su bili izgrađen od cedrovih dasaka, i onda obloženi zlatom i uklesani likovima kerubina, palmi i otvorenog cvijeća. 1Kraljevi 6: 15,18,21,22,29. O tome je navedeno, 'Tako je Salomon sagradio Dom i dovršio ga. Unutarnje zidove Doma izradio je s cedrovim daskama, i pod Doma i zidove stropa, i iznutra ih obložio drvom; i prekrio je pod Doma debelim jelovim daskama.' 1Kraljevi 6:14,15.

Izvorni tabernakul nije imao poda, ali je u hramu Salomon sagradio 'pod i zidove, od cedrovih dasaka; sagradio ih je za ono unutarnje: za proročište, to jest za Svetinju nad svetinjama.' Stih 16. Nakon što je cedrom prekrio svu unutrašnjost hrama tako da se 'nije vidio kamen', 'Tako je Salomon Dom iznutra obložio čistim zlatom; i razape zlatne lance pred Svetinjom te i nju obloži zlatom. I sav je Dom oblagao zlatom sve dok nije završio s cijelim Domom; i cijeli žrtvenik koji bijaše u Svetinji obloži zlatom.' Stih 18,21,22.

Proročište

U proročištu, ili u svetinji nad svetinjama, postavljen je kovčeg saveza Gospodnjeg. Prvobitni kovčeg imao je dva kerubina od čistog zlata. Sada su, međutim, napravljena još dva kerubina i postavljena na podu, a između njih postavljen je Kovčeg. Izrađene su od maslinovog drveta, svaki visok oko 15 metara. 'Oba keruba bijahu iste mjere i iste veličine.' 1.Kraljevima 6:25. 'I postavi on kerube u nutarnje zdanje: i raširili su krila kerubima, tako da je krilo jednoga doticalo jedan zid, a krilo drugoga doticalo je drugi zid; krila su im doticala jedno drugo u sredini zdanja.' 1. Kraljevi 6:27. To bi dalo dvama kerubinima kombinirani raspon krila od oko trideset stopa. I ti kerubini bili su obloženi zlatom, a na zidovima kuće naokolo bili su izrezbareni likovi kerubina i palme i otvoreno cvijeće iznutra i izvana. Čak je i pod prekriven zlatom. Stihovi 29,30.

Bilješka Rona: Zlato je bilo simbol Krista. Kraj bilješke.

U prvom odjeljenju hrama napravljeno je nekoliko promjena. Prije proročišta, što je spomenuto kao da pripada njemu (1Kraljevima 6:22, RV), stajao je oltar s miomirisnim kadom kao u tabernakulu. Umjesto jednog svijećnjaka sada je bilo deset, pet s jedne i pet s druge strane. Ti su svijećnjaci bili od čistog zlata, kao i zdjele, noževi, posude, žlice i kadionice. 1Kraljevi 7:49,50. Umjesto jednog stola s kruhom, bilo ih je deset, 'pet s desne strane, a pet s lijeve strane'. 2Ljetopisa 4:8.

Žrtvenik i umivaonik

Oltar za žrtve paljenice ili mjedeni oltar, kako se naziva, znatno je povećan u Salomonovom hramu. Stari oltar u tabernakulu bio je oko osam kvadratnih stopa. Salomonov oltar bio je gotovo četiri puta veći ili trideset kvadratnih stopa i visok oko šestnaest stopa. Lonci, lopate, viljuške i posude za službu žrtvenika bile su sve od mjedi. 2Ljetopisa 4:11,16.

Svetište je imalo umivaonik u svrhu pranja. U hramu je to bilo znatno prošireno. Bio je to veliki brončani umivaonik, promjera petnaest stopa, visok osam stopa, s kapacitetom od oko šesnaest tisuća galona vode i nazvan je lijevano morem. 1Kraljevi 7:23-26. Bronca od koje je izrađena bila je širine ruke. Rub je bio poput obruba šalice s cvjetovima ljiljana. Čitavo more stajalo je na dvanaest volova, 'tri su gledala prema sjeveru, tri su gledala prema zapadu, tri su gledala prema jugu, a tri su gledala prema istoku: more je bilo postavljeno na njima, i svi stražnji dijelovi bijahu im iznutra.' 1Kraljevi 7:25. Osim ovog velikog mora, bilo je i deset manjih umivaonika postavljenih na kotačima, tako da ih je bilo moguće pomicati s jednog mjesta na drugo. 1Kraljevi 7:27-37. Svaki od umivaonika sadržavao je oko tri stotine galona vode i služili su za pranje onih dijelova životinja koji su trebali biti spaljeni na oltaru za paljenice. 2Ljetopisa 4:6. Svaki od tih umivaonika bio je stavljen na podlogu od mjedi; kotači su bili 'izrađeni kao kolski kotači: sve njihove osovine, glavčine, naplaci i prečage bijahu lijevane.' 1Kraljevi 7:33. Okviri su ukrašeni likovima lavova, volova, kerubina i palmi, s 'određenim dodacima načinjenim od tankog rada". Stihovi 29,36. Veličina dvora nije dana, ali mora biti znatno veća od dvora tabernakula.

Kadioni žrtvenik

Zanimljiva izjava nalazi se u 1Kraljevi 6:22 o oltaru s miomirsnim kadom. Prethodni stihovi opisuju proročište, ili najsvetiji dio. Kovčeg koji sadrži deset zapovijedi spominje se da je tamo, i u vezi s tim 'oltar koji je bio od cedrovine'. Stihovi 19,20. Stih 22 govori da je ovaj oltar, 'pripadao proročištu'. ARV. Ovo može imati određeni utjecaj na pitanje koje se postavlja u tekstu devetog poglavlja Hebreja, gdje je oltar s miomirisnim kadom izostavljen u opisu namještaja u prvom apartmanu, a kadionica se spominje da je u drugom apartmanu. Stihovi 2-4. Američka revidirana verzija ima 'oltar miomirisa' umjesto kadionice, iako marginalno čitanje zadržava kadionicu. Što god se moglo misliti o ovom spornom stihu, vrijedno je spomenuti da se u Hebrejima 9: 2 izostavlja oltar miomirisa u opisu svetog mjesta. Stihovi u 1.Kraljevi 6:22 govore da je oltar miomirisa, iako se nalazio u svetinji, 'pripadao' svetinji nad svetinjama, i to se općenito smatra ispravnim prikazivanjem. Stoga shvaćamo izjavu iz Izlazak 30:6 da je oltar miomirisa bio smješten pred zavjesom u svetinji 'pred prijestoljem milosti', i da je njegova upotreba bila takva da je također u određenom smislu 'pripadao' svetinji nad svetinjama. Pošto je činjenica da je miris također ispunjavao i svetinju nad svetinjama kao i svetinju, to se čini kao najboljim pogledom na tu stvar. (Vidi Izlazak 40:26.)

Zerubabelov Hram

Hram koji je sagradio Salomon, uništen je u invaziji Nabukodonozora u šestom stoljeću prije Krista. Vladari i ljudi postupno su se udaljili od Gospodina i otišli sve dalje u idolopoklonstvo i grijeh. Unatoč svemu što je Bog mogao učiniti kako bi ispravio zla, Izrael je ustrajao u otpadništvu. Bog im je slao svoje proroke s upozorenjima i molbama, 'ali su se oni rugali glasnicima Božjim i prezreli njegove riječi i ismijali njegove proroke, dok se jarost Gospodnja nije podigla na njegov puk te više nije bilo lijeka. I doveo je na njih kralja kaldejskoga, koji mačem pobi mladiće njihove u domu njihova svetišta; i nije poštedio ni mladića ni djevice, ni starca ni nemoćnoga. Sve mu je predao u ruke. 2Ljetopisa 36:16,17.

U ovom uništenju Jeruzalema, Nabukodonozor 'spališe Dom Božji i porušiše zidine jeruzalemske i spališe ognjem sve palače njegove i uništiše sve njegove skupocjene predmete.' Stih 19. A one koji su izbjegli maču odvede u sužanjstvo u Babilon; ondje su pak bili robovi njemu i njegovim sinovima, dok nije zavladalo perzijsko kraljevstvo. Stih 20. Tako je započelo ono što se naziva sedamdesetogodišnjim ropstvom 'kako bi se ispunila riječ Gospodinova izrečena na Jeremijina usta, sve dok se zemlja ne nauživa svojih subota: jer ona drži subotu dokle god leži pusta, da se ispuni sedamdeset godina.' Stih 21.

Veličanstvo Salomonovog hrama može se vidjeti iz plijena koje je Nabukodonozor uzeo iz Jeruzalema. Popis u Ezri kaže 'trideset zlatnih zdjela, tisuću srebrnih zdjela, dvadeset i devet noževa, trideset velikih zlatnih posuda, četiri stotine i deset velikih srebrnih posuda druge vrste i tisuću ostalih posuda. Svega zlatnoga i srebrnoga posuđa bijaše pet tisuća i četiri stotine. Ezra 1:9-11.

Izrael je bio u zatočeništvu sedamdeset godina. Kad su se ispunili dani, dano im je dopuštenje da se vrate, ali do tada mnogi koji su bili u Babilonu toliko dugo, nisu htjeli otići. Međutim, ostatak se vratio, i na vrijeme je postavljen temelj novog hrama. 'I sav je narod gromko klicao kada su oni slavili GOSPODINA, zato što bijaše postavljen temelj Gospodinova Doma.' Ezra 3:11. Međutim, nije se čula samo radost, jer 'mnogi od svećenika i Levita i otačkih glavara, starci, koji su vidjeli onaj prvi Dom kada se pred njihovim očima polagao temelj toga Doma, plakahu jakim glasom; a mnogi glasno klicahu od radosti, tako da narod nije mogao razlikovati radosno klicanje od plača u narodu; jer je narod glasno klicao i vika se čula nadaleko.' Ezra 3:12-13.

Tako sagrađen hram nazvan je Zerubabelov hram, po imenu vođe u izgradnji. O njegovoj strukturi se ne zna puno, ali se pretpostavlja, a možda i s dobrim razlozima, da je slijedila linije Salomonovog hrama. Više nije bilo nikakvog kovčega. To je nestalo u vrijeme Nabukodonozorove invazije. Tradicija kaže da su sveti ljudi uzeli kovčeg i sakrili ga u planine kako bi ga spasili da ne dođe u krive ruke. U svakom slučaju, najsvetiji dio je bio prazan, osim kamena koji je služio kao zamjena za kovčeg na Dan Pomirenja. Ovaj se hram nastavio koristiti skoro do trenutka kad se Krist pojavio. Tada je Herodov hram zauzeo njegovo mjesto.

Herodov Hram

Herod je postao kralj 37. godine prije Krista. Jedna od prvih stvari koje je učinio bilo je izgradnja utvrde, Antonia, sjeverno od mjesta gdje se hram nalazio, i povezana s hramskim dvorištem podzemnim prolazom. Nekoliko godina kasnije odlučio je obnoviti hram i učinit ga raskošnim kao nikad prije. Židovi su bili nepovjerljivi prema njemu i nisu mu dopustili da nastavi s radom dok nije dokazao svoju dobru vjeru prikupljanjem materijala potrebnog za izgradnju prije nego što je staro srušeno. To je voljno učinio. Svećenici su također inzistirali da u hramu ne bi trebao raditi običan čovjek i da bi bilo potrebno da svećenici sami podignu strukturu hrama. Zbog tog razloga par godina prošlo je u obučavanju tisuću svećenika da budu zidari i stolari kako bi mogli raditi na Svetištu. Učinili su sav posao povezan s dva odjeljenja hrama. Ukupno je tijekom gradnje zaposleno deset tisuća kvalificiranih radnika. S izgradnjom se počelo oko 20 pr.Kr. Pravi hram bio je završen za godinu i pol, ali je trebalo još osam godina da se dovrši dvor i samostani. Ivan 2:20 navodi da je hram u vrijeme Krista bio četrdeset i šest godina u izgradnji; zapravo, hram nije bio potpuno dovršen sve do oko 66. godine, neposredno prije nego su Rimljani uništili Jeruzalem.

Prekrasna građevina

Herodov hram bila je najljepša građevina. Izgrađen je od bijelog mramora prekrivenog zlatnim pločama, i postavljen na uzvisinu s stepenicama koje su vodile do hrama iz svih smjerova, čineći niz terasa. Hram je išao u visinu od četiri stotine metara iznad doline i moglo ga se vidjeti s velike udaljenosti. Josip ga uspoređuje sa planinom prekrivenom snijegom. Hram je bio stvar ljepote, pogotovo kad se gledao s Maslinske gore ujutro dok je sunce sjalo na njega. To je bilo jedno od svjetskih čuda.

Veličina dva odjeljenja, svetinje i svetinje nad svetinjom, bila je ista kao u Salomonovom hramu; to jest, pravi hram bio je dug oko devedeset stopa i širine trideset. Sveto mjesto je odvojeno od najsvetijeg dijela pregradom debljine od oko jednog i pol metra s otvorom ispred kojeg je visio veo spomenut u Mateju 27:51, koji je bio rasparan pri Isusovoj smrti. Nije bilo namještaja u svetinji nad svetinjom, već samo kamen koji je ostao iz Zerubabelovog hrama, na koji je veliki svećenik stavljao kadionicu na Dan pomirenja. Namještaj u svetinji vjerojatno je bio isti kao u Salomonovom hramu.

Iznad svetinje i svetinje nad svetinjom bile su odaje ili hodnici u kojima su se svećenici sastajali u spomenutim prigodama. Sanhedrin se također neko vrijeme tamo sastajao. U podu prostorije iznad najsvetijega nalazila su se vrata kroz koja se mogao spustiti kavez u najsvetije mjesto. Ovaj je kavez bio dovoljno velik da izdrži jednog ili više radnika koji su povremeno bili potrebni za popravak hrama. Kavez je bio otvoren prema zidu, tako da su radnici mogli raditi na zidovima bez izlaženja iz kaveza, ili uopće gledanja oko sebe. Kako je samo veliki svećenik mogao ući u najsvetije mjesto, ovaj plan je omogućio popravke, a da radnici ne ulaze unutar svetinje nad svetinjama.

Na samoj strani hrama nalazile su se prostorije za svećenike i za potrebe skladištenja, kao u Salomonovom hramu. Ispred hrama nalazio se i trijem koji se protezao trideset šest metara, čineći ukupnu širinu trijema oko stotinu šezdeset metara.

Dvorište

Vanjski dvor u Herodovu hramu bilo je veliko ograđeno mjesto, ne posve u obliku kvadrata, oko tisuću metara u svakom smjeru. Dvor je bilo podijeljen na manje dvorove, kao što su dvor za neznabošce, za žene i svećenike. U jednom dijelu ovog dvora, na golemoj rešetki, ležala je zlatna vinova loza od koje su grozdovi, prema Josipu (kojem se, međutim, ne može uvijek vjerovati), bili visina čovjeka. Prema njegovim riječima, loza se protezala oko četrdeset metara od sjevera prema jugu, a njezin vrh je bio više od sto metara od tla. Ovdje je Herod također stavio ogromnog zlatnog orla, na nezadovoljstvo Židova. Naposljetku je bio prisiljen ukloniti orla iz svetih područja.

Oko četrdeset stopa ispred trijema hrama i istočno od njega stajao je oltar za žrtve paljenice. Ovaj je oltar bio veći od onog u Salomonovom hramu. Josip kaže da je bio 75 kvadratnih stopa, ali drugi su ga konzervativnije stavljali na pedeset. Oltar je izgrađena od neotesanog kamenja i bio je visok oko 18 stopa. Nagib, također izgrađen od kamenja, dosegao je do nekoliko metara od vrha oltara. Oko oltara, blizu vrha, nalazila se projekcija na kojoj su svećenici mogli hodati vršeći propisane žrtve.

U pločniku u blizini oltara nalazili su se prstenovi na koje su se mogli vezati žrtvene životinje. Bilo je i stolova s posudama, noževima i zdjelama koji su se koristili u žrtvovanju. Oltar je bio povezan s nekom vrstom kanalizacijskog sustava, tako da je krv izlivena u podnožje oltara prenesena u potok. Sve je bilo očuvano brižljivo čisto, čak se i kanalizacijski sustav prao u određeno vrijeme.

Unutar zidina koje su okruživale dvorište nalazili su se trijemovi. Onaj s istočne strane zvao se 'Salomonov trijem'. Sjeverna, zapadna i istočna strana imale su dvostruke trijemove s dva reda stupova i krov od rezbarenog cedra. Na južnoj strani nalazio se kraljevski trijem s 162 stupa. Ti su stupovi bili tako raspoređeni da tvore tri prolaza, dva vanjska, svaki širok trideset metara, i srednji, četrdeset i pet. Na tim trijemovima mogli su se održati javni sastanci. Tu se okupila rana crkva kada su otišli u hram moliti. Bilo je to uobičajeno mjesto susreta Izraelaca kad god su išli u hram.

Dio dvorišta koji je bio najbliži njegovom ulazu nazvan je dvor pogana. Kamena ograda odvajala je ovaj dvor od ostatka ograđenog prostora. Nijedan neznabožac ne može ići izvan svojih granica. Na ogradi je bio natpis: "Nijedan stranac ne smije ući unutar ograde i nasipa oko svetog mjesta. Tko bude uhvaćen, odgovoran je za svoju smrt koja će uslijediti." Zato što su Židovi mislili da je Pavao prekršio ovu uredbu uhvaćen je u hramu i zarobljen od Rimljana. Djela 21:28. 1880. godine taj je znak pronađen i nalazi se u muzeju.

Herodov hram bio je možda najljepša građevina koju je svijet ikada vidio. Bio je to ponos Židova. Ipak, uništena je. 'Neće se ovdje ostaviti ni kamen na kamenu koji neće biti oboren' bile su Kristove riječi. Matej 24:2. Ovo proročanstvo je doslovno ispunjeno. Nije ostao ni jedan kamen.

Hrama više nema, a hramska služba je prestala. Ali pouka ostaje. Bilo bi dobro da pažljivo proučimo službu koja se provodila u svetištu na zemlji. To će nam omogućiti bolje razumijevanje onoga što se sada događa u svetištu na nebu.

Prvobitno svetište i tri spomenuta hrama imali su neke zajedničke stvari, iako su se u pojedinostima razlikovali. Svi su imali dva apartmana, svetinju i svetinju nad svetinjom. Svi su imali oltar s mionirisnim kadom, žrtvenik za žrtve paljenice, umivaonik, stol s kruhovima i svijećnjak. Prva dva su imala kovčeg, koji je nestao oko 600. pr. Kr. Svećeništvo je bilo isto, kao i žrtveni prinosi. Više od tisuću godina Izrael se skupljao oko Svetišta. Kakav bi im blagoslov mogao doći kad bi u svojim žrtvama razabrali onoga koji je obećan u Edenskom vrtu, Jaganjca koji oduzima grijeh svijeta! Pobojmo se, dok ostaje obećanje, da ne bi i mi ostali uskraćeni! Hebreji 4:1.

SVEĆENSTVO

Treće poglavlje

DOK JE MOJSIJE BIO NA PLANINI i primao od Boga upute o izgradnji svetišta, ljudi su se umorili čekajući na njega. Nije ga bilo više od mjesec dana i nisu bili sigurni kada će i hoće li se uopće ikada vratiti. 'Mi ne znamo što mu se dogodilo', rekli su. Stoga su zamolili Arona da im učini bogove kakve su imali u Egiptu da im se klanjaju i uživaju u blagdanima što su ih slavili među Egipćanima. Aron je bio voljan izvršiti zahtjeve naroda, i uskoro je napravljeno zlatno tele, o kome su govorili: 'Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!' Izlazak 32:4.

Aron sagradi žrtvenik i proglasi blagdan Gospodinu. Žrtvovali su paljenice i pomirnice, 'I sjede puk jesti i piti pa ustadoše zabavljati se.' Sih 6. Mojsije, naravno, nije znao ništa o tome dok ga Bog nije obavijestio: 'Brzo su zašli s puta koji sam im zapovjedio. Napraviše sebi tele saliveno te mu se klanjahu i prinašahu mu žrtve. I rekoše: ‘Ovo je bog tvoj, Izraele, koji te izveo iz zemlje egipatske!' Stih 8.

Bez sumnje da bi testirao Mojsija, Bog sada predlaže da uništi ljude i da od njega napravi veliku naciju. Ali Mojsije se zauzima za narod i moli Boga da ih poštedi. I Bog milostivo pristane na njegov zahtjev. 'Nato Gospod odustane od zla što ga bijaše obrekao učiniti puku svojemu.' Stih 14. Mojsije očito nije bio spreman za prizor koji je vidio kad je sišao s planine. Ljudi su vikali i plesali, toliko da je Jošua zaključio: 'Bojna vika u taboru' Stih 17. Kad je Mojsije vidio do koje mjere je Izrael otišao, da su se zapravo bili u razuzdanim poganskim plesovima koje su naučili u Egiptu, njegov 'bijes usplamtje.' Upravo je primio od Gospodina dvije ploče zakona koje su sadržavale Deset zapovijedi, napisanih prstom Božjim, 'urezane na ploče.' 'Baci ploče iz ruku svojih i razbi ih podno gore.' Stihovi 16,19.

Razbijanje tih ploča obično bi se smatralo kao veliko grijeh u Božjim očima. Nesumnjivo, čin je bio simboličan. Izrael je sagriješio. Oni su prekršili zakon. U znak ovoga, Mojsije razbija ploče koje su mu upravo predane od Boga. I Bog ga ne ukorava: nego ponovno prepisuje iste zapovijedi na dvije druge ploče. To također može imati simboličko značenje. Zakon se ne uništava kad ga se se prekrši - Bog ga opet piše.

Grijeh koji je Izrael počinio bio je težak. Bog im je učinio velike stvari. On ih je oslobodio od ropstva. Otvorio im je Crveno more. Zakon je proglašen sa Sinaja usred grmljavine i munje. Bog je s njima stupio u zavjetne odnose, a krv je poškropljena na njih kao i na knjigu Saveza. A sada oni su otišli od Boga i zaboravili su sva svoja obećanja. Došlo je vrijeme za odlučnu akciju. Mora se saznati tko je na Gospodinovoj strani, jer sigurno nisu svi zalutali. Poziv je dao Mojsije: 'Tko je za Jahvu, k meni! Izrael oklijeva. Od velike gomile, samo jedno pleme ima hrabrosti za korak naprijed. 'Svi se sinovi Levijevi okupe oko njega' Stih 26.

Ova hrabra odluka Levijevog plemena nedvojbeno je utjecala na njihov odabir za službu Bogu. U krizi su izabrali stranu dobra i Bog ih je nagradio. Bili su odabrani umjesto prvorođenog da pripadaju Bogu u određenom smislu i za službu u tabernakulu. Brojevi 3:5-13. Aronovoj obitelji povjerena je svećenička služba; ostali su bili 'da obavljaju službu u Prebivalištu' 'I neka oni održavaju sve predmete iz Šatora sastanka, i dužnost djece Izraelove, obavljajući službu u Prebivalištu' Stih 7,8. Svećenici koji su bili pomazani, koje je posvetio da služe u svećeničkoj službi, imalo je veze s izravnijom službom Boga u Prebivalištu, kao što su svjetiljke, paljenje tamjana, prinos svake vrste žrtve na žrtveniku za paljenice, škropljenje krvlju, pripremu, stavljanje i jedenje kruha, čuvanje znanja i poučavanje zakona. Brojevi 3:3; Izlazak 30:7,8; Levitski zakon 1:5; 24: 5-9; Malahija 2:7. Svećenici su bili svi Leviti, ali nisu svi Leviti bili svećenici: svećenička služba bila je rezervirana za Arona i njegove potomke: Brojevi 3:1-4, Izlazak 28:1.

Svećenici su također imali kontrolu u mnogim građanskim i osobnim stvarima. Odlučivali su kada je čovjek bio ceremonijalno nečist i imali su moć da ga isključe iz zajednice. Kada je netko imao gubu išao je kod njih na pregled, a na njihovu riječ donosile su se odluke o tome treba li muškarca protjerati iz društva ili treba li srušiti kuću. Levitski zakon 13,14. 'Čuvaj se zaraze gube, dobro pazite i vršite sve što vas levitski svećenici poduče; kako sam njima zapovjedio, pazite da tako i izvršite. Spominji se što je Gospod, Bog tvoj, učinio Mirjam na putu kad ste izašli iz Egipta.' Ponovljeni zakon 24:8,9.

Samo su svećenici mogli vratiti čovjeka u njegovu obitelj nakon isključenja. Imali su nadležnost u određenim slučajevima sumnje u nevjeru. Brojevi 5:11-31. Svojim tumačenjem zakona došli su do velikog utjecaja i autoriteta u mnogim stvarima koje su utjecale na svakodnevni život. U teškim pitanjima zakona, svećenici su bili kao suci u donošenju sudskih odluka, ne samo u vjerskim stvarima, nego i u onome što je bilo čisto civilno, 'predmet spora unutar tvojih dveri.' Ponovljeni zakon 17:8. Njihova odluka bila je konačna. Čovjek je bio upozoren da 'postupi u skladu s presudom kojoj će te oni poučiti i prema sudu koji će ti iskazati. A onaj tko postupi drsko i ne posluša svećenika koji ondje stoji služeći pred GOSPODINOM, Bogom tvojim, ili suca, taj čovjek treba umrijeti; i odstranit ćeš zlo iz Izraela.' Stih 11,12. (vidi također Ponovljeni zakon 19:17.)

Svećenici su bili klasa odvojena od ostalih ljudi. Samo oni su mogli služiti u hramu u intimnijim službama žrtvovanja. Iako je u ranijim danima bilo dopušteno da bilo koja osoba podigne žrtvenik gdje god bi htio i da prinese žrtvu na njemu, kasnije je ozakonjeno da se samo u Jeruzalemu mogu prinijeti žrtve i da samo svećenici mogu obavljati službe. To je dalo svećenicima ogromnu moć i utjecaj. Imali su kontrolu nad cijelim vanjskim obožavanjem cijelog naroda. Kontrolirali su hramsko područje. Samo je kroz njih Izrael mogao imati pristup blagoslovima saveza koji je simboliziran škropljenjem krvi i prinosom miomirisa. Samo oni su mogli hodati po svetim mjestima hrama i raditi s Bogom.

Lako je zamislivo da bi skupina ljudi koji su imali kontrolu nad bogoslužjem nacije, nad poučavanjem i tumačenjem zakona, nad intimnim osobnim odnosima, izvršavanju pravnih odluka, imali snažan utjecaj za dobro ili zlo na ljude. Kad se na tu reputaciju doda i zarada njihovom pozivu, zarada, koja je barem u kasnijim vremenima narasla u goleme iznose, možemo vjerovati da su svećenici postali vrlo ekskluzivna organizacija.

Povlastice svećeništva bile su velike i njegova su prava bila ljubomorno čuvana. Samo su Aaron i njegovi potomci mogli služiti u žrtvenom štovanju. Izlazak 28,29; Levitski zakon 8-10; Brojevi 16-18. Nitko tko nije rođen u obitelji nije mogao postati svećenik. Ovo odmah stavlja veliki naglasak na pitanje rođenja i na rodoslovnu evidenciju koja potkrjepljuje to rođenje. Svaki je svećenik bio dužan dokazati svoje porijeklo od Arona neospornim dokazima. Ne smije biti greške u sukcesiji (slijedu). Svaki korak mora biti jasan.

Ispitivanje rodoslovlja svakog kandidata postalo je zadatak određenih svećenika. Kasnije ga je preuzeo Sanhedrin, koji je dio svog vremena proveo u ovom poslu. Ako je svećenik uspješno dokazao svoje rodoslovno pravo službi i položio potreban fizički test, - ako nije imao diskvalificiranu deformaciju tijela, - bio je odjeven u bijelu odjeću, a njegovo je ime upisano na službeni popis ovlaštenih svećenika. Možda se Otkrivenje 3:5 temelji na tom običaju. S druge strane, ako nije zadovoljio ispitivače, bio je odjeven u crno.

Fizička deformacija - ako je rodoslovni zapis bio zadovoljavajući - nije isključila svećenika od sudjelovanja u potpori koji su dani hramskom svećeniku. Levitski zakon 21:21-23. Ako ta mana nije bila previše istaknuta, mogao je čak služiti u nekim manjim kapacitetima, kao što je briga za drvo koje se koristi u oltarskoj službi ili kao čuvar.

Svećenička služba bila je vrlo sveta, propisi o tome s kim se svećenik može ili ne može oženiti, strogo su se provodili. Svećenik se ne bi mogao oženiti ženom koju je suprug otpustio ili od koje se razveo. Nije se smio oženiti za prostitutku ili za obeščašćenu sluškinju. Levitski zakon 21:7,8. Stoga je mogao oženiti samo čistu djevicu ili udovicu, premda je velikome svećeniku bilo zabranjeno oženiti čak i udovicu. 'I neka uzme ženu za njezina djevičanstva. Udovicu, ili otpuštenicu, ili obeščašćenu, ili bludnicu, neka ne uzima, nego neka za ženu uzme djevicu od vlastitog naroda.' Levitski zakon 21:13,14.

Svećenici su također trebali paziti na ceremonijalnu nečistoću. Nisu smjeli dodirivati mrtvo tijelo, osim od vrlo bliskog srodnika. Velikom svećeniku ni to nije bilo dopušteno. Levitski zakon 21:1-3,11. Zapravo, u svakom postupku njihovog života svećenici su trebali biti svjesni svoje potrebe da se drže podalje od svega što bi moglo oskvrnuti. A ta opreznost u pogledu fizičkog onečišćenja bila je samo simbol većih duhovnih čistoća. 'Posvetite se Gospodinu' bila je zapovijed svećeništva. Svećenici i leviti nisu imali baštine u zemlji kao druga plemena. 'Jest će žrtve ognjene u čast Gospodu i baštinu njegovu. Zato oni neće imati baštine među braćom svojom: sâm je Gospod baština njihova, kako im je obrekao.' Ponovljeni zakon 18:1-2.

Potpora svećenstvu

Umjesto dijela zemlje, Bog je dao svećenicima određene dijelove žrtava koje su ljudi donijeli. Od svake životinjske žrtve, osim žrtve paljenice, koja je bila posve spaljena na žrtveniku i neke druge žrtve, svećenici su primili rame, dva obraza i čeljust. Ponovljeni zakon 18:3. Svećenici su također primili prve plodove žita, vina i ulja i vune ovaca. Osim toga, svećenici su dobivali brašno, mesne prinosnice pečene u pećnici ili u tavi, pomiješane s uljem ili suhe. Levitski zakon 2:3,10; 1; 2; 3; 4; 5; 24:5-9. Od paljenica su primali kožu. Levitski zakon 7:8. U slučaju rata, određeni dio plijena je također pripadao u svećeništvo, i od ljudi, i od stoke i od zlata. Ponekad se skupila velika svota. Brojev 31:25-54. Sve svete prinosnice pripadale su svećenicima. Brojevi 18:8-11. Sve što je bilo zavjetovano također je pripadalo svećenicima. Stih 14.

Prvorođenac u Izraelu, od čovjeka do zvijeri, pripadao je svećeniku, a 'prvorođenče od čovjeka zasigurno ćeš otkupiti', to jest, Izrael je morao platiti propisanu svotu, pet šekela, za svakog prvo rođeno djete. Stihovi 15-19. U jubilejskoj godini, polja koja nisu otkupljena, ili koja su prodana i ne mogu se otkupiti, vratila su se svećenicima. Levitski zakon 27:20,21. U slučaju prijestupa koji su uključivali svete stvari, prijestupnik je trebao platiti ne samo prvobitnu procjenu, već na to dodati i petinu i dati je svećeniku. Lev.5:16. U slučaju nanošenja štete susjedu, gdje nije bilo moguće povratiti oštećenom, zapovijed je glasila 'neka se šteta nadoknadi GOSPODINU, to jest svećeniku' Brojevi 5:8. Redovni hramski porez od pola šekela za svaku dušu u Izraelu, "novac za pomirenje", trebao je biti upotrijebljen za službu u Šatoru, to jest, za troškove koji su nastali u službi Bogu, i nije išao izravno svećenicima. Izlazak 30:11-16. Osim gore navedenih izvora prihoda, bilo je i mnogo manjih, o kojima ovdje ne treba raspravljati.

Prihodi koji su ovdje nabrojani bili su dodatak prihodima od desetina koje su primali svećenici. Svemu Izraelu je zapovjeđeno da plaća desetinu. Levitski zakon 27:30-34. Desetina je trebala biti dana Levitima i pripadala im je. Brojevi I8:21-24. Od desetine koju su leviti primili, trebali su 'od toga prinesite podizani prinos GOSPODINU, to jest desetinu desetine' i 'dajte od toga GOSPODINOV podizani prinos svećeniku Aronu.' Brojevi 18:26-28. Čini se da su u kasnijim vremenima desetine plaćene izravno svećenicima. Hebreji 7:5. Neki su mislili da se to dogodilo u vrijeme drugog hrama, kada se vrlo malo Levita vratilo iz zatočeništva i postalo je nužno zaposliti Netince umjesto njih, ali to nije baš jasno. Ezra 8:5-20. U svakom slučaju, svećenici su dobivali desetinu izravno ili neizravno od ljudi, a kako su svećenici bili malobrojni, prihodi su vjerojatno bili više nego dovoljni za njihove potrebe.

Svećenici su bili Božji službenici imenovani kao posrednici između Boga i ljudi, osobito ovlašteni da služe na oltaru i služenju u Svetištu. U danima kada knjige nisu bile uobičajene, oni nisu bile samo tumači zakona, nego u mnogim slučajevima jedini izvor znanja o Božjim zahtjevima. Kroz njih su ljudi poučavani u doktrini o grijehu i njegovom ispaštanju, te u pravednosti i svetosti. Kroz njihovu službu ljudi su učeni kako se približiti Bogu; kako se moglo zadobiti oprost; kako se molitva može ponuditi Bogu; kako je neumoljiv zakon; kako ljubav i milost nakraju prevladavaju. Cijeli plan spasenja bio im je otvoren koliko god se mogao otkriti u tipovima i prinosima. Svaka ceremonija bila je usmjerena da u njihove umove utisne Božju svetost i sigurne rezultate grijeha. Također ih je naučila divnom opskrbom koja je nastala smrću janjeta. Iako je to bila služba smrti, bila je slavna u svom obećanju. Govorila je o Otkupitelju, Nositelju grijeha, Sudioniku u teretima, Posredniku. To je bio embrio (začeće) evanđelja.

U službi svećeništva tri stvari se izdvajaju iznad svih ostalih: posredovanje, pomirenje, posvećenje. Svaki od njih zaslužuje posebnu riječ naglaska.

Posredništvo

Svećenici su prije svega bili posrednici. To je bilo njihov glavni zadatak. Iako je grešnik mogao donijeti prinos, nije mogao posuti krv ili spaliti meso na oltaru. Niti je mogao pojesti kruh, niti ponuditi miomiris, ili čak podrezati svjetiljke. Sve ovo netko drugi mora učiniti za njega. Iako je mogao prići hramu, nije mogao ući u njega; iako se mogao opskrbiti žrtvom, nije je mogao ponuditi; iako je mogao ubiti janje, nije mogao primijeniti krv. Bog mu je bio dostupan jedino posredovanjem svećeništva. Mogao je pristupiti Bogu samo u osobi drugog. Sve bi to zapanjujuće podsjetilo na činjenicu da mu je trebao netko tko će se zauzeti za njega, netko za intervenciju. Ovo se može jasno dočarati ako zamislimo događaj koji bi lako mogao biti istinit.

Poganski čovjek koji iskreno želi obožavati pravog Boga čuje da je Bog Izraela pravi Bog i da živi u hramu u Jeruzalemu. Krenuo je na dugi put i konačno stiže na sveto mjesto. Čuo je da Bog prebiva između kerubina u Svetinji nad svetinjom i odluči ući u to mjesto da se klanja Bogu. Nije otišao daleko u dvoru kada ga je zaustavio znak koji kaže da nijedan stranac ne može proći ovaj znak osim ako mu je život u opasnosti. On je zbunjen. On želi obožavati pravog Boga o kojem je čuo, a također mu je rečeno da Bog želi biti štovan. Ali sada je zaustavljen. Što se može napraviti? Upituje jednog od štovatelja koji mu kaže da si mora osigurati janje prije nego što može pristupiti Bogu. Odmah se opskrbio traženom životinjom i pojavio se ponovno. Može li sada vidjeti Boga? Ponovo mu je rečeno da ne može ući.

"Zašto onda janje?" on pita.

"To morate dati svećeniku da se žrtvuje."

"Mogu li onda ući?"

"Ne, ne postoji način na koji možete ikada ući u hram ili vidjeti Boga. To se ne radi na taj način."

"Ali zašto ne mogu vidjeti vašeg Boga? Želim ga obožavati."

"Nitko ne može vidjeti Boga i ostati živ. On je svet i samo ga onaj tko je svet može vidjeti. Svećenik može ući u prvi apartman, ali još uvijek postoji veo između njega i Boga. Veliki svećenik samo u određeno vrijeme može ući u Svetinju nad svetinjom. Ne možete ući sami. Vaša jedina nada je da se netko pojavi pred Bogom za vas."

Čovjek je duboko impresioniran. Nije mu dopušteno ući u hram. To može učiniti samo onaj koji je svet. Mora imati nekoga tko će posredovati za njega. Pouka duboko tone u njegovu dušu: On ne može vidjeti Boga; mora imati posrednika. Samo tako mogu biti oprošteni grijesi i izvršeno pomirenje.

Cijela služba svetišta temelji se na posredovanju. Iako je grešnik donio janje; iako ga je ubio; služba bi mogla biti djelotvorna samo preko posrednika koji bi poprskao krv i prinio žrtvu.

Pomirenje

Drugo istaknuto obilježje službe bilo je pomirenje. Grijeh odvaja od Boga. To je ono što je sakrilo Njegovo lice od nas, te nas ne čuje. Izaija 59:2. Ali kroz žrtvene prinose i u uzlaznim miomirisima s molitvama, Bogu se opet moglo približiti. Veza je obnovljena; pomirenje provedeno.

Dok je posredovanje bila temeljna svrha svećeništva, tako je pomirenje bilo svrha žrtvovanja koje su se svakodnevno nudile tijekom godine. Kroz njih su obnovljeni prijateljski odnosi između Boga i čovjeka. Grijeh se razdvojio; krv je ujedinila. To je postignuto kroz službu oproštenja. Tvrdilo se da kad je cijela zajednica sagriješila i donijela svoju žrtvu za grijeh; kad su starješine stavili svoje ruke na žrtvu i vjerojatno priznavali taj grijeh, 'bit će im oprošteno.' Levitski zakon 4:20. Opet, izdana je naredba da kada vladar zgriješi i udovolji zahtjevima, 'bit će mu oprošteno.' Stih 26. Obećanje je jednako za svakoga od običnih ljudi: 'Oprostit će mu se.' Stihovi 31,35. Kroz grijeh došlo je do otuđenja; ali sada je sve oprošteno.

Mi smo pomireni s Bogom smrću Njegovog Sina. Rimljanima 5:10. Pomirenje se odvija krvlju. 2. Ljetopisa 29:24. U prvi apartman svetišta svećenik je dan za danom ulazio i razgovarao s Bogom. Tamo je bio sveti miomiris koji je išao preko zavjese u najsvetiji dio; bio je svijećnjak koji je simbolički predstavljao Onoga koji je svjetlo svijeta; stol Gospodina koji poziva na zajedništvo; i prskanje krvi. To je bilo mjesto približavanja Bogu - zajedništva. Kroz službu svećenika prošireno je opraštanje, izvršeno je pomirenje, čovjek je doveden u zajedništvo s Bogom.

Posvećenje

Treća važna značajka službe svetišta je posvećenje ili svetost. Količina grijeha koja se njeguje u srcu mjeri našu udaljenost od Boga. Stranac bi mogao doći najdalje do hramskog dvora. Pokajnička duša može doći do oltara. Posrednički svećenik može ući u svetinju. Samo veliki svećenik, ali jedan dan u godini, i nakon opsežnih priprema - mogao bi ući u Svetinju nad Svetinjama. Odjeven u bijelo, mogao bi uz drhtanje prići Božjem prijestolju. Čak i tada, miomirsni kad ga mora djelomično prikriti. Ovdje on mora služiti ne samo kao onaj koji traži oproštenje grijeha, nego i hrabro može tražiti da ih se izbriše.

Dnevna služba tijekom cijele godine, koju je simbolizirala služba u prvom apartmanu, sama po sebi nije bila potpuna. Bilo je potrebno službu dovršiti i nadopuniti u drugim apartmanu. Opraštanje djeluje samo nakon prijestupa. Šteta je već učinjena. Bog oprašta grijeh. Ali bilo bi bolje da grijeh nije počinjen. Za to je Božja obuzdavajuća sila dostupna. Nije dovoljno samo oprostiti prijestup nakon što je počinjen. Mora postojati moć da nas spriječi od činidbe grijeha. 'Idi i više ne griješi' je mogućnost evanđelja. Ali 'više ne griješi' je posvećenje. To je konačni cilj spasenja. Evanđelje nije potpuno bez njega. Moramo ući s Kristom u najsvetiji dio. Neki će to učiniti. Oni će slijediti Jaganjca kamo god On ide. Bit će bez mrlje ili bora. 'Oni su bez mane pred prijestoljem Božjim.' Otkrivenje 14:5. Vjerom ulaze u drugo odjeljenje.

SVEĆENICI I PROROCI

Četvrto poglavlje

HRAM I HRAMSKA SLUŽBA predstavljali su predivne usporedbet za Izrael. Namjere usporedbi su bile poučiti o Božjoj svetosti, čovjekovoj grešnosti i put do Boga. Jedna od važnijh pouka žrtvenog sustava bila je naučiti svećenike i ljude da se gnušaju nad grijehom i da ga izbjegavaju. Kada je čovjek zgriješio nenamjerno ili greškom, od njega se očekivalo da donese žrtvu za grijeh u hram. Prvi čin žrtvenog rituala bio je stavljanje ruku na životinju i ispovijedanje grijeha od strane grešnika. Tada je svojom rukom ubio životinju. Nakon toga svećenik je uzeo krv i stavio je na rogove žrtvenika za žrtve paljenice. Zatim su spaljeni iznutrice i loj na žrtveniku, a dio mesa svećenici su pojeli u svetinji.

To je trebalo prouzročiti gnušanje nad grijehom. Bog je namjeravao da ovo gnušanje prema grijehu bude tako veliko da ljudi 'odu i više ne griješe'. Nijedna normalna osoba ne uživa u ubijanju nevine životinje, pogotovo ako shvati da zbog njegovog grijeha životinja mora umrijeti. Normalan svećenik zasigurno ne bi uživao u službi krvlju koju je bio prisiljen obavljati zbog grijeha. Stajati cijeli dan radeći s mrtvim životinjama, uranjati prste ili ruku u krv i prskati po oltaru, ne može biti vrlo atraktivno ili ugodno. Sam Bog kaže da ne uživa 'u krvi junaca, ili janjaca, ili jaraca.' Izaija 1:11. Ni istinski svećenik nije mogao uživati u tome.

Žrtveni sustav omogućio je svećenicima izvrsnu priliku da one koji su sagriješili poduče planu spasenja. Kad bi grešnik donio svoju žrtvu, svećenik bi mogao reći: 'Žao mi je što ste sagriješili, kao što sam siguran da je i vam žao. Međutim, Bog je osigurao oproštenje grijeha. Vi ste donijeli žrtvu. Stavite svoje ruke na žrtvu i ispovijedajte svoje grijehe Bogu. Ubijte nedužno janje, i ja ću uzeti krv i učinit pomirenje za vas. Janje koje ubijate je simbol Jaganjca Božjeg koji oduzima grijehe svijeta. Mesija će doći i dati svoj život za grijehe naroda. Kroz Njegovu krv vam je oprošteno. Bog prihvaća vaše pokajanje. Idite i više ne griješite.'

Kroz ovaj svečani ritual, čovjek bi bio duboko impresioniran odvratnošću grijeha i odlazio bi iz hrama s čvrstom odlukom da više ne griješi. Činjenica da je on ubio životinju naučila bi ga kako se ništa drugo ne može napraviti, te da grijeh znači smrt, i kad netko sagriješi, janje mora umrijeti.

Iako je ova služba bila lijepa i impresivna, postojala je mogućnost da ju se okalja perverznim utjecajem. Ako bi grešnik shvatio da je njegova žrtva platila za grijeh koji je počinio, to bi značilo da bi svaki puta kad sagriješi mogao ponuditi novu žrtvu i sve bi bilo uredu, i time bi imao posve pogrešnu predodžbu o Božjoj namjeri. Nažalost, tako su mnogi razmišljali o ovoj uredbi. Osjećali su da su žrtve koje su prinosili plaćali za njhove grijehe, i da ako ponovno sagriješe, druga žrtva bi to otplatila. Pokajanje i istinska tuga su umanjeni. Ljudi su počeli vjerovati da bez obzira na njihov grijeh, moglo ga se otkupiti darom. Darivanjem svoje žrtve smatrali su transakciju završenom.

Izopačivanje simbolike

Mnogi su svećenici poticali ljude da imaju takve stavove. Grijeh nije bio tako odvratan u njihovim očima kao što je Bog namjeravao da bude. Grijeh je postao nešto što se moglo otplatiti darovanjem janjeta koje bi koštalo samo malu svotu. Rezultat tog je bio da su se 'tisuće ovnova' i 'deseci tisuća rijeka ulja' smatralo ugodnima Bogu. Mihej 6:7. Plaća za svećenike koji su služili u svetištu, a kasnije u hramu, u velikoj je mjeri proizlazila iz žrtvovanja koje su ljudi nudili. Svećenici su počeli gledati na žrtve kao na sredstvo za ostvarivanje prihoda. Leviti, koji su primali desetinu koju je platio Izrael, plaćali su desetinu svog dohotka za podršku svećenicima. Brojevi 18:21,26-29; Nehemija 10:38. Osim toga, svećenici su trebali zadržati veći dio od ponuđenih žrtava. Od žrtava paljenica dobivali su krzno; od većine žrtava za grijeh, dobivali su i krzno i dio mesa. Također su dobivali dio od žrtvenog mesa i dio od žrtvi za pomirnice - brašno, ulje, kukuruz, vino, med i sol, kao i prinose za posebne prigode. To je sve bilo odvojeno od desetina koje su primili od levita.

Od običnih žrtvi za grijeh, svećenik je trebao pojesti dio. 'Ovo je zakon o okajnici. Na mjestu na kojemu se kolje paljenica, neka se kolje iokajnica pred Gospodom. Ona je presveta. Neka je jede svećenik koji je prinosi za grijeh.' Levitski zakon 6:25. Ovo je zapravo bio žrtveni obrok. Jedući ovo meso, svećenik je uzeo na sebe grijeh i tako ga prenio.

Korumpirani svećenici jasno su vidjeli da što su ljudi više griješili i što su više donosili prinose za grijeh i prijestupe, to bi im pripao veći dio. Otišli su tako daleko da su poticali ljude na grijeh. O pokvarenim svećenicima pisano je: 'Hrane se grijehom moga naroda, i svoje srce su priklonili njihovoj pokvarenosti.' Hošea 4:8. Ovaj tekst potvrđuje da svećenici, umjesto da upozoravaju ljude i pozivaju ih da se uzdrže od grijeha, 'svoje srce su priklonili' na bezakonje naroda i nadaju se da će ponovno griješiti i vratiti se s još jednom žrtvom za grijeh. Svećenicima je financijska prednost bila kad se donosi mnogo žrtvi za grijehe, svaka žrtva je dodavala njihovim prihodima. Kako je svećenstvo postajalo sve korumpiranije, povećavala se sklonost ohrabrivanju ljudi da donose prinose.

Bilješka Rona: Ovo se zlo i danas nastavlja u katoličkoj crkvi putem prodaje oprosta. Kraj bilješke.

U drugom poglavlju Prvog Samuela dan je zanimljiv komentar do koje su mjere neki svećenici izopačili obrede: 'Naime, u tih je svećenika bio ovakav običaj s pukom: kad bi tkogod prinosio žrtvu, došao bi svećenikov momak, dok se meso još kuhalo, s trozubom viljuškom u ruci svojoj, i zabadao njome u zdjelu ili u kotao ili u tavu ili u lonac; sve što bi se nabolo na viljušku, svećenik je uzimao sebi. Tako su u Šilu činili svim Izraelcima koji su dolazili onamo. Usto, i prije nego bi spalili salo, dolazio bi svećenikov momak i rekao čovjeku koji je prinosio žrtvu: »Daj meso da ga ispečem svećeniku; jer on od tebe neće uzeti kuhana mesa, nego samo sirova.« Ako bi mu čovjek tada rekao: »Mora se najprije spaliti salo, a onda si uzmi što ti duša želi«, on bi mu nato rekao: »Ne, nego daj sada! Ako li ne daš, uzet ću silom.«' 1.Samuelova 2:13-16.

To pokazuje degradaciju svećeništva čak i u tom ranom razdoblju. Bog je zapovjedio da se na oltaru spali salo i da se meso prokuha ako će ga se jesti. Svećenici su, međutim, željeli sirovo meso sa salom, kako bi ga mogli ispeći. Njima je to prestalo biti žrtveni obrok i umjesto toga postao je proždrljivom gozbom. Dan je sljedeći komentar: 'Tako je grijeh mladića bio vrlo velik pred Gospodom, jer su ljudi prezirali prinosnicu Gospodu.' 1. Samuelova 2:17.

Ova sklonost svećenika da ohrabruju ljude u donošenju žrtvi za grijehe, umjesto da se uzdrže od grijeha postajala je sve izraženija kako su godine prolazile. U Tabernakulu što ga je prvi podigao Mojsije, žrtvenik za žrtve paljenice bio je vrlo malen i imao je samo pet lakata. U Salomonovom hramu žrtvenik je povećan na dvadeset lakata, odnosno na trideset metara sa svake strane. U Herodovom hramu bio je još veći, iako ne postoji točna informacija o veličini žrtvenika. U jednom izvještaju piše da je bio trideset lakata ili četrdeset pet metara kvadratnih, a Josip kaže da je bio pedeset lakata ili sedamdeset pet metara kvadratnih. U svakom slučaju, čini se da je oltar za žrtve paljenice bio sve veći i veći kako bi se prilagodilo količini žrtvenih paljenica koje su bile prinesene na žrtvenik.

Dodatno degradiranje

Konačno je došlo vrijeme kad je Bog morao nešto učiniti, ili bi cijela služba u hramu postala korumpirana. Bog je stoga dopustio da se hram uništi, i mnogi su ljudi bili odvedeni u ropstvo u Babilon. Lišeni hrama, službe bi prirodno prestale. Umovi ljudi bili bi usmjereni na duhovno značenje uredbi koje su tako često gledali, ali koje sada više nisu postojale. U Babilonu nije bilo ni žrtve za paljenje ni žrtve za grijeh, niti svečani blagdan Dana pomirenja. Izrael je na vrbe objesio harfe. Nakon sedamdeset godina zatočeništva, Bog im je dopustio da se vrate u svoju domovinu i da ponovno sagrade hram. Nadao se da su naučili svoju lekciju.

Ali nisu. Oltar za žrtve paljenice bio je veći nego prije. Ljudi su se učvrstili u svom pogledu na samu formu i rituale hrama i njegovu žrtvenu službu, oni nisu poslušali proročku poruku da je 'poslušnost bolja od paljenice'. 1. Samuelova 15:22. Prihod svećenika od prinosa postao je jako velik; toliko da je novac prikupljen u hramu bio jedna od najvećih zbirki bogatstva u antičko doba, a svećenici su postali zajmodavci.

Na blagdanima poput Pashe, Jeruzalem je bio ispunjen posjetiteljima koji su bili Židovi iz Palestine i iz drugih zemalja. 'Rečeno nam je da je u gradu u jednom trenutku bilo milijun posjetitelja. Bog je zapovjedio Izraelu da ne dolaze praznih ruku pred Gospodina, pa su svi ti hodočasnici donosili prinose. Ponovljeni Zakon 16:16. Bilo je fizički nemoguće za svećenike ponuditi onoliko žrtava koliko bi bilo potrebno za sve te ljudi. Oni su zato bili potaknuti da pretvore svoje prinose u novac i da ga ostave kao hramski novac svećenicima koji bi, po svojoj odluci, ponudili žrtvu za novac koji su dobili. Ubrzo je utvrđeno da je lakše i sigurnije ne donositi žrtvenu životinju od kuće. Postojao je rizik da životinja bude odbijena od strane svećenika zbog nekog nedostatka, stvarnog ili pretpostavljenog, i uz to je moglo doći i do dodatnog gubitka, jer nije bilo lako prodati životinju koju su svećenici odbili.

Za neke slučajeve mogao se koristiti samo hramski novac, a za to je naplaćena razmjena. Mijenjanje običnog novca u hramski novac bio je još jedan izvor velikog prihoda za svećeništvo. Svećenici su bili podijeljeni u dvadeset i četiri tečaja, od kojih je svaki služio jedan tjedan, dva puta godišnje. Kad je ured visokog svećenika postao politički, a on je imenovan od strane vlade, korupcija je postala raširena. Budući da je to bio vrlo unosan položaj, muškarci su se počeli kandidirati za ured visokog svećenika, i zapravo je prodan najvišem ponuđaču. Da bi vratio taj novac, veliki svećenik je preuzeo kontrolu nad odabirom tečajeva i za službu u Jeruzalemu u vrijeme blagdana odabrani su svećenici na koje se moglo osloniti da će podijeliti velike prihode koji su dani u to vrijeme.

Korumpirano svećenstvo

Ponovno je došlo do korupcije, i mnogi svećenici su bili pozvani služiti u hramu za vrijeme velikih blagdana samo zato što su bili voljni podijeliti plijen s višim dužnosnicima. Redoslijed kojim su služili svećenici je promijenjen, a čitav Božji plan iskvaren. Kristova izjava, 'špilja razbojnička', nije bila samo poetski izraz; nego doslovna istina.

Ovakvo stanje, naravno, nije bilo u početku. Tek nakon višestoljetnih prijestupa, korupcija je narasla do visina koje su ovdje prikazane. Zloupotreba službe je relativno rano počelo, što se vidi iz citata iz Samuelove knjige u ranijem dijelu ovog poglavlja. Budući da su svećenici tako izgubili iz vida izvornu namjeru prinosa i izopačili Božji plan u vezi žrtvovanja, postalo je nužno poslati im upozorenja. Da bi to učinio, Bog je koristio proroke. Od samog početka, poruka proroka Njegovom narodu bila je 'Zar su paljenice i žrtve mile Gospodinu kao što je poslušnost glasu njegovu? Gle, poslušnost je bolja od žrtve, pozornost od ovnujske pretiline.' 1.Samuelova 15:22. Kada bi ljudi prestali griješiti, neki od otpalih svećenika bi to smatrali kao nesreću; jer u tom slučaju bi žrtvovanje za grijehe prestalo. Na ovo upućuje pisac Hebrejima kada kaže: 'Naime, kako Zakon ima tek sjenu budućih dobara a ne samu sliku stvarnosti, istim žrtvama koje se iz godine u godinu prinose u nedogled nikada ne može učiniti savršenim one koji pristupaju. Ne bi li se inače prestale prinositi, budući da štovatelji, jednom očišćeni, ne bi više imali nikakve svijesti o grijesima?' Hebreji 10:1,2.

Proroci pozivaju na obraćenje

Stari zavjet može se bolje razumjeti kada se stekne razumijevnje borbe između svećenika i proroka. Bila je to tragična borba, koja je u mnogim slučajevima završila pobjedom svećenika. Prorok je Božji glasnik. Ljudi mogu pogriješiti i svećenici mogu pogriješiti. Bog, međutim, ne ostaje bez svjedoka. U takvim okolnostima Bog šalje svog proroka da ih vrati na pravi put. Lako se može zaključiti da proroci nisu bili osobito popularni kod svećenika.

Dok su svećenici služili u hramu iz dana u dan, pozivajući ljude da donose svoje žrtve, proroci su po zapovijedi Boga zauzeli položaj u blizini vrata hrama i upozoravali ljude da ne donose više prinose. Ovo je napisano u Jeremiji: 'Riječ koja je došla Jeremiji od GOSPODINA, rekavši: Stani na vrata Gospodinova Doma i objavi ondje ovu riječ, i reci: Čujte riječ Gospodinovu, svi vi Judejci, koji na ova vrata ulazite klanjati se Gospodinu. Ovako govori Gospodin nad vojskama, Bog Izraelov: Popravite svoje putove i svoje postupke, i ja ću dati da prebivate na ovome mjestu. Ne uzdajte se u prijevarne riječi govoreći: ‘Hram Gospodinov, Hram Gospodinov, ovo je Hram GOSPODINOV.' Jeremija 7:1-4.

Nakon toga slijedi daljnja opomena od proroka koji govori da ljudi poprave svoje putove i ne vjeruju u lažne riječi. 'Zar ćete krasti, ubijati, i činiti preljub, i lažno se zaklinjati' govori Gospodin preko proroka, 'pa dolaziti i stajati preda mnom u ovome Domu, koji je nazvan mojim imenom, i govoriti: Izbavljeni smo da činimo sve te gadosti’?' Stih 9-11. Tada značajno dodaje, 'Jer vašim očima u dan kada sam ih izveo iz zemlje egipatske ne rekoh niti zapovjedih ništa u pogledu paljenih prinosa ili žrtava, nego im zapovjedih ovo: ‘Pokoravajte se mome glasu i ja ću vama biti Bog, a vi ćete biti moj narod: hodite svim putovima koje sam vam zapovjedio, da vam bude dobro.' Stihovi 22,23.

Poslušnost, ne žrtva

Pogledajte što Izaija ima za reći: 'Što će mi mnoštvo žrtava vaših?« veli Gospod. »Sit sam paljenica ovnujskih i pretiline tovljeničke; ni krv bikova i jaganjaca i jaraca meni se ne mili. Kad se dolazite pokazati preda mnom, tko je iskao iz ruke vaše to da gazite mojim predvorjima? Ne donosite više ništavne prinose; kâd — to mi je gnusoba. Mlađaci i subote, sazivi zbora — ne mogu podnijeti bezakonje i zborovanja. Vaše mlađake i blagdane vaše mrzi duša moja; oni su mi teret, izmorih se podnoseć’ ih. A kad u molitvi ruke svoje širite, ja od vas oči svoje zaklanjam; i kad nižete molitve, ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle. Operite se, očistite se; uklonite zloću svojih djela ispred mojih očiju, prestanite zlo činiti. Naučite činiti dobro; tražite pravdu, pomognite potlačena, pribavite pravo sirotu, obranite udovicu.' Izaija 1:11-17.

Primijetite ove snažne izraze: 'Sit sam paljenica ovnujskih', 'ni krv bikova meni se ne mili', 'tko je iskao iz ruke vaše to', 'Ne donosite više ništavne prinose', 'kâd — to mi je gnusoba', 'blagdane vaše mrzi duša moja', 'izmorih se podnoseć', 'ja vas ne slušam. Ruke su vam u krvi ogrezle.' Amos kaže: 'Mrzim i prezirem vaše svetkovine... Ako mi i prinesete paljenice i prinosnice svoje, neću ih prihvatiti; na pomirnice od vaše tovljenčadi neću ni pogledati. Amos 5:21-22.

Mihej u napetosti, pita: 'S čime ću ja doći pred GOSPODINA i prignuti se pred Bogom Svevišnjim? Hoću li doći pred njega s paljenim prinosima, s teocima starim godinu dana? Hoće li Gospodinu biti po volji tisuće ovnova ili deseci tisuća rijeka ulja? Trebam li ja dati svoga prvorođenca za svoj prijestup, plod vlastita tijela za grijeh svoje duše?' Mihej 6:6-7. Odgovor nalazimo u stihu 8: 'On ti je pokazao, čovječe, što je dobro. I što Gospodin zahtijeva od tebe? negoli to da postupaš pravedno, ljubiš milosrđe i ponizno hodaš sa svojim Bogom.' Posljednji prorok u Starom zavjetu kaže: 'A sada, svećenici, ova je zapovijed za vas.' Ali vi ste otišli s puta; mnoge ste naveli da se spotiču o Zakon; izopačili ste savez Levijev, govori Gospodin nad vojskama. Zbog toga sam vas i učinio prezrenima i niskima pred svim narodom; u skladu s time što se niste držali mojih putova, nego ste bili pristrani u pogledu Zakona.' Malahija 2:1,8-9.

David je imao ispravan pogled kad je rekao: 'Jer ti žrtvu ne želiš, inače bih ti je prinio; u žrtvi paljenoj ti ne uživaš. Žrtve Bogu su duh slomljen; srce slomljeno i skrušeno, o Bože, ti nećeš prezreti.' Psalmi 51:16-17. Teško da je Bog mogao koristiti snažnije riječi od onih kada je ukoravao svećenike i ljude, i to je bilo potpuno opravdano. Svećenici su pokvarili savez. Učili su ljude da griješe i naveli ih da vjeruju da će prinos ili žrtva platiti za grijeh. Zaslužili su ukor od Gospodina, koji je On donio preko svojih proroka. S obzirom na okolnosti rezultati su bili za očekivati. Među mnogim svećenicima pojavila se gorka mržnja prema prorocima. Oni su mrzili ljude koji su poslani da ih ukore. Velik dio progona proroka u Starom zavjetu provodili su ili poticali svećenici. Oni su ih progonili, mučili i ubijali. Nisu samo ljudi, nego su i svećenici bili ti koji su se protivili i progonili proroke.

Svećenstvo se protivi prorocima

Svećenici, književnici i farizeji su bili stalni protivnici Kristu. Za njih je Krist čuvao najozbiljniji prijekor: 'Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! jer dajete desetinu od metvice, kopra i kumina, a propuštate ono najvažnije u Zakonu, pravednost, milosrđe i vjeru: to ste trebali činiti, a ono ne propuštati. Vi slijepe vođe, koje cijedite mušicu i gutate devu! Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! jer čistite vanjštinu čaše i zdjele, a iznutra su pune grabeža i neobuzdanosti. Farizeju slijepi, očisti najprije ono što je unutar čaše i posude da im i vanjština bude čista. Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! jer ste nalik obijeljenim grobovima koji izvana izgledaju prekrasno, a iznutra su puni mrtvačkih kostiju i sve nečistoće. Tako i vi izvana ljudima izgledate pravedni, a iznutra ste puni licemjerja i bezakonja. Jao vama, pismoznanci i farizeji, licemjeri! jer gradite grobnice prorocima i kitite spomenike pravednicima, i govorite: ‘Da smo mi bili u dane svojih otaca, mi ne bismo s njima bili sudionici u krvi proroka.’ Tako sami o sebi svjedočite da ste djeca onih koji su ubijali proroke. Dopunite onda i vi mjeru svojih otaca. Zmije, vi naraštaju zmija otrovnica, kako ćete izbjeći osudu pakla? “Zato vam ja, evo, šaljem proroke, i mudrace, i pismoznance. I neke od njih ćete ubiti i razapeti, a neke bičevati po svojim sinagogama i progoniti od grada do grada: da dođe na vas sva pravedna krv prolivena na zemlji, od krvi pravednoga Abela do krvi Zaharije, sina Barahijina, kojega ste ubili između Hrama i žrtvenika. Zaista, kažem vam: Sve će to doći na ovaj naraštaj.' Matej 23:29-36.

Ne griješi više

Krist je bio prorok. Kao takav On je iznio proročku poruku: 'Poslušnost je bolja od žrtve.' 'Idi, i ne griješi više,' bio je način na koji je On to rekao. Ivan 8:11. Poništio je žrtveni sustav tako što je ponudio sebe na Golgoti. Krist osobno nije ponudio nijednu žrtvu. Nije griješio; i podučavajući ljude da ne griješe, udario je u samo srce ove svećeničke perverzije. Iako je Krist pazio da nepotrebno ne uvrijedi, iako je poslao gubavce svećenicima na potvrdu. (Luka 17:14), Službenici su primijetili da Krist nije bio viđen u hramu s uobičajenim prinosom. Osjećali su da Njegova poruka predstavlja prijekor njihovoj praksi i bili su sretni kad su pronašli optužbu protiv Njega u Njegovim riječima koje su se odnosile na hram. Matej 26:61.

Svećenici su mrzili Krista, a kad je došlo vrijeme, slijedio je dugu crtu plemenitih junaka među prorocima dajući svoj život. Svećenici su odbacili proročku poruku. Oni su u stvarnosti doveli do Kristova raspeća. U tome su ispunili mjeru bezakonja. Vjerovali su u žrtve za grijehe i da kroz te prinose mogu zadobiti oproštenje.

Veću poruku pobjede nad grijehom - proročku poruku - mnogi svećenici nisu razumjeli, ili barem nisu podučavali. Ne treba misliti da su svi svećenici bili zli. Među njima je bilo mnogo vjernih ljudi. Neki od svećenika, zapravo, bili su proroci, kao Ezekiel. Božja namjera bila je da svaki svećenik ima proročki duh i da daje proročku poruku. U Božjem planu nije dovoljno pokušati ispraviti stvari nakon što je počinjena pogreška. Mnogo je bolje spriječiti zlo nego pokušati popraviti ga. Koliko god da je čudesno podiči se i prestati s rijehom i degradacijom, još je divnije držati se podalje od pada. 'Idi i više ne griješi' je istinska proročka poruka. Poslušnost je bolja od žrtve. Svaki pravi Božji sluga trebao bi odjekivati ovu poruku ako želi ispuniti Božji savjet.

Bog je uvijek imao potrebu za prorocima. Oni su Njegovi glasnici koji ispravljaju pogrešno. Kad se pojavljuju sklonosti među Kristovim ljudima koji će na kraju donijeti katastrofu, Bog šalje svoje proroke da ispravljaju te tendencije i opominju ljude. Pouka za ovo vrijeme ne bi trebala biti izgubljena. Djelo proroka nije završeno dok se ne završi Gospodinovo djelo na zemlji. Bog želi da njegovi sluge daju proročku poruku. Kada se zlo uvuče, glas mora biti podignut, pozivajući ljude natrag na prave puteve Gospodina. A zadnja stvar svake takve poruke mora biti jasan poziv na suzdržavanje od grijeha, na posvećenje, na svetost.

Proroci su govorili: 'Poslušnost je bolja od žrtve.' Krist je rekao: 'Idi i ne griješi više.' Svaki službenik mora pokazati primjer ovog nauka svojim životom i podučavati ga svojim usnama. Ako ne uspije to napraviti, nije iskoristio svoje velike privilegije. Od svih razdoblja sada je vrijeme za slanje proročke poruke i do na kraj zemlje. To je bila Kristova zapovijed kada je rekao da se nosi evanđelje kako bi se podučilo i krstilo sve narode, 'učeći ih da čuvaju sve što sam zapovjedio.' Matej 28:20. Ova zapovijed – da čuvaju sve - paralelna je s proročkom porukom, da je poslušnost bolja od žrtve. Kada se taj posao završi, doći će kraj.

POSVEĆENJE ARONA I NJEGOVIH SINOVA

Peto poglavlje

SVEĆENIČKA ODJEĆA imala je simbolično značenje isto kao i većinu stvari u svetištu. Posebno je to vrijedilo za velikog svećenika, koji je bio utjelovljenje naroda i njihov predstavnik. Što se tiče odjeće napisano je: 'A ovo su haljine što će ih napraviti: naprsnik i oplećak i plašt i vezenu košulju, turban i pâs. Neka tako naprave svete haljine za Arona, brata tvojega, i za sinove njegove, kako bi mi služio kao svećenik.' Izlazak 28:4. Osim u Izlasku lanene haljine se spominju u Levitski zakon 16:4 i sveta kruna u Izlazak 29:6; 28:36-38. Prvi spomenuti naprsnik bio je 'četverokutna' haljina koja je visila na malim lancima na prsima. U tom je naprsniku bilo četiri reda dragih kamenja po tri komada. Svaki kamen je imao imena izraelskih sinovima, po jedno ime na svakom kamenu. Izlazak 28:21. Ova odjeća se zvala 'naprsnik za presuđivanje' i Aron ju je trebao nositi 'ponad srca svojega, kad bude ulazio u Svetinju.' Stih 29.

Također piše da su na naprsniku stavljeni Urim i Tumim, ta dva tajanstvena kamena koja su označavala Gospodinovo zadovoljstvo ili nezadovoljstvo kad Ga se tražilo za savjet u vrijeme potrebe. Levitski zakon 8:8; Izlazak 28:30; 1.Samuelova 28:6. Zbog činjenice da su bili u naprsniku, neki su pretpostavljali da su u džepu koji su stavljeni u tu svrhu. Međutim, čini se bolje za vjerovati da su bili na vidnom mjestu na prsima, kao i ostalo kamenje, jedan s lijeve strane, drugi s desne strane, u punom prikazu.

Oplećak je bio kratak odjevni predmet 'od zlata, od modroga, grimiznoga i skrletnoga prediva i fino predenog lana, umjetničke izrade.' Izlazak 28:6. Nije imao rukava i visio je na grudima i leđima. Na ramenima su bila dva kamena oniksa na kojima su bila napisana imena izraelskih sinova, šest imena na svakom kamenu. 'I pričvrsti oba kamena na naramenice oplećka, kao spomen-kamenove djeci Izraelovoj. I neka Aron nosi njihova imena na oba svoja ramena, kao spomen pred Gospodinom.' Izlazak 28:12.

Ispod oplećka nalazila se duga haljina od plavog lana, bez rukava i bez šava. Oko suknje na rubu bili su mogranji od plave, ljubičaste i grimizne boje, 'a između njih zlatna zvonca sve uokolo... 'I neka bude na Aronu kad služi, da se čuje zvuk njegov kad ulazi u Svetinju pred Gospoda i kad izlazi; tako neće umrijeti.' Stih 33-35. Ispod haljine oplećka nalazio se običan bijeli laneni kaput i lanene hlače.

Pojas velikoga svećenika bijaše načinjen od zlata, plavog, purpurnog i tamnocrvenog prediva, kao i oplećak; onaj od bijelog platna izvezen plavim, ljubičastim i crvenim. Bio je postavljen oko ogrtača oplećka, prilično visoko, i služio je da drži odjeću zajedno. Izlazak 39:5, 29:5.

Svećenici su nosili bijeli laneni kaput, hlače, pojas i mitru. Veliki svećenik, osim toga, nosio je oplećak, ogrtač oplećka, naprsnik i krunu na mitri, uz naravno drago kamenje s upisanim imenimam Izraelovim i Urim i Tumim.

Aronove haljine bile su 'za slavu i ljepotu'. Izlazak 28:2. Obične haljine svećenika koje je nosio ispod haljine za visokog svećenika, simbolizirale su unutarnju čistoću i bile su korisne. Strogo i samo odjeća visokog svećenika bila je za slavu i ljepotu i u posebnom smislu simbolična.

Odjeća koje je Aron nosio nije bila po vlastitom izboru. Propisana je. Bila je to 'sveta odjeća', načinjena od onih koji su 'mudra srca, koje sam ja ispunio duhom mudrosti, neka načine Aronu opravu da ga se posveti, kako bi mi vršio svećeničku službu.' Izlazak 28:3. Bila je usklađena po boji i materijalu sa samim tabernakulom i ukrašena sa dragim kamenjem.

'I neka izrade oplećak od zlata.' 'A pojas koji je na oplećku neka bude napravljen od istoga'. 'izradi naprsnik za presuđivanje;.. od zlata'. 'Ogrtač oplećka izradi sav od modroga prediva... zlatne zvončiće'. Izlazak 28:6,8,15,31,33. Dok su ove haljine bile izrađene od različitih materijala, zlato je činilo važniji dio. Ako se haljini doda zlatna kruna koja se stavljala na mitru, na kojoj je napisano: 'Svetost Gospodinu', dvanaest dragih kamenja s upisanim imenom Izraela i dva kamena oniksa također s imenom Izraela i naposljetku, Urim i Tumim, sve to moralo je izgledati veličanstveno. Kako bi se veliki svećenik polako i dostojanstveno pomicao s jednog mjesta na drugo, sunčevo svjetlo bi se odrazilo na šesnaest dragocjenih dragulja, zvona bi dala glazbeni zvuk, a ljudi bi bili duboko impresionirani svečanošću i ljepotom Božjeg štovanja.

Simbol Velikog svećenika

Veliki svećenik u svojoj službenoj dužnosti nije bio samo čovjek. Bio je institucija; bio je simbol; on nije samo predstavljao Izrael, on je bio utjelovljenje Izraela. Nosio je imena Izraeal na dva kamena oniksa 'na svoja dva ramena za spomen', nosio ih je na dvanaest dragulja koji su bili na 'naprsniku za presuđivanje na njegovu srcu;' i tako će 'uvijek pred GOSPODINOM nositi presudu djece Izraelove'. Izlazak 28:30. On je tako nosio Izrael na svojim ramenima i na svojem srcu. Na ramenima je nosio teret Izraela, u naprsniku je nosio Izrael, označavajući sjedište osjećaja i ljubavi – tron milosti. U Urimu i Tumimu, --"to jest, svjetla i savršenosti" (Izlazak 28: 30, R.V., margina),-- nosio je 'osude djece Izraleove na svom srcu, na zlatnoj kruni koja je bila stavljena na mitri gdje je napisano 'SVETOST GOSPODINU' nosio je 'bezakonje svetih stvari, koje će sinovi Izraelovi posvetiti svim svojim svetim darovima', i to 'da budu prihvaćeni pred Gospodinom.' Stih 36-38.

'Veliki svećenik trebao je djelovati za ljude' u stvarima koje se odnose na Boga, 'kako bi vršio pomirbu za grijehe puka' (Hebreji 2:17). On je bio posrednik koji je služio za grešnike. Veliki svećenik predstavljao je cijeli narod. Svi Izraelci računali su se kao da su u njemu, a povlastica koju je on držao pripadala je cijelom narodu (Izlazak 19:6),... (Vitringa). Da je veliki svećenik predstavljao cijelu zajednicu, možemo vidjeti po tome što nosi imena plemena na svojim ramenima upisanim na kamenu oniksa, i upisanim na dvanaest dragulja na naprsniku. Božansko objašnjenje o ovom dvostrukom prikazu Izraela na haljini velikog svećenika je da će 'na oba svoja ramena nositi njihova imena pred Gospodom na spomen.' (Izlazak 28:12,19). Štoviše, ako bi svećenik učinio grijeh, to bi uključivalo ljude u njegovu krivnju: 'ako pomazani svećenik sagriješi i tako navuče krivnju na puk.' (Levitski zakon 4:3), LXX kaže: 'Ako pomazani svećenik sagriješi tako da navede ljude da griješe.' Pomazani svećenik je, naravno, veliki svećenik. 'Kad je sagriješio, narod je sagriješio. Njegovo službeno djelovanje smatralo se njihovim djelovanjem. Cijela nacija dijelila je u prijestupu njihovog predstavnika. Ono što je učinio u svojoj službenoj sposobnosti, kako je propisao Gospodin, smatralo se da je učinila cijela zajednica: 'Svaki se naime velesvećenik... za ljude postavlja' (Hebreji 5:1). --The International Standard Bible Encyclopedia, p.2439.

Bilješka Rona: Ovo je primjer korporativne odgovornosti iz službe svetišta. Kraj bilješke.

Treba naglasiti predstavnički karakter velikog svećenika. Adam je bio predstavnik čovjeka. Kada je sagriješio, svijet je sagriješio i smrt je prešla na sve ljude. Rim 5:12. 'Prijestupom jednoga smrt zakraljeva'; 'prijestupom jednoga na sve ljude dođe osuda'. Stih 17,18.

Tako je i Krist, kao drugi čovjek i posljednji Adam, predstavnik čovjeka. 'Tako je i pisano: Prvi čovjek, Adam, posta duša živa; posljednji Adam — duh životvorni.' 'Prvi je čovjek od zemlje, zemnik; drugi je čovjek s neba — Gospodin.' 1Korinćanima 15:45,47. 'Dakle, kako prijestupom jednoga na sve ljude dođe osuda, tako i pravednošću Jednoga na sve ljude dođe opravdanje života.' Rimljanima 5:18. 'Jer kao što neposluhom jednoga čovjeka mnogi postadoše grješnici, tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici.' Rimljanima 5:19. 'Jer kao što u Adamu svi umiru, tako će i u Kristu svi biti oživljeni.' 1Korinćanima 15:22.

Veliki svećenik, koji je u posebnom smislu predstavljao Krista, također je bio predstavnik čovjeka. On je stajao za sav Izrael. Nosio je njihove terete i grijehe. On je nosio bezakonje svih svetih stvari. Nosio je njihovu osudu. Kada je sagriješio, Izrael je sagriješio. Kad je za sebe napravio pomirenje, Izrael je bio prihvaćen.

Posvećenje Arona i njegovih sinova u svećenstvo, bila je najsvečaniji događaj. Prvi čin je bio pranje. 'Onda dovedi Arona i njegove sinove na ulaz u Šator sastanka i operi ih vodom.' Izlazak 29:4. Svećenici se nisu oprali. Budući da je to bio simbolički čin, simbol regeneracije, nisu se mogli oprati. Titu 3:5.

Nakon što je opran, Aron je bio obučen u haljine ljepote i slave. 'Zatim uzmi haljine pa obuci Aronu košulju i plašt za oplećak te oplećak i naprsnik, i opaši ga tkanicom oplećka. I stavi mu turban na glavu, a na turban zadjeni svetu krunu.' Izlazak 29:5,6. Primjetite da Aaron nije sam obukao svoju odjeću. Drugi su ju stavili na njega. Budući da je odjeća simbolizirala haljine pravednosti, nije se mogao sam odjenuti. 'Svećenici tvoji nek se zaodjenu pravednošću, i nek tvoji pobožnici kliču!' Psalmi 132:9. 'Ja ću se silno radovati u Gospodu, duša moja veselit će se u Bogu mojemu; jer me odjenu u haljine spasenja, zaogrnu me plaštem pravednosti, kao kad ženik ukras stavi i kao kad se nevjesta uresi nakitom svojim. Izazak 61:10.

Aaron je sada potpuno odjeven. Ispod bijele haljine je duga plava haljina s zvončićima i mogranjima, oplećak s dva lijepa oniksa na kojima su upisana imena djece Izraela, naprsnik s dvanaest kamenja, Urim i Tumim, mitra i zlatna kruna s natpisom: 'Svetost Gospodinu'. On je opran, čist je, odjeven je; ali još nije spreman za službu. Sljedeće je pomazanje. Mojsije je izlio sveto ulje na njegovu glavu. 'Onda uzmi ulje pomazanja i izlij ga na glavu njegovu pa ga pomaži.' Izlazak 29:7. Ne samo da je pomazan Aron nego i Prebivalište. 'I uze Mojsije ulje za pomazanje i pomaza Prebivalište i sve što bijaše u njemu, i posveti ih. I poškropi on njime sedam puta po žrtveniku, i pomaza žrtvenik i sav njegov pribor, i umivaonik i njegovo postolje, da ih posveti.' Levitski zakon 8:10,11. Ovo pomazanje uključivalo je sav namještaj u svetinji i svetinji nad svetinjom. Izlazak 30: 26-29. Treba napomenuti da je Šator i ono što je bilo u njemu, bilo poprskano uljem, ali na Arona se izlilo ulje. Levitski zakon 8:10-12; Izl 29:7.

Pomazanje uljem simbolizira primanje Duha Božjeg. 1Samuelova 10:1,6; 16:13; Iz 61:1; Luka 4,18; Djela apostolska 10:38. Obilje ulja upotrijebljeno u slučaju Arona – koje je "curilo na bradu, čak i Aronovu bradu: i onda je iscurila do skuti njegovih haljina" – simbolizira puninu Duha koji Bog daruje svojoj Crkvi. Do sada su sve ceremonije - osim pranja - bile usmjerene samo prema Aaronu, ali sada i četiri sina imaju jednak udio s ocem u onome što slijedi.

Pripremljena je žrtva za grijeh, junac, a Aron i njegovi sinovi položili su na njega ruke i on je ubijen. Krv je uzeo Mojsije, i 'i prstom je svojim stavi uokolo po rogovima žrtvenika. Tako očisti žrtvenik. Zatim izlije krv na postolje žrtvenika i posveti ga da bi tako za nj izvršio pomirenje.' Levitski zakon 8:5. Ovdje se može primijetiti da krv junca nije unesena u svetište kao što je bio slučaj s pomazanim svećenikom, velikim svećenikom koji je sagriješio. Levitski zakon 4:6. Možda je razlog to što ovaj prinos za grijeh nije bio samo za Arona, nego i za njegove sinove. Također se čini da se prinos odnosi i za oltar, za njegovo pročišćenje i posvećenje, da se na njemu može napraviti pomirenje. Levitski zakon 8:15. Neki misle da ovaj prinos uopće nije bio za Arona, već samo za oltar.

Nakon što je žrtva za grijeh dana, prinesena je paljenica. To se prinosilo na običan način, sve je spaljeno na žrtveniku, iz kojeg je izišao dim pred Gospodina kao ugodan miris. Stihovi 18-21.

Sve dosad bila je priprema. Služba posvećenja je započinjala dovođenjem i ubijanjem 'ovna za rukopolaganje', ili doslovno, 'napunjenog ovna', nakon što su mu bile položene ruke na glavu. Krv je uzeo Mojsije, koji je 'stavi je na resicu Aronova desnog uha i na palac desne ruke njegove i na palac desne noge njegove.' Stih 23. Isto je učinjeno sinovima, a žrtvenik je također poškropljen. 'I dovede Mojsije Aronove sinove i nanese im krvi na vrh desnoga uha, i na palčeve njihovih desnica i na palčeve njihove desne noge; i poškropi Mojsije krvlju uokolo po žrtveniku.' Levitski zakon 8:24.

Nakon toga je došlo 'punjenje'. Beskvasni kruh, kolač kruh zamiješan s uljem i oblatnu, zajedno sa salom ovna i desnom plećkom, stavljeni su u ruke Arona i na ruke njegovih sinova i mahali su s tim kao žrtvu prikaznicu pred Gospodinom. Nakon što su Aron i njegovi sinovi završili s mahanjem, Mojsije im skine s ruku i spali na žrtveniku. Prsa su rezervirana za Mojsija kao njegov dio. Stihovi 26-29.

Nakon toga Mojsije je uzeo ulje i krv ' te poprska to po Aronu i po njegovoj opravi, i po njegovim sinovima, i po opravi njegovih sinova s njim; i posveti Arona, njegovu opravu, i njegove sinove i opravu njegovih sinova s njim.' Stih 30.

Ovom ceremonijom završilo je posebno posvećenje Arona i njegovih sinova. Sada su bili ovlašteni za službu u svetištu, iako morali su još čekati sedam dana i nisu mogli napustiti svetište, 'stoga ostanite kod ulaza Šatora sastanka sedam dana, dan i noć; i držite nalog GOSPODINOV, da ne poginete: jer mi je tako zapovjeđeno.' Stih 35.

Do sada je Mojsije služio u svim prinosima, a na kraju sedam dana Aron započinje svoju službu. On prinosi za sebe mlado tele kao žrtvu za grijeh i ovna za žrtvu paljenicu. Levitski zakon 9:2. On također prinosi žrtvu za grijeh, žrtvu paljenicu, prinosnicu i žrtvu pomirnicu za narod. Stihovi 3,4. Po završetku prinosa, Aron podiže ruke i blagoslivlja narod.

Mojsije mu se pridružuje u tome, i slava Gospodnja se pojavljuje. Mojsije je obavio svoj posao i više ne treba služiti kao svećenik.

Čitava služba posvećenja bila je usmjerena na to da ostavi utisak na Arona i njegove sinove o svetosti njihovog poziva. Mora da je to bilo novo iskustvo za Arona kada ga je Mojsije oprao. Teško je mogao izbjeći pouku koju je Bog namijenio. Kako dva brata prilaze umivaoniku, lako se može zamisliti da razgovaraju o poslu koji je trebalo obaviti. Mojsije govori svom brata da ga treba oprati, a Aron se pita zašto to ne može sam učiniti. Oni raspravljaju o situaciji. Mojsije obavještava Arona da je Bog dao posebne upute o tome što treba učiniti. 'I reče Mojsije zajednici: Ovo je ono što je Gospodin zapovjedio da se učini.' Levitski zakon 5:8. Iz njegovih razgovora s Bogom, Mojsije bolje razumije Božje zahtjeve nego Aron. On razumije da ovo nije obična kupka. Da je tako, Aaron bi se vjerojatno sam bolje oprao. Ovo je duhovno čišćenje. On se ne može očistiti od grijeha. Netko to mora učiniti za njega; stoga je ovo predstavljalo simboličko pranje.

Nakon pranja, Aaronu nije dopušteno da se sam oblači. Mojsije to radi za njega. Aaron se osjeća potpuno bespomoćnim. Zar će se sve napraviti za mene? pita se. Zar mi nije dopušteno učiniti ništa sam? Ne, ne smije čak ni mitru staviti. Mojsije će sve učiniti za njega.

Kakvu divnu pouku ovaj izvještaj uči! Bog čini sve. Sve što čovjek mora učiniti je biti pokoran. Bog čisti; Bog oblači. On osigurava ogrtač pravednosti, haljine slave i ljepote. Sve što Bog traži je da mi ne odbacujemo odjeću koju on pruža, kao što je to učinio čovjek iz prispodobe.

U službi posvećenja Mojsije je dotaknuo Aronovo uho krvlju, označavajući time da treba slušati Božje zapovijedi i zatvoriti svoje uši svakom zlu. 'Pokornost je bolja od žrtve i poslušnost od ovnujske pretiline.' 1.Samuelova 15:22. Krist je bio poslušan do smrti. Filipljanima 2:8. Naše uši trebaju biti posvećene Božjoj službi.

Mojsije je dotaknuo i palac desne ruke, što označava da Aron treba činiti sve u pravednosti. Kao što slušanje ima veze s umom, tako i ruka ima veze s tjelesnom aktivnošću. Ona označava životne sile, vanjski čin, čin pravednosti. O Kristu je pisano: 'Evo dolazim... Bože, činiti volju tvoju.' Hebreji 10:7. Krist je došao činiti Božju volju. 'Moje jelo' rekao je Isus 'je činiti volju onoga koji me poslao i dovršiti njegovo djelo'. Ivan 4:34. Dodirivanje ruke s krvlju znači posvećenje života i služenje Bogu - cjelokupna predanost.

Dodirivanje nožnog prsta s krvlju ima slično značenje. Označava hodanje na pravi način, trčanje po Božjim poslovima, stajanje za istinu i čestitost. Označava hodanje putem poslušnosti, da Gospodin određuje korake. Svaka sposobnost bića mora biti posvećena Bogu i posvećena Njegovoj službi. U Božju službu se ne smije olako ući. Strašna je odgovornost djelovati kao posrednik između Boga i ljudi. Takav mora nositi ljude na svojim ramenima, mora ih nositi na svom srcu; svetost mu mora biti na čelu, a njegove haljine moraju biti posvećene. On mora biti čist, mora biti pomazan Svetim Duhom, krv mora biti nanesena na njegovo uho, ruku i stopalo. Melodija posvećenog života mora prisustvovati u svakom njegovom koraku, njegov napredak mora biti obilježen plodnom srećom, čak i izdaleka slatki sklad dobro uređenog života mora biti vidljiv. Mora brzo reagirati na Božju volju u prolaznom suncu ili sjenci Božjeg odobrenja ili neodobravanja; zlato vrijednosti i poslušnosti mora biti isprepleteno u njegovoj strukturi karaktera; na njegovom se izgledu, haljini i srcu mora odraziti čistoća, mir i ljubav prema Bogu. On mora biti pokoran i voljan dopustiti Bogu da ga usmjerava na putu; on mora zaboraviti svoje ja i misliti na druge; on ne smije izbjegavati teške terete. On mora neprestano imati na umu da su tuđe blagostanje i sreća ovisni o njemu, da on ne živi od sebe ili za sebe, da svako njegovo djelo, zbog javnog i službenog karaktera, ima veliko značenje.

Budući da istinski svećenik razmišlja o odgovornostima za koje je zadužen i posljedicama koje se mogu dogoditi ako on zakaže, mogao bi glasno povikati: Tko je dostatan za ove stvari?

ŽRTVA PALJENICA

Šesto poglavlje

OLAH JE HEBREJSKA RIJEČ koja se obično koristi za paljene prinose. Značenje riječi je ''ono što ide gore, ili uspinje se.'' Druga riječ koja se nekada koristi je kallil, što znači ''cijelo.'' Douay prijevod koristi riječ ''holokaust,'' ono što je kompletno spaljeno.

Ove riječi opisuju žrtvu paljenicu koja u cijelosti izgara na žrtveniku. Niti jedan dio te žrtve nije se jeo. Samo se dio drugih žrtvi spaljivao na žrtveniku, ostatak bi se pojeo ili bi bio zbrinut na neki drugi način. Međutim, cijela je životinja bila spaljena u ognju u slučaju žrtve paljenice. To se ''uspinjalo'' Bogu kao ugodan miris. Bilo je to ugodno bogu. Označavalo je to potpuno posvećenje. Ništa se nije zadržavalo. Sve je bilo predano Bogu. Levitski zakon 1:9,13,17.

Jutarnja i večernja žrtva nazivale su se trajni (engl. „a continual“) prinosi. Nije se konzumirala u trenutku, već je izgarala „na žrtveniku svu noć do jutra, i neka oganj trajno gori na žrtveniku.“ Levitski zakon 6:9; Izlazak 22:42. Danju su pojedinačni paljeni prinosi bili pridodani u redovno jutarnje žrtvovanje pa je tako uvijek bilo žrtve paljenice na žrtveniku. „Oganj neka uvijek gori na žrtveniku; neka se nikada ne gasi.“ Levitski zakon 6:13

Paljeni prinosi vjerojatno su najvažniji i najposebniji od svih drugih prinosa. Sadržavali su bit (srp. „suštinu“) vrijednosti i elemente drugih prinosa. Posvetni prinosi bili su dragovoljni te nisu bili izravno povezani s grijehom, no ipak je kroz njih bilo ostvareno pomirenje. Levitski zakon 1:4. Job je prinosio paljene prinose za svoju djecu ''može biti da su mi sinovi sagriješili i prokleli Boga u svojim srcima.'' Job 1:5. Izdvojene su kao „(…) trajna žrtva paljenica, koja je bila već na Sinaju prinesena kao žrtva ognjena za miris ugodni Gospodu.“ Brojevi 28:6 Bile su trajne te kao takve uvijek su morale biti na žrtveniku. Levitski zakon 6:9. Šesnaest puta u 28. i 29. poglavlju knjige Brojeva, Bog naglašava kako niti jedan drugi prinos ne smije zauzeti mjesto trajne žrtve paljenice. Svaki puta kada je neka druga žrtva spomenuta, naglašeno je kako se prinosi „uz trajni prinos žrtve paljenice.“ To ukazuje na njezinu važnost.

Kao što je naznačeno, žrtve paljenice bile su dragovoljne žrtve. Onaj koji ih je prinosio mogao je donjeti bilo koju čistu životinju koja se obično koristi kao prinos. Međutim, životinja koja se prinosila morala je biti muško, bez mane. Osoba bi ih prinjela '' dragovoljno kod ulaza Šatora sastanka pred Gospodina.'' Levitski zakon 1:3. Kada bi izabrao životinju, doveo bi je na sud za prihvaćanje. Svećenik bi ju pregledao kako bi utvrdio je li u skladu sa propisima o prinosima. Nakon što je bila pregledana i prihvaćena, prinositelj bi stavio svoju ruku na glavu životinje. Potom bi zaklao životinju, oderao joj kožu i narezao u komade. Stihovi 4-6. Kada je životinja bila ubijena, svećenik bi uzeo njenu krv, i poškropio njome uokolo po žrtveniku. Stihovi 5, 11. Nakon što je životinja bila narezana u komade, iznutrice i noge bi bile oprane u vodi, kako bi se sva prljavština uklonila. Nakon toga, svećenik bi uzeo djelove i poredao ih po žrtveniku za paljeni prinos, kako bi tamo bili spaljeni ognjem. Stih 9. Žrtva postavljena na žrtvenik uključivala je sve dijelove životinje, glavu, stopala, noge, i samo tijelo, ali koža nije bila uključena. Ona se dala službujućem svećeniku. Levitski zakon 1:8, 7:8.

U slučaju prinošenja grlica ili mladih golubova, svećenik bi im zavrnuo vrat i otkinuo glavu, potom bi krv poškropio ili iscijedio na strane žrtvenika. Nakon toga, tijelo ptice postavilo bi se na žrtvenik i spalilo kao uobičajeni paljeni prinos, perje i guša bi se prvi odstranili. Levitski zakon 1:15,16

Potpuno posvećenje

Paljeni prinosi koristili su se u mnogim prigodama, kao što su čišćenje gubavaca (Levitski zakon 14:19,20), čišćenje žena nakon poroda (Levitski zakon 12:6-8), i za obredno čišćenje. Levitski zakon 15:15,30. U ovim slučajevima, prinosila bi se žrtva za grijeh uz žrtvu paljenicu. Prva kao otkupljenje za grijeh, a druga kao pokazatelj prekršiteljevog stava prema Bogu u potpuno odanoj posveti.

Žrtva paljenica je istaknuta u posvećenju Arona i njegovih sinova (Izlazak 25:15-25; Levitski zakon 8:18), kao i prilikom njihovog započinjanja službe. Levitski zakon 9:12-14. Njezino prinošenje povezano je i sa nazirejskim zavjetom. Brojevi 6:14. U svim tim slučajevima označavala je potpuno posvećenje pojedinca Bogu. Prinositelj bi sebe simbolično prinjeo na žrtvenik, te potpuno predao život Bogu.

Nije teško uočiti povezanost između ovih ceremonija i izjave u Rimljanima 12:1, ''Zaklinjem vas stoga, braćo, milosrđem Božjim, prinesite svoja tijela na žrtvu živu, svetu, ugodnu Bogu, kao svoje razumsko bogoštovlje. Moramo u potpunosti biti preadni Bogu. Moramo biti savršeni. Tek kada je sva nečistoća uklonjena sa žrtve paljenice, bila je prihvatljiva Bogu i bilo je dopušteno prinjeti je na žrtvenik, ''žrtva prinesena ognjem, na ugodan miris'' Gospodinu. Tako je i sa nama. Sav grijeh, sva nečistoća tijela i duha, mora biti uklonjena da bismo bili prihvaćeni kod Boga. 2Korinćani 7:1.

Kao prinos potpuno konzumiran na žrtveniku, paljeni prinos posebice predstavlja Krista koji je predao samoga sebe cijeloga, u potpunosti, Božjoj službi. Tako predstavljajući Krista, ukazuje na primjer koji je ostavio svima koji idu Njegovim stopama. Učeći nas o potpunom posvećenju. S pravom se nalazi na prvom mjestu propisa o prinosima danih u Levitskom zakonu. To nam jasno govori, ako želimo da bude na ''ugodan miris'' Gospodinu, prinos mora u potpunosti biti predan. Sve se mora prinjeti na žrtvenik. Ništa se ne smije zadržavati.

Iz paljenih prinosa vidimo da Bog nije pristran. Siromah koji prinese dvije grlice jednako je prihvaćen kao i bogataš koji prinese vola, ili u slučaju Salomona, koji je prinjeo tisuću paljenica. 1Kraljevi 3:4. Skromniji prinosi bili su ugodni Bogu kao i obilniji. U skladu sa mogućnostima svaki je bio prihvaćen.

Sljedeća stvar vezana uz paljene prinose je red. Bog želi red u Svom djelu. Daje posebne upute vezane uz nju. Drvo treba biti postavljeno ''poredano na vatru,'' ne samo nabacano. Komadi životinje moraju biti ''posloženi na drva,'' a ne samo pobacani u vatru. Lev 1:7,8,12. Uređenje je prvi zakon neba. ''Bog nije tvorac nereda.'' On želi da njegov narod čini stvari ''dostojno i uredno.'' 1Korinćani 14:33,40.

Još jedna važna lekcija je čistoća. Prije no što bi komadi bili spaljeni na žrtveniku, ''njihove iznutrice i noge'' oprale bi se u vodi. Stih 9. Ovo se činilo nepotrebnim. Komadi se ionako spaljuju na žrtveniku. Gotovo da je gubljenje vremena prati ih prije spaljivanja. Međutim, Bog ne misli tako. Zapovijeđeno je, perite svaki dio; ništa nečisto ne smije doći na žrtvenik. Stoga su komadi oprani i pažljivo posloženi na drva, koja su bila složena na žrtveniku.

Čišćenje vatrom i vodom

Tri su elementa čišćenja korištena u službi: vatra, voda i krv. Vatra je simbol Duha Svetoga, kao sredstva čišćenja. Kada Krist dođe ''u Svoj hram'' On je ''kao oganj ljevačev.'' ''I sjest će On kao onaj koji čisti i pročišćuje srebro: i očistit će sinove Levijeve, i pročistiti ih kao zlato i srebro, da Gospodinu prinose prinos u pravednosti.'' Malahija 3:2,3. Očistit će Svoj narod ''duhom koji spaljuje'' Izaija 4:4.

Pitanje je: ''Tko će među nama prebivati s ognjem koji proždire? Tko će među nama prebivati s ognjem vječnim?'' Iz 33:14 ''Naš Bog je oganj koji proždire.'' Hebreji 12:29. Vatra je Božja prisutnos koja čisti ili spaljuje.

Vatra koja je na žrtveniku nije uobičajena vatra. Izvorno dolazi od Boga. ''i izbi oganj od Gospodina te spali žrtvu paljenicu i loj na žrtveniku; a sav narod, kada to vidje, stade klicati i pade ničice. Levitski zakon 9:24. Bog je prihvatio njihovu žrtvu. Bila je čista, oprana, i ''u redu'', spremna za vatru; i vatra je došla ''od Gospodina.'' Ta vatra je stalno trebala gorjeti, nikada da se ne gasi; i pošto je došla od Boga smatrana je svetom u odnosu na običnu vatru, i koristila se u Levitskoj službi.

Voda je simbol i krštenja i riječi, dva sredstva pročišćavanja. ''Krist je ljubio crkvu i za nju predao sebe da je posveti i očisti kupelju vode putem riječi.'' Efežanima 5:25,26. '' On nas je spasio, ne po djelima pravednosti koja smo mi učinili, nego po svojoj milosti, kupelju preporoda i obnove Duha Svetoga, kojega je obilato izlio na nas po Isusu Kristu, Spasitelju našemu.'' Titu 3:5,6. Pavlu je rečeno da se ''krsti i opere svoje grijehe.'' Djela 22:16. Prije stavljanja na žrtvenik komadi životinja korišteni kao žrtva paljenica morali su biti oprani. Ovo nije usmjeravalo narod isključivo na red i čistoću, već i na duhovnu pouku. Prije no što se žrtva stavi na žrtvenik i bude prihvaćena od Boga, ona mora biti: čista, oprana, neokaljana i sveta.

Život u krvi

Kod žrtva paljenica, --kao i kod svi ostalih prinosa,-- krv je bila ključna, važan element. Ona ostvaruje pomirenje za dušu. Odlomak koji se obično koristi za to nalazi se u Levitski zakon 17:11 ''Jer je život tijela u krvi; i dao sam vam je na žrtveniku da obavljate pomirenje za svoje duše: jer krv je ono što ostvaruje pomirenje za dušu.'' Levitski zakon 17:11.

Život tijela je u krvi. Krv je ono što ostvaruje pomirenje ''jer u njoj je život.'' Kada je krv bila poškropljena po žrtveniku te se spustio oganj i proždro žrtvu, ukazano je da je Bog prihvatio zamjenu. ''Bit će prihvaćena za njega,'' ili umjesto njeg, ''da ostvari pomirenje za njega.'' Levitski zakon 1:4. To pomirenje je ostvareno ''zbog života'' koji je u krvi. Međutim ta krv koja predstavlja život, učinkovita je tek nakon smrti žrtve. Ukoliko je Bog namjeravao prenijeti ideju kako je krv učinkovita i bez smrti, utoliko bi On to i izjavio. Određena količina krvi mogla se izvući iz životinje bez ubijanja - kao što se danas i daje transfuzijom krvi. Na taj način krv je mogla biti osigurana i bez smrti.

Međutim to nije Božji plan. Krv nije bila korištena dok smrt nije nastupila. I to krv onoga koji je umro. Smrt je nastupila, i tek nakon smrti krv se koristila. Pomireni smo Kristovom smrću, spašeni Njegovim životom. Rimljanima 5:10. Tek nakon Kristove smrti potekli su krv i voda. Ivan 19:34. Krist je ''došao putem vode i krvi... ne samo po vodi, nego po vodi i krvi.'' 1Ivanova 5:6. Poanta se ne može previše naglasiti da je ''putem smrti'' primljeno obećanje vječne baštine i da zavjet stupa ''nakon što ljudi umru,'' da ''uopće nije na snazi dok zavjetodavac živi,'' i da ''nužno mora doći do smrti zavjetodavca.'' Hebreji 9:15-17. Snaga u krvi da očisti i spasi, ovisi o životu onoga koji ju daje. Krv ostvaruje pomirenje za dušu jer u njoj je život Njega koji je umro za nas. Niti jedan čovjek nije spašen po zakonu. Niti jedan čovjek nije spašen dobrim djelima. Niti jedan čovjek nije spašen pridržavanjem pravila. ''Jer ako smo se dok još bijasmo neprijatelji pomirili s Bogom smrću njegova Sina, mnogo ćemo više, pomireni, biti spašeni njegovim životom.'' Rimljanima 5:10. Stoga možemo odbaciti bilo koju teoriju pomirenja koja Kristov primjer čini jedinim faktorom našeg spasenja. Primjer ima svoje mjesto; dakako je ključan, ali Kristova smrt ostaje središnja točka pomirenja.

Prihvatljivo Bogu

Žrtva paljenica, ''žrtva prinesena ognjem,'' ''na ugodan miris Gospodinu.'' Levitski zakon 1:17. To je ugodilo Gospodinu. To mu je bilo prihvatljivo. Nekoliko je razloga dano zašto je to tako. Sada će se naglasiti.

Žrtva paljenica bila je prva i najvažnija predslika (tip) savršene Kristove žrtve te je zbog toga prirodno da ugodi Bogu. Žrtva mora biti bez mane, savršena, tako je i Krist bio „Jaganjac neokaljan i bez mane“, koji je „ljubio nas te za nas predao sebe kao prinos i žrtvu na ugodan miris Bogu.“ 1 Petrova poslanica 1:19; Efežanima 5:2. Krist se zauzima za kompletno posvećenje, cjelokupnu predanost, potpuno predanje, davanje svega, kako bi mogao spasiti nekoga

Žrtva paljenica je bila ugodna Bogu jer je u srcu onoga koji ju je prinosio otkrivala želju da se prepusti Bogu. Prekršitelj je zapravo rekao: ''Gospodine, želim ti služiti. Stavljam se u cijelosti na žrtvenik. Ništa ne zadržavam za sebe. Prihvati me u zamjenu.'' Takav stav je bio na ugodan miris Gospodinu.

Paljeni prinos bio je na ugodan miris Gospodinu jer je bio dobrovoljan prinos. Nije se zahtjevao. Nije bio obvezan niti ga je trebalo donijeti u određeno vrijeme. Ako je čovjek sagriješio, Bog je zahtijevao prinos za grijeh. Ali Bog nikada nije zahtijevao žrtvu paljenicu. Ako bi ju čovjek prinjeo, bilo je to ''dragovoljno.'' Lev 1:3. Nije bilo prisile. Zbog toga je i bila mnogo značajnija od obveznih. Ukazivala je na zahvalno srce.

Postoji opasnost da kršćani rade previše stvari za religiju ne zato što žele, već zato što je običaj ili zato što je potrebno. Dužnost je velika riječ; ljubav je veća. Ne smijemo umanjivati dužnosti; naprotiv, moramo ju naglasiti. Ali ne smijemo zaboraviti da je ljubav još veća sila, i da ispravno shvaćena i primijenjena, upotpunjuje dužnost jer ju uključuje. Ljubav je dobrovoljna, slobodna; dužnost je zahtjevna, obvezna. Dužnost je zakon; ljubav je milost. Oboje je potrebno, jedno ne smije isključivati drugo.

Nije bilo prisile oko paljenog prinosa te je u stvarnosti on bio prinos iz ljubavi, predanosti i posvećenja. Kad bi se prinio, nadmašivao je ono što je bilo propisano. To je bilo ugodno Bogu.

''Jer Bog ljubi vesela darivatelja.'' 2Korinćanima 9:7. Neki ovo čitaju kao da piše, Bog voli liberala, ili velikog darivatelja. Premda to može biti istina, ipak tvrdnja je da Bog voli one koji daju veselo svojevoljno. Dar može biti mali ili velik, ali ako je prinesen dobrovoljno, to je ugodno Bogu.

Bilo bi dobro ovo načelo primijeniti na svakodnevno kršćanstvo. Od nas se može tražiti da učinimo određenu stvar, darujemo s određenom svrhom ili da izvršimo zadatak koji nam nije previše ugodan. Mi to radimo, povremeno ravnodušno, vjerujući da je to samo po sebi dobra stvar. Možda bismo trebali to učiniti, no nismo baš veseli zbog toga. Osjećamo da to trebamo učiniti, ali bilo bi nam drago nas se ispriča s tih dužnosti.

Bog mora biti nezadovoljan stavom koji ponekad zauzmemo. On šalje jednog od svojih glasnika s porukom. Savjetovani smo da dajemo, radimo, žrtvujemo se te da se molimo. Nema veselog odaziva na poziv. Iznova i iznova mora se ponavljati, dok konačno polovična srca ne učinimo ono na što smo pozvani. Stavljamo deset centi ili deset dolara u na pladanj za prikupljanje, ne zato što nam je stvarno stalo, nego bi nas bila sramota kad bi drugi vidjeli kako nemamo udjela u prinosima. Dajemo naš udio u prikupljanje za misiju, ne zato što volimo to raditi, već zato što je to dio crkvenog programa.

Davidovo iskustvo

Nedvojbeno je da je David bio ljubljen od Boga jer je bio vedar i voljan. On je sagriješio, sagriješio je teško, ali se pokajao koliko je i sagriješio, i Bog mu je oprostio. Iskustvo je ostavilo živopisan dojam na Davidov um, i uvijek nakon toga, žarko je želio ugoditi Bogu i učiniti nešto za njega.

Uparvo taj duh ga je vodio da predloži gradnju hrama u kojemu će Bog prebivati. Šator koji je bio podignut u pustinji bio je star nekoliko stotina godina. Materijal od kojega je bio izgrađen počeo je propadati. Bog bi bilo drago kada bi imao nekoga tko će mu sagraditi hram; ali odlučio je ne obznaniti svoje želje, već čekati da netko sam ne pomisli na to. To je David učinio, i osjećao se sretnim što može nešto učiniti za Boga. Nije mu bilo dopušteno sagraditi hram, ali poštujući ono što je David naumio učiniti, Bog mu je rekao da će umjesto da David sagradi kuću njemu, On sagraditi kuću Davidu. 1Ljetopisa 17:6-10. Uz to se veže Božje obećanje da će njegovo prijestolje biti ''utvrđeno zauvijek.'' Stih 14. To se ispunjava sa Kristom, koji će, kada dođe, zasjesti na ''prijestolje njegova oca Davida.'' Luka 1:32. Ovo je najljepše i neobičnije obećanje. Abrahama, Mojsija, i Iliju je zaobišlo, i čast je dana Davidu. Jedan od razloga za to, vjerujemo, nalazi se u Davidovoj spremnosti da učini nešto za Boga daleko iznad onoga što je potrebno.

Ovo znano prikazuje davidovu želju da sagradi hram. Kao što je maloprije navedeno, Bog mu je rekao da on ne može sagraditi hram. Međutim, David je imao ogromnu želju to učiniti. Dok je promišljao o svemu, našao je nekoliko načina da napravi pripremu za građevinu, bez da ju i sagradi. David je rekao, ''Moj sin Salomon je mlad i nježan, a dom koji treba sagraditi Gospodinu mora biti nadasve veličanstven, glasovit i slavan po svim zemljama; stoga ću sada izvršiti pripremu za to. Tako je David obilno pripravio prije svoje smrti.'' 1Ljet 22:5.

Prva stvar koju je David učio je bilo prikupljanje novca. Brojke koje su zapisane u 1Ljet 22:14. jednake su nekoliko milijuna dolara u našem novcu, Koje je David dao ili prikupio. Nakon toga započelo je ''klesano kamenje za gradnju Doma Božjega.'' 1Ljet 22:2. David je također ''pripravio željeza za čavle na vratnim krilima i za spojnice, i toliko mjedi da joj se nije znala težina.'' Stih 3. Prije no što je uspio učiniti bilo što od toga, bio mu je potreban uzorak ili nacrt. Taj je uzorak, kaže David, primio od Gospodina. ''Sve to, reče David, dao mi je Gospodin razumjeti u zapisu napisanu njegovom rukom nada mnom i to sve pojedinosti toga uzorka.'' 1Ljet 28:19. Gotovo kao da možemo zamisliti Davida kako govori Gospodu, ''Gospodine, rekao si mi da ne mogu sagraditi hram. Toliko bih to volio učiniti, ali zadovoljan sam što se moram pridržavati Tvoje odluke. Mogu li barem napraviti obrazac? To nebi bilo građenje, zar ne Gospodine?'' Stoga mu je Gospodin pomogao napraviti obrazac, zadovoljan Davidovom željom da učini nešto za Njega.

Postoji zanimljiva izjava u vezi toga koja se nalazi u 1. Ljetopisa 28:4: ''No svejedno me Gospodin Bog Izraelov, izabrao ispred svega doma moga oca da budem kralj nad Izraelom zauvijek: jer Judu je izabrao za vladara, od doma Judina dom moga oca, a između sinova moga oca svidjelo mu se da mene postavi za kralja nad svim Izraelom.'' Ovaj jedinsveni izraz pokazuje Božje visoko poštovanje prema Davidu. i tako je david dobio dopuštenje da pripremi kamenje, drvo, i željezo za hram Gospodinov, kao i sam plan. To je možda razlog što se kasnije, pri podizanju hrama, nije čuo zvuk čekića. David je prethodno pripremio materijal.

David, međutim, nije bio zadovoljen rađenjem pripreme za hram. Htio je također pripremiti i glazbu za posvetu. To nije bila građevina, pa se osjećao slobodnim to učiniti. David je bio omiljen pjevač u Izraelu; volio je glazbu svim svojim srcem. Stoga je David započeo pripremu za tu priliku, skupivši bend od četiri tisuće koji su ''slavile Gospodina uz glazbala koja sam ja načinio, reče David, da ga uz njih slave.'' 1Ljet 23:5. Također je okupio i pjevače i obučavao ih, kao što je zapisano u dvadesetpetom poglavlju iste knjige. Lijepo je razmišljati o Davidu kako, nakon tužnog iskustva njegova života, provodi nekoliko godina u miru i zadovoljstvu, pripremajući se za izgradnju Gospodinovog hrama i osposobljavanje pjevača i glazbenika za njegovo posvećenje.

Ipak, David nije bio zadovoljan. Gospodin mu je rekao da ne može sagraditi hram, ali da bi njegov sin Salomon to trebao učiniti. Što bi spriječilo Davida da odstupi i postavi svoga sina Salomona za kralja nad Izraelom? ''Tako je David, kada je ostario i nasitio se dana, postavio svoga sina Salomona za kralja nad Izraelom.'' 1Ljet 23:1. Iako su postojali politički razozi da to učini, postavljanje izjave upućuje da je gradnja hrama bila značajni razlog.

Nije ni čudo što je Bog volio Davida. Tražio je Boga da mu dopusti učiniti više za Njega. Osmislio je plan pripreme za izgradnju hrama. Prikupio je nezamislive svote novca; trenirao je glazbenike, --sve kako bi mogao učiniti nešto za Boga, koji je učinio toliko za njega. David je bio veseli darivatelj novca i usluga, i Bog ga je volio. Ne znamo koliko je dugo David živio nakon što je Salomon postao kralj, ali kada je umro, ''postaviše Salomona sina Davidova za kralja po drugi puta.'' 1Ljet 29:22.

Kad bismo barem imali više ljudi i crkava poput Davida, voljnih žrtvovati i raditi, i željnih učiniti još više! Tada nebi bilo potrebno pozivati narod ili crkve da ustanu i završe posao. Da je David ovdje i da ga upitaju da da $10, bez sumnje bi pitao: ''Mogu li dati $20 ili $100?'' I Gospodin bi bio zadovoljan, i rekao, ''Da, Davide, možeš.'' Upravo je zbog takvog duha David, unatoč svojim grijesima, bio izabran da bude zemaljski otac Kristu. Bio je to isti duh koji je vodio Krista da dragovoljno da, da istrpi sve, i učini najvišu žrtvu. Bog voli vesela darivatelja.

MESNI ILI OSTALI JESTIVI PRINOSI

Sedmo poglavlje

HEBREJSKA RIJEČ za ''mesni prinos'' je minchah. Označava darivanje drugome, uglavnom superiornijem. Kada su Kain i Abel predstavili svoje prinose Bogu kao što je zapisano u Postanku 4:3,4, prinjeli su minchah. Isti je bio i Jakovljev dar Ezavu. Postanak 32:13. Minchah su braća donjela pred Josipa u Egipat. Postanak 43:11. Naziv ovih prinosa u King James Version prijevodu je ''mesni prinos''. Još točniji naziv bio bi ''jestivi prinosi'', koji se koristi u American Revised Verziji prijevoda.Taj ćemo naziv koristitu u nastavku.

Jestivi prinosi sastojali su se od povrća koja su bila glavni izvor hrane za narod: brašno, ulje, kukuruz ili žitarice, vino, sol i tamjan. Kada su bili prineseni pred Gospodina, dio je bio spaljen kao spomen na žrtveniku kao ugodan miris Gospodinu. U slučaju paljenih prinosa, sve bi se spaljivalo na žrtveniku. Kod jestivih prinosa, samo je mali dio bio položen na žrtvenik; ostalo je pripalo svećeniku. ''To je najsvetije od ognjenih žrtava u čast Gospodu.'' Levitski zakon 2:2,3. Kao što su paljeni prinosi označavali posvećenje i predanost, tako su jestivi prinosi označavali pokornost i ovisnost. Paljeni prinos je zauzimao mjesto potpuno predanog života; jestivi prinosi bili su priznavanje suverenosti i upravljanja; ovisnosti o Višnjem. Bili su čin odavanja časti Bogu, i zajam vjernosti.

Jestivi prinosi obično su se koristili uz paljene prinose i pomirbene prinose, ali ne i sa prinosima za grijeh. Zapis iz petnaestog poglavlja Brojeva kaže: ''Govori sinovima Izraelovim, i reci im, kad uđete u zemlju gdje ćete se nastaniti, zemlju što vam je ja dajem, pa stanete prinositi žrtvu ognjenu u čast Gospodu — paljenicu ili žrtvu za izvršenje zavjeta ili kao dragovoljni prinos ili o blagdanima svojim — da biste pripravili ugodan miris Gospodu od krupne ili od sitne stoke, onda neka onaj koji prinosi svoj prinos Gospodu prinese prinosnicu od desetine efe finoga brašna zamiješena s četvrt hina ulja. Uz paljenicu ili žrtvu pripravi i četvrt hina vina za ljevanicu, za svako janje.'' Brojevi 15:2-5. Kada se prinosio ovan, jestivi prinos bio bi povećan na dvije desetine efe brašna; a u slučaju vola, tri desetine efe. Sukladno su se povećavali i prinosi pića. Stihovi 6-10.

Kada se jestivi prinos sastojao od finog brašna, pomiješao bi se sa uljem te bi se posipao tamjanom. Levitski zakon 2:1. Šaka puna tog brašna s uljem i tamjanom spaljivala bi se kao spomen na žrtveniku za paljene prinose. Bio je to ''prinos prinesen ognjem, na ugodan miris Gospodinu.'' Levitski zakon 2:2. Sve što bi preostalo od prinosa, nakon što se na žrtvenik prinijela puna šaka, pripadalo je Aronu i njegovim sinovima. To je ''najsvetije od prinosa Gospodinu.'' Stih 3.

Kada se prinos sastojao od beskvasnog kruha ili vafla, načinio bi se od finog brašna pomiješanog sa uljem, narezan bi bio u komadiće i premazan uljem. Stihovi 4-6. Katkad bi se pekli u tavi. Stih 7. Kada su bili predočeni, svećenik bi uzeo komad i spalio ga na žrtveniku kao spomen. Stihovi 8,9. Ono što bi ostalo od prinosa pripadalo je svećenicima i smatralo se najsvetijim. Stih 10.

Čini se očitim kako je prinos brašna i beskvasnih vafla premazanih uljem trebao naučiti Izrael da je Bog taj koji održava sav život te da su ovisni o Njemu za svakodnevnu hranu; i da su prije uživanja u blagodatima života trebali priznati Njega kao davatelja svega. Ovo priznanje Boga kao darivatelja privremenih blagoslova prirodno bi usmjeravalo njihove umove na izvor svih duhovnih blagoslova. Novi Zavjet otkriva taj izvor kao Kruh poslan neba koji daje život svijetu. Ivan 6:33.

Posebno je naznačeno da se nikakav jestivi prinos ne smije spravljati s kvascem. Niti kvasac, niti med ne smiju doći na žrtvenik. Levitski zakon 2:11. Ipak bilo je dozvoljeno prinijeti kvasac i med kao prvinu plodova. Međutim kada su i korišteni prvina plodova, nisu smjeli doći na žrtvenik. Stih 12. Kvasac je simbol grijeha. Iz tog razloga bio je zabranjen u bilo kakvim prinosima prinesenim ognjem.

Pitanje koje se ovdje postavlja je: „Zašto se kvasac i med, zabranjeni sa ostalim prinosima, smiju prinijeti kao prvine plodova?“ Levitski zakon 2:12. Dok je kvasac simbol grijeha, licemjerja, zlobe, opakosti (Luka 12:1; 1 poslanica Korinćanima 5:8), nema izravne izjave u Bibliji o simboličkom značenju meda. Međutim, komentatori se općenito slažu kako med predstavlja one grijehe tijela koji su ugodni osjetilima, ali su ipak pokvareni. Mnogi stoga smatraju med simbolom samopravednosti ili koristoljublja.

Prihvaćajući ovo tumačenje možemo shvatiti zašto Bog Izraelu dopušta prinijeti kvasac i med kao prvinu plodova. On nas poziva da Mu donesemo sve naše svjetovne i grešne navike kad mu prvi put pristupimo. On želi da dođemo takvi kakvi jesmo. Premda Bog nije zadovoljan grijehom niti mu je na ugodan miris te na žrtvenik ne smije doći niti njegov simbol - kvasac, Bog želi od nas da dođemo k Njemu sa svim našim grijesima i samopravednošću. Došavši, moramo sve položiti pod njegove noge. Želi da mu prinesemo grijehe. Tada možemo ići i ne griješiti više.

U jestivim prinosima, kao i drugim prinosima, korištena je sol. Nazvana je ''sol Božjeg saveza ''. ''Izlij po tome ulje i stavi tamjan po njemu i neka svećenik spali spomen od toga.'' Levitski Zakon 2:14-16. Sve žrtve bile su posoljene - životinje i povrće. ''Jer svatko će biti ognjem zasoljen i svaka će se žrtva solju zasoliti.'' Marko 9:49. Sol ima očuvavajuću moć. Također čini hranu ukusnom. Bila je ključan dio svake žrtve. Simbolizirala je očuvanje, zadržavanje Božje snage.

Za jestivi prinos prvine plodova moglo se koristiti ''zeleno klasje sušeno uz vatru, to jest zrnje stučeno od punih klasova''. ''Izlij po tome ulje i stavi tamjan po njemu i neka svećenik spali spomen od toga.'' Levitski Zakon 2:14-16. American Revised Version prevodi umjesto: ''zrnje stučeno od punih klasova'' kao ''prebijeno zrno klice''. Iako nije na nama da tražimo skriveno značenje svakog izraza, ne zvuči nategnuto vjerovati da prebijeno zrno ovdje predstavlja Njega koji je bio prebijen za nas i čijim smo modricama izliječeni. Izaija 53:3. Jestivi prinos predstavlja nam Krista kao darivatelja života i uzdržavatelja, i Onoga u kome ''živimo i mičemo se i jesmo.'' Djela 17:28.

Među jestive prinose - prinose pića, ubraja se i prolijevanje vina na slavu Božju. Brojevi 15:10,24. Ovakav prinos vina predočio bi se pred Gospodinom i izlio na svetom mjestu, no ne i na žrtvenik. Brojevi 28:7; Izlazak 30:9.

Snopovi prvine plodova žetve, koji su trebali biti prineseni pred Gospodina drugog dana Pashe, također su bili jestivi prinos. Levitski zakon 23:10-12. Još jedan oblik jestivog prinosa bila su dva kruha pečena s kvascem predočena na dan Pedesetnice kao prvina plodova Gospodinu. Levitski zakon 23:17-20. Ostali prinosi bili su svakodnevni jestivi prinosi Arona i njegovih sinova, koji su trebali biti trajni prinosi (Levitski zakon 6:20) te prinosi za ljubomoru zabilježeni u Brojevima 5:15. Također je postojao prinos zabilježen u Levitskom zakonu 5:11,12. Međutim, taj je prinos bio za grijeh, a ne jestivi prinos.

Prikazni kruh

Prikazni kruh postavljan svakog tjedna na stol u prvom dijelu Svetišta zapravo je bio jestivi prinos predan Gospodinu. Njegovo ime na Hebrejskom znači kruh Prisutnosti ili kruh lica. Također je nazvan svagdašnji kruh. Brojevi 4:7. Stol je nazvan stol prikaznih kruhova, i čisti stol. Levitski zakon 24:6; 2 Ljetopisa 13:10,11. Prikazni kruh sastojao se od dvanaest kruhova, svaki je bio napravljen od četiri petine mjere finog brašna. Kruhovi su bili postavljeni u dvije hrpe na stol svake Subote. Svećenik koji je dolazio kako bi obavljao službu u nadolazećem tjednu svoj rad bi započeo večernjom žrtvom u Subotu. Svećenici čija je služba bila gotova za taj tjedan, završavali bi službu jutarnjom žrtvom na Subotu. Oba svećenika, onaj čija je služba završila i čija je započela, sudjelovali su u otklanjanju starog i postavljanju novog prikaznog kruha. Dok bi stari - odlazeći svećenik otklonio kruh, dolazeći bi stavio novi na stol. Pazili su da stari ne maknu dok novi nije spreman za postavljanje. Kruh je uvijek mora biti na stolu. Bio je to kruh Prisutnosti.

Postoje različita mišljenja što se tiče veličine kruhova. Neki vjeruju da su bili veliki i do 1m sa 0,5m. Iako se to ne može potkrijepiti, jasno je da bi od četiri petine mjere brašna – koje su isto što i dvije desetine efe što su se koristile za svaki kolač, mogli napraviti poprilično velik kruh. Na te dvije hrpe, stavljalo bi se dvije šake pune tamjana, puna šaka na svaku. Kada se kruh mijenjao Subotom, taj tamjan bi se iznio van te spalio na žrtveniku za žrtve paljenice.

Kruh Prisutnosti bio je prinošen Gospodinu kao dio ''vječnog saveza.'' Levitski zakon 24:8. Bio je trajno svjedočanstvo da Izraelovo izdržavanje ovisi o Bogu, i stalno Božje obećanje da će ih uzdržavati. Njihova potreba je uvijek bila pred Njim, a Njegovo obećanje uvijek pred njima.

Zapisi vezani uz stol sa prikaznim kruhovima otkrivaju kako je na stolu bilo posuđa, žlica, poklopaca, posuda ili kako American Revised Version prijevod navodi: posuđe, žlice, boce i posude ''iz kojih će se izlijevati.'' Izlazak 25:29. Iako u ovom slučaju nije navedeno kako na stolu ima vina, evidentno je da su boce iz kojih se ''izlijevalo'' ondje bile s razlogom. Postojao je i lijevani prinos od vina, koji je bio zapovjeđen kao svagdanji prinos. Brojevi 28:7. Vino je tako bilo ''izliveno pred Gospodina kao prinos pića'' u Svetinji. Zapisi ne otkrivaju gdje se u Svetinji vino izlijevalo, već samo da se treba ''izliti pred Gospodina''. Međutim, rečeno nam je gdje se ne izlijeva. Glede kadionog žrtvenika, Izraelu je bilo zabranjeno prinositi ''tuđi kâd'' na njemu, ''niti izlijevaj na njemu ljevanicu''. Izlazak 30:9. Ako je lijevani prinos bio izliven u Svetinji i nije se izlijevao na žrtveniku te ako su postojale boce na stolu iz kojih se ''izlijevalo'', čini se kako su te boce sadržavale vino.

Nema velike razlike između stola s prikaznim kruhom u Starom Zavjetu i stola Gospodinovog u Novom Zavjetu. Luka 22:30, 1 poslanica Korinćanima 10:21. Paralele su bliske. Kruh je Njegovo tijelo. Slomljeno za nas. Čaša je Novi Savez u Njegovoj krvi. 1 poslanica Korinćanima 11:24-25. Kada god jedemo taj kruh i pijemo iz te čaše ''smrt Gospodinovu navješćujete dok On ne dođe''. Stih 26. ''Gospodin prisutnosti'' simbol je Vina, koje zauvijek živi kako bi se ''zauzimao za nas''. Hebreji 7:25. On je ''kruh živi koji je sišao s neba''. Ivan 6:51.

Kao što je navedeno na početku poglavlja, jestivi prinosi bili su potvrda Božje suverenosti i čovjekove obveze. Paljeni prinosi govore: ''Sve što jesam pripada Gospodinu.'' Jestivi prinosi govore: ''Sve što je moje Gospodinovo je.'' Zaključak prijašnjih stihova bio bi; kada se čovjek odluči predati Bogu, to predanje uključuje sve što on posjeduje kao i njega samoga. To je nedvojbeni razlog zašto jestivi prinosi uvijek uključuju i žrtvu paljenicu. Brojevi 15:4.

Posvećenje dobara

Jestivi prinos određena je i odvojena žrtva koja označava posvećenje dobara, dok je žrtva paljenica označavala predaju života. Posvećenju dobara mora prethoditi predaja života. Jedno je rezultat drugoga. Posvećenje života bez posvećenja dobara nije dio Božjeg plana. Posvećenje dobara bez posvećenja života nije prihvatljivo. To dvoje mora ići zajedno. Združeni, sačinjavaju kompletnu žrtvu, ugodnu Bogu. ''na ugodan miris Gospodinu.''

U ovim vremenima važno je naglasiti koncept upravitelja. Neki koji se nazivaju kršćanima glasno govore o svetosti i svojoj predanosti Bogu, ali njihova djela ne odgovaraju uvijek onome što ispovijedaju. Novčanici su stegnuti, molbe se zanemaruju, a Božje djelo vene. Takvi trebaju shvatiti da posvećenje života uključuje i posvećenje materijalnih sredstava te kako jedno bez drugog nije Bogu ugodno.

U drugu ruku bilo bi krivo vjerovati da je posveta dobara sve što Bog zahtijeva. Odgovorni smo za talente koje imamo, bio to novac, vrijeme ili prirodni darovi. Bog je pravi vlasnik svih njih, mi smo samo poslužitelji. Talenti kao glazba, pjesma, umjetnost, govor i vodstvo pripadaju Bogu. Moraju biti posvećeni Njemu. Moraju biti priloženi na žrtvenik.

Fino brašno korišteno u jestivim prinosima djelomično je proizvod čovjekovog rada. Bog daje da zrno raste; On daje sunce i kišu; On stavlja životodavnu silu u sjeme. Čovjek žanje žitarice, melje brašno, odvaja grube djeliće iz njega dok ne postane ''fino''. Tada se prezentira Bogu, bilo kao brašno ili kolač pripremljen pečenjem. Bog i čovjek imaju suradnju koja rezultira proizvodom posvećenim Bogu. Predstavlja Božji originalni dar zajedno s čovjekovim radom. To je vraćanje Bogu njegovog zajedno s kamatama. Bog daje sjeme. Čovjek ga sadi, Bog zalijeva. Umnoženo se vraća Bogu koji ga milostivo prihvaća. Simbolično predstavlja čovjekov život, njegove talente koji se razvijaju pod vodstvom Božje ruke.

Bog daje svakom čovjeku barem jedan talent. On očekuje od čovjeka da razvija taj talent i da ga umnoži. Bogu nije prihvatljivo ako mu prezentiramo isključivo talent koji nam je prvotno dan, vratimo samo ono što je On nama dao. On želi da uzmemo sjeme koje nam je dao, posadimo ga, obrađujemo i požanjemo. Želi da zrno prođe proces koji naizgled slama sav život u njemu, ali ga ustvari priprema da posluži čovjeku; On želi da se sve grubo ukloni sa njega i želi da mu se predstavi kao ''fino brašno''. Želi da se talenti razvijaju i prinesu s kamatama. Ništa manje od toga.

Fino brašno predstavlja čovjekovo životno djelo. Predstavlja razvijanje talenata. Ono što je prikazni kruh označavao u odnosu na narod, to je jestivi prinos označavao kod pojedinca. Simbolizira posvećenje životnog djela.

Kakva značajnost izraza ''fino brašno''! Brašno je žitarica, smljevena između dva mlinska kamena. Bilo je žito, podobno za sadnju, sposobno za životni vijek. Sada je zdrobljeno, beživotno. Više se nikada ne može posaditi; mrtvo je. Njegov život je smrskan. No je li beskorisno? Ne, tisuću puta ne! Daje svoj život, umire, kako bi drugi mogli živjeti. Slamanjem vlastitog života postalo je sredstvo kojim se život održava, oplemenjuje. Bilo je život sjemena; sada pomaže u održavanju života duše, bića načinjenog na sliku Božju. Smrt ga je obogatila, proslavila i učinila uslužnim čovječanstvu.

Služba patnji

Malen je broj života koji su čovječanstvu od stvarne i trajne koristi dok ih se ne se ne razbije i zgnječi. U dubokim životnim iskustvima ljudi pronalaze Boga. Kada vode preplave dušu karakter se izgrađuje. Žalost, razočaranje, i patnje sposobni su Božji sluge. Oni su mračni dani koji donose izljev blagoslova, omogućuju sjemenu da klije i donese svoj plod.

Problem patnje može biti nepojmljiv u svojim dubokim aspektima. No neke stvari su jasne. Patnja služi određenom cilju u Božjem planu. Ublažava duh. Priprema dušu za dublje razumijevanje života. Nadahnjuje suosjećanje s drugima. Čini nas da hodamo nježno pred Bogom i ljudima.

Samo onaj koji je patio, živio je. Samo onaj koji je volio, živio je. To dvoje nerazdvojno je. Ljubav traži žrtvu. Žrtva često zahtijeva patnju. Nije nužno da to bude fizička patnja. Najveća vrsta patnje radosna je, sveta i uzvišena. Majka se može žrtvovati za svoje dijete, može patiti, ali čini to dobrovoljno, radosno. Ljubav na žrtvu gleda kao privilegiju. ''Radujem se sada u svojim patnjama za vas,'' kaže Pavao, ''i na svome tijelu dopunjujem ono što preostaje Kristovim mukama za njegovo tijelo, koje je crkva.'' Kološani 1:24. Lekcija o patnjama nije naučena dok ne znamo kako im se radovati. Radovati im se možemo kada shvatimo da ''kao što obiluju patnje Kristove u nama, tako po Kristu obiluje i naša utjeha;'' i da ''Ako i jesmo u nevoljama, to je za vašu utjehu i spasenje'' te da se sam Krist ''iz onoga što je propatio naučio poslušnosti'' i da je zbog onoga ''u čemu je sam iskušan trpio, On može pomoći onima koji su iskušavani''. Kada nam bude dano razumjeti kako su naše patnje ispravno pretrpljene i pravilno protumačene dozvoljene, kako bismo mogli kao i naš veliki svećenik ''suosjećati s onima koji su u neznanju i zašli s puta; jer je i sam sputan slabošću.'' 2 poslanica Korinćanima 1:5,6; Hebreji 5:8; 2:18; 5:2. Takve patnje nisu žalosne već radosne. Krist je zbog ''radosti što je stajala pred njim podnio križ.'' Hebreji 12:2.

Kako bismo razumjeli da je neophodno ''sudjelovati u njegovim patnjama'', samo trebamo pogledati neka od iskustava Božjih svetaca u prošlosti. Prisjetimo se ona tri užasna dana koja je Abraham proživio nakon što mu je Bog rekao da mora žrtvovati vlastitog sina. Prisjetimo se Jakovljevih nevolja — noći koja je od grešnika učinila sveca. Imajte na umu vrijeme koje je Josip proveo čekajući smrt u zatočeništvu; njegova agonija kada je bio prodan za roba; njegovo iskustvo tamnice u kojoj je završio zbog nepravedne osude i ogorčene nezahvalnosti. Prisjetimo se progonjenog Jeremije; strašnih dana kada je Ezekielu bilo zapovjeđeno propovijedati, umjesto da mu se dopusti da ostane kod kuće sa ženom na samrti; mračno i užasno iskustvo Ivana Krstitelja u zatvoru kada je sumnja pritisnula njegovu dušu; trna koji je Pavao nosio u tijelu i nije mu bilo dopušteno ukloniti ga. Ipak, sva ta iskustva proizvela su plemenitije živote, veću viziju, veću korisnost. Bez njih ovi sveci nikada ne bi učinili posao koji jesu, niti bi njihovi životi bili inspiracija kakva su sada. Kao što cvjetovi prilikom gnječenja daju ugodan miris, tako velika tuga može oplemeniti i uljepšati život, pročistiti za Božje djelo.

Posvećenje Duhom

Brašno korišteno u jestivim prinosima nije se prinosilo suho; bilo je poškropljeno uljem, ili premazano uljem. Levitski zakon 2:4,5. Ulje je Duh Božji. Tek kada je život posvećen Duhom, pomiješan s njime, i pomazan, može ugoditi Bogu. Patnja sama po sebi ne mora biti blagoslov. Može dovesti do otvrdnuća srca, gorčine duha. Kako Božji duh preuzima vlast nad dušom, Njegov duh prožima naš život, djelići posvećenog života počinju se manifestirati u životu.

Kao što je tamjan koji se prinosio svako jutro i večer u Svetinji bio znak Kristove pravednosti koja se uzdizala s molitvama svećenika za narod, na ugodan miris Gospodinu, tako je i tamjan povezan sa svakim jestivim prinosom imao isti učinak u prinosima pojedinaca. Davao je osobnu primjenu onome što je inače bilo samo općenito. Tokom jutarnjih i večernjih žrtava, svećenici bi se molili za narod. Kod jestivih prinosa tamjan bi se primjenjivao na pojedinca.

U glavama Izraelaca, tamjan i molitva bili su usko povezani. Ujutro i navečer, kada bi se tamjan – koji simbolizira Kristove zasluge i zagovaranje – uzdizao u Svetinji, molitve su se molile širom naroda. Tamjan nije samo prožimao Svetinju i Svetinju nad Svetinjama, već je njegov miris bio primijećen daleko uokolo šatora. Svugdje je nagovješćivao molitvu i pozivao ljude na zajedništvo s Bogom.

Molitva je vitalan dio kršćanstva. Ona je dah za dušu. Ključan je dio svake aktivnosti u životu. Ona mora pratiti svaku žrtvu, dati miris svakom prinosi. Ne samo da je važan dio kršćanstva, već i sam život. Bez njezinog vitalnog daha, život ubrzo prestaje; a sa prestankom života dolazi do raspadanja i ono što bi trebalo biti miris života na život postaje miris smrti na smrt.

''Jer svatko će biti ognjem posoljen i svaka žrtva solju zasoljena''. Marko 9:49. Vatra pročišćuje, sol očuva. Biti posoljen ognjem ne znači samo biti očišćen, već i očuvan. Bog želi čist narod, narod čiji su grijesi oprošteni. Ali nije dovoljno dobiti oprost i biti očišćen. Božja moć da nas očuva mora biti prihvaćena. Moramo ostati čisti. Oganj nije uništavajući, već pročišćavajući. Prvo moramo biti očišćeni, potom očuvani. ''Posoljeni ognjem!'' i ''Solju zasoljeni!'' Očišćeni i održani čistima. Predivna opskrba!

Jestivi prinos, premda nije najvažniji, ima predivnu lekciju za dušu. Svi bismo mi trebali biti na žrtveniku. Sve što imamo pripada Bogu. Bog će pročistiti i sačuvati svoje. Neka ova lekcija ostane u nama.

POMIRBENI PRINOSI

Osmo poglavlje

HEBREJSKA RIJEČ PREVEDENA KAO ''POMIRBENI prinos'', potječe od korijenske riječi značenja ''nadoknaditi, dostaviti što je potrebno, platiti naknadu.'' Označava stanje u kojem su nesporazumi razriješeni, nepravde ispravljene te u njemu prevladava dobar osjećaj. Pomirbeni prinosi bili su korišteni u svakoj prigodi koja je pozivala na zahvalnost i radost, kao i pri davanju zavjeta. Prinosi su bili na ugodan miris, kao i paljeni i jestivi prinosi. Bili su izraz od strane prinositelja, njegovog mira sa Bogom i zahvalnosti prema njemu i njegovim mnogim blagoslovima.

Prilikom odabira pomirbenih prinosa, prinositelj nije bio ograničen pri odabiru. Mogao je prinijeti bika, ovce, janje, jarca, mužjaka ili ženku. Kao i uobičajeno, žrtva je morala biti ''savršena kako bi bila prihvaćena''. Levitski zakon 22:21; 3:1-17. Međutim, kada je pomirbeni prinos bio prinesen kao dragovoljan prinos, nije morao biti savršen. Moglo se prinijeti čak i ako je imalo ''bilo čega suvišnog ili nedostatnog u njegovim dijelovima''. Levitski zakon 22:23. Kao i u slučaju paljenih prinosa, prinositelj je morao položiti svoje ruke na glavu žrtve i ubiti ju na ulazu šatora sastanka. Krv je potom svećenik poškropio po žrtveniku. Levitski zakon 3:2. Nakon toga, loj bi bio spaljen: ''to je jelo žrtve ognjem prinesene Gospodinu''. Stih 11. ''Sav loj pripada Gospodinu. To neka bude trajna odredba za vaše naraštaje u svim vašim prebivalištima, da ne jedete ni loja ni krvi''. Stihovi 16-17.

Postojale su tri vrste pomirbenih prinosa: zahvalni prinos, zavjetni prinos, dobrovoljni prinos. Od njih, zahvalni ili pohvalni prinos je najistaknutiji. Prinosio se u prigodama radosti, zahvalnosti za određeni slučaj oslobađanja ili za neki signalni blagoslov koji je dodijeljen. Prinesen je od srca ispunjenog hvale za Boga, preplavljenog radošću.

Prinos za grijeh ili prijestup traži uslugu od Boga, moli za oprost. Paljeni prinos zauzimao je mjesto predanosti i posvećenosti od strane prinositelja. Jestivi prinos priznavao je prinositeljevu ovisnost o Bogu za sve trenutne potrepštine i prihvaćanja odgovornosti položaja upravitelja. Pomirbeni prinosi bili su prinosi hvale za iskazano milosrđe, zahvalnica za blagoslove koje uživamo; dragovoljan prinos prepravljenog srca. Kao takvi nisu tražili nikakve usluge; pripisivali su Bogu hvalu za ono što im je učinio i veličali njegovo ime zbog njegove dobrote i milosti iskazane sinovima ljudskim.

Zajednička gozba

Prinosi u Starom Zavjetu bile su utjelovljene molitve. Kombinacija vjere i djela, molitve i vjere. U svojoj ukupnosti odražavale su čovjekov cjelokupan odnos i potrebu za Bogom. Pomirbeni prinosi bili su u potpunosti spaljeni na žrtveniku; jestivi prinosi su bili spaljeni izvan tabora ili pojedeni od strane svećenika, ali pomirbeni prinosi nisu bili podijeljeni samo između Boga i svećenika, već je veći dio dan prinositelju i njegovoj obitelji. Božji udio spaljen je na žrtveniku. Levitski zakon 3:14-17. Dio koji bi pripao svećeniku plećka je za podizanje i grudi za obrtanje. Levitski zakon 7:33-34. Ostatak je pripadao prinositelju, koji je mogao pozvati bilo koju čistu osobu da sudjeluje s njim. Morala je biti pojedena isti dan, ili u nekim slučajevima drugi dan, ali ne kasnije. Levitski 7:16-21.

Neukvasani kolači pomiješani sa uljem, također i vafli i prženi kolači, dio su prinosa. Tomu je dodan i ukvasani kruh. Dio je predstavljen Gospodinu kao prinos a potom dan svećenik kao njegov dio. Levitski zakon 7:11-13.

Cijela ceremonija predstavljala je svojevrsnu službu zajedništva u kojoj su svećenik i ljudi sudjelovali s Gospodinom za njegovim stolom; radosna prigoda, gdje su se svi ujedinili u zahvaljivanju Bogu i hvaleći ga za njegovu milost.

Korištenje kvasca u pomirbenim prinosima značajno je. Inače kvasac nije dopušten niti u jednom žrtvenom prinosu. Jedan od slučajeva u kojemu je bilo dopušteno koristiti ga – jest prinos prvine plodova jestivog prinosa (Levitski zakon 2:12) – nije bilo dopušteno prinijeti ga na žrtvenik. U tom slučaju bila bi predstavljena pred Gospodinom kao prinosnica zahvale, a potom dana svećeniku koji ju je škropio krvlju. Levitski zakon 7:13-14. U slučaju prvine plodova jestivog prinosa, kvasac je predstavljao čovjeka koji po prvi puta donosi svoj prinos pred Gospodina. Morao je donijeti takve kakve je imao, no to mu je bilo učiniti samo jednom. U pomirbenim prinosima su oba, ukvasani i neukvasani kruh, dio propisa. Može li biti da je neukvasani kruh, u čijem su blagovanju sudjelovali Gospodin, svećenik i prinositelj, predstavljao Njega koji je bez grijeha i koji je naš mir; a ukvasani kruh predstavljao nesavršenog čovjeka kojeg unatoč tome Bog prihvaća? Efežanima 2:13. Osvrt na to nalazi se u Amosu 4:5. ''A meso njegove žrtve pomirnice za zahvalu neka se pojede istoga dana kad bude prinesena''. Levitski zakon 7:15. Premda je to dijelom bila i higijenska mjera, to ne mora biti jedini razlog; jer u slučajevima kada je pomirbeni prinos bio zavjetovan ili dragovoljan, mogao se jesti i drugoga dana. Stih 16. Očigledno je bilo da čovjek ne može u jednom danu pojesti svoj prinos, ako se radi o biku, ovci ili janjetu. Stoga mu je bilo dopušteno pa čak i zapovjeđeno tražiti od drugih da sudjeluju s njim. ''Unutar svojih dveri ne smiješ jesti… niti išta od svojih zavjetnica što si ih zavjetovao ili od svojih dragovoljnih prinosa ili od podizanica ruku svojih; nego ćeš to blagovati pred Gospodom, Bogom svojim, na mjestu koje izabere Gospod, Bog tvoj: ti i sin tvoj i kći tvoja i sluga tvoj i sluškinja tvoja i levit koji bude unutar dveri tvojih; i radovat ćeš se pred Gospodom, Bogom svojim, svemu čega se prihvatila ruka tvoja. Pazi da ne zanemariš levita dokle god živiš na svojoj zemlji.'' Ponovljeni zakon 12:17-19

To je bila karakteristika koja je razlikovala pomirbeni prinos. Mora biti blagovan istoga dana, mora biti podijeljen; mora biti blagovan ''pred Gospodinom'' i ''radovat ćeš se''. Bio je to radostan, zajednički objed i po tome se razlikovao od svih ostalih prinosa.

Zavjeti

Katkad su pomirbeni prinosi bili zavjeti. Iz jednog ili drugog razloga, možda zato što je neki poseban blagoslov bio tražen, prinositelj bi se zavjetovao Bogu. Gospodinu je mogao zavjetovati sebe, ženu, djecu, stoku, kuću ili polja. Levitski zakon 27. Na ovakav je način Samuel bio zavjetovan Gospodinu. 1 Samuelova 1:11. U slučaju osoba, zavjet se mogao otkupiti po fiksnoj procjeni, podešena od svećenika u slučaju vrlo siromašnih. Levitski zakon 27:1-8. Ako je zavjet bio u pogledu neke od životinja prikladnih za žrtvu, nije mogao biti otkupljen. Ako je čovjek pokušao zamijeniti ju za neku drugu životinju, obje životinje bile bi prinesene. Stihovi 9-10. U slučaju nečiste životinje, svećenik bi ju procijenio. Mogla je biti otkupljena davanjem petine od procijenjene vrijednosti. Stihovi 11-13.

Tri su stvari spomenute kao one koje se ne mogu zavjetovati: svi prvorođenci (stihovi 26-27); bilo što posvećeno Gospodinu (stihovi 28-29); desetak (stihovi 30-34). Ovi, pošto već pripadaju Gospodinu, nisu mogli biti zavjetovani.

Postoje neki koji zavjete ne smatraju ugodom. Ipak, Bog je predvidio zavjete. Premda je možda bolje ne zavjetovati se nego zavjetovati i ne izvršiti (Propovjednik 5:5), katkad su zavjeti u redu i prihvatljivi Bogu. ''No ako se uzdržiš od zavjetovanja, neće ti biti grijeh'' (Ponovljeni zakon 23:22); no ako čovjek učini zavjet neka ''ne oklijeva ispuniti ga''. Stih 21. Davanje zavjeta nije obavezno. Čovjek može, a i ne mora učiniti zavjet, ali ako ga učini ''neka ne krši svoju riječ; neka izvrši sve što je iz njegovih usta izašlo''. Brojevi 30:2.

Glavna točka u ovim izjavama je ova, da čovjek učini ono što je obećao. Ne smije ''kršiti svoju riječ''. Neka ni ''ne oklijeva'' ispuniti ono što je zavjetovao. Morat će platiti kada za to dođe vrijeme. Bog to očekuje.

Bog želi da njegov narod bude pošten i pouzdan. Želi da ispunjavaju svoja obećanja. Niti jedan čovjek ne ispunjava svoje kršćanske obaveze ako je nepouzdan u poslu. Niti jedan čovjek ne može pogaziti svoju riječ i zadržati Božju naklonost. Nitko ne može ''zaboraviti'' platiti račune, biti nemaran u pogledu njih, a biti pošten u očima neba. Kršćanin, iznad svih ljudi, mora biti čovjek od riječi. Ne samo da mora biti ispravan, već i brz.

Ovo je doba kada riječi mnogih nemaju težinu te imaju malo poštovanja prema obećanjima koja daju. Premda se od svijeta to može očekivati, nitko tko nosi Kristovo ime ne smije odbaciti svoje obećanje. Ipak, koliko neplaćenih zakletvi ima, koliko prekršenih zavjeta. Bračni zavjet je prekršen; zavjet krštenja je prekršen; zavjet zaređenja je prekršen. Savezi su odbačeni, dogovori prekršeni, zakletve zaboravljene. Razbijanje vjere uobičajeno je, nepoštivanje odgovornosti gotovo univerzalno. Sam Krist se pitao hoće li naći vjere na zemlji kada se vrati. Luka 18:8. Usred cijele ove konfuzije, moraju postojati ljudi na koje se Bog može osloniti, u čijim ustima nema prevare, koji su vjerni svojoj riječi.

Pitanje postavljeno u 15. Psalmu ondje je i odgovoreno. Pitanje je: ''Gospodine tko će prebivati u Tvom šatoru? Tko će boraviti na tvojoj svetoj gori''? Odgovor glasi: ''Onaj koji hodi neporočno i čini pravicu i govori istinu u srcu svojemu; koji jezikom svojim ne kleveće, zla ne čini bližnjemu svojemu nit’ susjedu svome sramotu nanosi; u čijim je očima pokvarenjak prezren, al’ poštuje one koji se boje Gospoda; koji se zaklinje na vlastitu štetu i riječ svoju ne mijenja; koji ne daje novca svojega na lihvu i ne prima mita protiv nedužnoga. Tko ovo čini, neće se pokolebati dovijeka.''

Jedan od spomenutih uvjeta za prebivanje u Božjem šatoru je da se ne ''zaklinje na vlastitu štetu'' i ne mijenja. Čovjek može pristati na prodaju ili kupnju nekog zemljišta, i nakon što je dogovor postignut, dobiti bolju ponudu. Hoće li držati svoju riječ čak i ako mu je gubitak? Hoće ako je kršćanin.

Poštivanje nečije riječi prijeko je potrebno. Nacijama to treba, u suprotnom njihov je dogovor besmislen. U poslovanju je potrebno, inače dolazi do zabune i katastrofa. Pojedinci ga trebaju, kako vjera ne bi nestala sa zemlje. Povrh svega, kršćanima je potrebno, kako ljudi ne bi izgubili vizije i nadu, a očaj zahvatio čovječanstvo.

Ovo je savršeni trenutak i prilika za crkvu. Svijetu je potrebno demonstrirati da postoji narod koji ostaje vjeran u generaciji nevjernika; koji poštuje vlastitu riječ, kao i Božju; koji su odani vjeri jedom predanoj svecima. Manifestacija sinova Božjih kasni. Rimljanima 8:19. To očitovanje sinova Božjih nije samo ''istinska želja Stvorenja'', već i ''cjelokupna kreacija uzdiše i muči se u porođajnim bolima sve do sada''. Stih 22. Ta manifestacija otkrit će narod koji ima pečat Božjeg odobravanja. Oni drže zapovjedi. Oni imaju vjeru Isusovu. Njihovo da je da, i ne je ne. Neporočni su pred prijestoljem Božjim. Otkrivenje 14:12,5; Jakov 5:12.

Kao što je i rečeno, pomirbeni prinos bio je zajednički prinos u kojemu su Bog, svećenik i prinositelj sudjelovali. Bio je zajednički objed, održan u predjelima hrama, u kojemu su vladali radost i sreća, a svećenici i ljudi su razgovarali. Nije to bila prilika kada je mir uspostavljen, već radovanje što mir postoji. Obično mu je prethodio prinos za grijeh ili paljeni prinos. Pomirenje je učinjeno, krv je bila poškropljena, oprost je bio produžen i opravdanje osigurano. U tom slavlju, prinositelj je pozvao svoje bliske rođake, sluge, i Levite da blaguju s njim. ''Ne smiješ jesti unutar svojih dveri'', glasila je zapovijed, već samo ''na mjestu koje će ti odabrati Gospodin, Bog''. Ponovljeni zakon 12:17-18. Tako se cijela obitelj okupila u predvorju hrama kako bi proslavila mir koji je uspostavljen između Boga i čovjeka, čovjeka i Boga.

''Opravdani dakle vjerom, mir imamo s Bogom po Gospodinu našem Isusu Kristu''. Rimljani 5:1. ''On je naš mir''. Efežani 2:14. Izrael je bio pozvan proslaviti činjenicu da imaju mir sa Bogom, da su im grijesi oprošteni i da im je vraćena Božja naklonost. Ta proslava uključivala je sinove i kćeri, sluge i sluškinje, kao i Levite. Svi su sjeli za stol Gospodinov i radovali se ''u nadi slave Božje''. Na sličan način i mi se ''dičimo u Bogu po Gospodinu našemu, Isusu Kristu, po kome smo sada primili pomirenje.'' Rimljani 5:2,11.

Rijetki su zahvalni i radosni zbog mira Božjeg onako kako bi trebali. Iako, u mnogim slučajevima, razlog može biti nedostatak zahvalnosti za ono što je Bog učinio za njih, postoje mnoge drage duše koje ne shvaćaju da je njihovo pravo i privilegija biti sretan u njihovoj religiji. Radije žive u sjenci križa nego u njegovoj svjetlosti. Misle da ima nešto pogrešno u sreći, da je osmijeh neprikladan, čak i nevin smijeh svetogrdan. Nose teret cijelog svijeta na svojim leđima te misle da je svo vrijeme koje je utrošeno na rekreaciju, ne samo bačeno već i nereligijski. Oni su dobri kršćani, ali nisu sretni. Da su živjeli u vrijeme Krista i slijedili ga, dovodili bi u pitanje preporuku odlaska na svadbenu gozbu u Kanu Galilejsku. Možda bi čak bili zbunjeni zbog Kristovog jedenja i pijenja sa grešnicima. Molili bi i postili sa Ivanovim učenicima. Luka 5:29-35.

Ovo je napisano uz potpuno uvažavanje vremena u kojem živimo. Ako je ikad postojao period kada je ozbiljnost i trijeznost trebala biti odlika našeg posla, onda je to sada. S obzirom na krizu koja nam se približava, kakvi bismo mi ljudi trebali biti, u svim svetim razgovorima i pobožnosti! Svu lakomislenost i površnost treba ostaviti po strani, a svečanost bi trebala zauzeti svaki element zemlje. Veliki i važni događaji žure prema nama. Ovo nije vrijeme za sitničavost. Kralj je pred vratima!

Ovi uvjeti, međutim, ne smiju učiniti da izgubimo iz vida činjenicu da smo Kraljeva djeca, da su naši grijesi oprošteni te da imamo pravo biti sretni i radosni. Posao mora biti dovršen i na nama je da sudjelujemo u tome; ali uostalom, Bog je taj koji mora dovršiti posao. Mnogi se ponašaju i govore kao da je na njima da dovrše posao, kao da sve ovisi o njima. Čini se kako misle da je odgovornost djela na njima, i da, premda Bog može pomoći, uistinu je na njima da dovrše posao. Čak i u svojim molitvama, često podsjećaju Boga što bi trebao napraviti, bojeći se da bi mogao zaboraviti neke stvari koje su im na srcima. Oni su dobre duše, tjeskobni su od brige da rade dobro svo vrijeme, no nisu naučili prepustiti sav teret Gospodinu. Daju sve od sebe kako bi nosili teret, i premda uzdišu pod njim, odlučni su ne odustati. Oni se bore i obavljaju mnogo toga. Vrijedni su radnici, i Gospodin ih voli.

No nedostaju im neke važne ključne stvari, i nemaju mnogo radosti od svog kršćanskog života. Oni su Marta koja se trudi i radi, ali izostavlja ono potrebno. Sa neodobravanjem gledaju na Marije koje ne rade koliko one rade i iznose svoje primjedbe Gospodinu. Ne razumiju kako Krist može uzeti Marijin dio kada se u njenim očima ona više trudila. Rade ali nisu pretjerano zadovoljne time. Misle kako drugi ne rade svoj dio. Luka 10:38-42.

To je ista poruka koja je istaknuta u prispodobi o izgubljenom sinu. Stariji sin nikada nije učinio ništa loše. Uvijek je naporno radio i nikada nije gubio vrijeme na zabavu i gozbu. Te sada, kada se mlađi sin vratio kući nakon što je potratio svoj dio imetka, bio je ''rasrdio se i ne htjede ući'' na gozbu u čast povratničkom sinu. Bilo je uzalud što je otac ''izašao i molio ga''. Radije je ukorio oca, optuživši ga da ''čim je došao taj tvoj sin, koji ti je s bludnicama požderao imetak, ti si za njega zaklao ugojeno tele.'' Luka 15:30. Otac mu je ljubazno odgovorio: ''No trebalo se veseliti i radovati, jer ovaj tvoj brat bijaše mrtav i oživje, izgubljen bijaše i nađen je''. Stih 32. Nije nam ispričan kraj priče. Je li sin ušao? Je li očeva ljubav prevladala? Ne znamo. Priča ne otkriva. Zadnja slika koju imamo jest kako stariji sin ljutit stoji izvan kuće. Nadamo se da se pokajao i ušao unutra, ali ne znamo to.

Kršćani bi trebali biti sretni ljudi, čak i usred najsvečanijih događaja. Pa zašto i ne bi bili? Grijesi su im oprošteni. Pomireni su sa Bogom. Opravdani su, posvećeni i spašeni. Bog je usadio novu pjesmu u njihova usta. Oni su djeca Svevišnjega. Hodaju s Bogom. Sretni su u ljubavi Božjoj. Malo je kršćana kojima Božji mir prebiva u srcima kako bi trebao. Kao da su zaboravili svoju baštinu. Krist je rekao: ''Mir vam ostavljam, mir svoj vam dajem: dajem vam, ali ne kao što svijet daje. Neka se ne uznemiruje srce vaše i neka se ne plaši.'' Ivan 14:27

Pa ipak, srca mnogih su uznemirena. Uplašeni su i zabrinuti. Some dear one is outside the fold, and they are trying to "pray him in."(?) Dan i noć rade i mole se. Otklanjaju sve prepreke kako bi omogućili njegovo spasenje. Ako se itko može spasiti djelovanjem drugog čovjeka, odlučni su tako činiti. Ne izostavljaju Boga iz tog. Mole mu se, preklinju ga. Mole se tako jako kao da Bogu treba poticaj. Na posljetku, draga im osoba doživljava obraćenje. Kako li su sretni! Sada se mogu odmoriti. Sada je njihov posao završen i cilj ostvaren.

Pomisle li takve duše ikada da je Bogu, jednako kao i njima, stalo do obraćenja dragih im osoba, štoviše, čak i više no što bi njima ikada moglo biti? Jesu li svjesni da puno prije no što su oni započeli s molitvom i radom Bog planirao i radio na spasenju najdražim ih; da je učinio i čini sve što je moguće? Umjesto preuzimanja Božjeg djela i zaklinjanja da im pomogne, bilo bi bolje da shvate da je djelo Božje a oni njegovi pomagači. U trenutku u kojem duša to spozna, nastupa mir. To neće učiniti osobu da se manje moli ili manje radi, već preusmjeriti fokus. Počet će se moliti u vjeri. Ako zaista vjerujemo da Bog radi, ako vjerujemo da je zainteresiran za čovjekovo spasenje, molit ćemo više no ikad, no odgovornost ćemo prepustiti Bogu.

Velik dio našeg posla prizemljen je zbog nevjere. Poput Habakuka, mislimo kako Bog ne odrađuje svoj dio. Habakuk 1:2-4. Mora biti podsjećan. Postoje stvari na koje mu moramo skrenuti pažnju, i mi nastavljamo iznositi ih pred Njega. Umjesto da imamo vjere u Boga, Njegovu mudrost, njegovu silu, mi uzimamo teret na sebe, govoreći u zanosu, kako ne možemo vjerovati Bogu da će učiniti što je obećao. No kada dođe vjera, kada nam predivno svjetlo objelodani da Bog i dalje upravlja sa svim čovjekovim poslovima, da čini najbolje što može kako bi spasio čovječanstvo, i da bi se trebali moliti da upoznamo njegovu volju – kada ta spoznaja dođe do nas, donosi nam sigurnost, odmor i mir u obilnoj mjeri. Neće biti manje djela; već će biti djela vjere. Neće biti manje molitve; već će biti molitve u vjeri. Zahvaljivanje će se dnevno uzdizati zbog časti da surađujemo sa Bogom. Mir će ispuniti srce i dušu. Tjeskobe i zabrinutosti više neće biti. Mir, slatki mir, tišina, odmor, sreća i radost bit će dnevna porcija. Život i pogled na život u potpunosti će se promijeniti. Naučili smo sjesti do Isusovih nogu. Dok Marta radi – i tiho mrmlja – Marija sluša riječi života. Pronašla je jedinu stvar koja je potrebna. Razumije Kristove riječi: ''a ovo je djelo Božje, da vjerujete''. Ivan 6:29. I ona vjeruje, i odmara.

Ne postoji veći blagoslov od Božjeg mira u našim srcima. To je nasljedstvo koje je Krist ostavio. ''Mir vam ostavljam'' kaže On. ''Mir svoj vam dajem''. Ivan 14:27. Njegov mir bilo je tiho jamstvo koje je došlo iz pouzdanja u Boga. U vrijeme kada je Krist izgovorio ove riječi, približavao se trenutak raspeća. Golgota je bila pred njim. No nije se pokolebao. Njegovo srce bilo je ispunjeno mirom i pouzdanjem. Poznavao je onoga u kojega je vjerovao. I počinuo je znajući da Bog zna put. Nije bio u mogućnosti ''vidjeti preko groba''. ''Nada mu nije pokazivala da će izići iz groba kao pobjednik, niti govorila da je Otac prihvatio Njegovu žrtvu''. Ipak, ''Vjerom se oslanjao na Onoga koga je uvijek sa radošću slušao… Krist je pobijedio vjerom.'' – DA, 753,756

Isti taj mir on zavjetuje nama. To znači jedinstvo s Ocem, zajedništvo. To znači tiha radost, odmor, zadovoljstvo. Znači vjera, ljubav, nada. U njemu nema straha, brige ili tjeskobe. Tko ga posjeduje ima ono što nadilazi razumijevanje. Ima izvor snage neovisno okolnostima. On je u skladu s Bogom.

Prijevod: Viktor Varga, Ivan Komadina

Uredila: Nikolina Meznarić