Služba Koju Krist Obavlja Kako Bi Izvršio Konačno Pomirenje U Svetinji Nad Svetinjama

Kristov zagovor i posredovanje za grješnika u nebeskom Svetištu isto su toliko bitni za plan spasenja koliko i Njegova smrt na križu. Svojom smrću Krist je počeo svoje djelo koje je nakon svoga uskrsnuća otišao dovršiti na Nebu. Moramo vjerom ući iza zastora „kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus.” Hebrejima 6:20. E.G. White, The Great Controversy, 1911 edition, p. 489.

Povratak na Glavnu Stranicu

---

Dragi čitatelju,

Mnogi zvanični adventisti su prevareni od strane zvanične crkve Novog pokreta koja poučava neko drugo evanđelje. To 'drugo evanđelje' je ustvari doktrina od Nikolaita (samo vjeruj) koju Bog osobito mrzi.

Rim 2:6 Ali ovo imaš: mrziš djela nikolaita koja i ja mrzim.

Rim 2:15 Tako i ti imaš onih koji drže nauk nikolaita, koji ja mrzim.

U pokušaju izbjegavanja legalizma (uvjerenju kako nam naša djela mogu pribaviti spasenje), mnogi ne shvaćaju kako je Krist ponudio Svoju Božansku Prirodu Svetog Duha kao lijek za grijeh te da je On taj kojem pripadaju sve zasluge. Ova zasluga (prednost – lijek za grijeh) Kristove žrtve i pomirenja jednako je tako besplatni dar milosti, kao i oprost za grijeh. Premda mnogi ne priželjkuju milost kao oblik sile koja se daje za poslušnost, ona je dostupna svima. Za one od vas koji ne vjeruju Ellen White, uzmite poruku iz Biblije.

Milost Za Poslušnost

Rim 1:5 Po kome primismo milost i apostolstvo za poslušnost vjere među svim narodima, radi imena njegova,

1. Pet 1:2 Po predznanju Boga Oca, posvećenjem Duha, za poslušnost i poškropljenje krvlju Isusa Krista. Milost vam se i mir umnožili!

"(Juda 4).--Grijeh Nikolaita. – „Nije li grijeh Nikolaita: pretvaranje blagodati Božje u pohotljivost i naš grijeh?“ E.G. White, SDA Bible Commentary, vol. 7, 957.

8. Veljače, 1897. Zakon i Evanđelje

Zakon i evanđelje ne mogu se razdvojiti. U Kristu se milost i istina sastadoše; pravednost i mir se poljubiše. Evanđelje ne zanemaruje dužnosti koje čovjek ima prema Bogu. Evanđelje je, ni manje ni više nego otkriveni zakon i ukorava grijeh isto kao i Zakon. Zakon upućuje na Krista; Krist upućuje na Zakon. Evanđelje poziva čovjeka na pokajanje. Pokajanje od čega?-Od grijeha. Što je grijeh?-Grijeh je prijestup zakona. Vidimo kako evanđelje poziva čovjeka da prestane s grijehom i vrati se poslušnosti Božjem zakonu. Isus je u svom životu i svojom smrću učio najstrožu poslušnost. Umro je, pravedan za nepravedne, nevin za krivce, sve to kako bi čast Božjeg zakona mogla biti očuvana, i kako bi spasio čovječanstvo od potpunog uništenja. {BEcho, February 8, 1897 par. 1}

Djelo spasenja u Starom i Novom zavjetu je isto. Krist je temelj cijele židovske ekonomije. Svi tipovi i sjene pod kojima su Židovi vršili bogoslužja upućuju na Otkupitelja svijeta. U starom su se zavjetu grješnici spašavali vjerom u dolazećeg Spasitelja. Oni su opravdani vjerom u Krista. {BEcho, February 8, 1897 par. 2}

Davanjem Svog Sina, Bog je dao Sebe kako bi čovjek imao još jednu šansu. Kad bi Bog mogao promijeniti svoj Zakon i time izaći u susret palom čovjeku, zar to ne bi napravio, i time sačuvao svog jedinorođenog Sina u nebu? Naravno da bi, ali pošto je Njegov zakon nepromjenjiv kao i Njegov karakter, dao je Svog ljubljenog Sina, koji je iznad zakona, i jedno s Njim, da se suoči s kaznom koju Njegova pravda zahtjeva. BEcho, February 8, 1897 par. 3}

Sotona radi sa svom obmanjujućom silom kako bi zaveo svijet. Uvjerio je ljude da je ta velika žrtva napravljena kako bi se ukinuo Božji zakon. Sotona predstavlja Krista kao protivnika zakonu Božje vladavine na nebu i zemlji. Istinski Vladar ovoga svijeta ima zakon po kojem upravlja svojim inteligentnim bićima i čovječanstvom, a smrt Njegovog Sina učvršćuje nepromjenjivost zakona i to bez ikakve sumnje. Bog nema namjeru ukinuti svoj visoki standard pravednosti, jer po tom standardu može pokazati što znači imati ispravan karakter. {BEcho, February 8, 1897 par. 4}

Krist je pristao umrijeti umjesto grješnika, kako bi čovjek životom poslušnosti mogao izbjeći kaznu zbog prijestupa Božjeg zakona. Njegova smrt nije učinila zakon bez utjecaja; nije uništila zakon ili smanjila zahtjeve zakona niti oduzela njegovo sveto dostojanstvo. Kristova smrt objavljuje pravednost Očevog Zakona u tome što kažnjava prijestupnika, i u tome što je On pristao trpjeti kaznu prekršenog zakona kako bi spasio palog čovjeka od njegovog prokletstva. Smrt ljubljenog Božjeg Sina na križu je nepobitan dokaz o nepromjenjivosti Božjeg zakona. Njegova Smrt uzdiže zakon i uvažava ga, te daje dokaz čovjeku o nepromjenjivosti Božjeg karaktera. Njegove božanske usne izrekle su ove riječi: ‘Nemojte misliti da sam došao ukinuti Zakon, ili Proroke: nisam došao ukinuti, nego ispuniti.’ Kristova smrt je opravdala zahtjeve zakona. {BEcho, February 8, 1897 par. 5}

Naveliko se širi doktrina koja uči kako je Kristovo evanđelje učinilo Božji zakon bez utjecaja; da smo ‘vjerom’ oslobođeni od neizbježnosti držanja Božje riječi. To je doktrina Nikolaita, koju je Krist nemilosrdno osudio. Crkvi u Efezu kaže: ‘Znam tvoja djela, i tvoj trud, i tvoju postojanost, i kako ne možeš podnijeti opake: i iskušao si one koji tvrde da su apostoli, a nisu, i otkrio si da su lažljivci; i podnosio si, i postojanosti imaš, i za moje ime si se trudio, i nisi malaksao. Ali imam protiv tebe nešto, zato što si svoju prvu ljubav ostavio. Sjeti se, stoga, odakle si pao, pokaj se i čini prvotna djela; inače ubrzo dolazim k tebi i uklonit ću tvoj svijećnjak s njegova mjesta ako se ne pokaješ. Ali ovo imaš: mrziš djela nikolaita, koja i ja mrzim.’ {BEcho, February 8, 1897 par. 6}

Oni koji danas naučavaju ovu doktrinu imaju puno za reći u vezi vjere i Kristove pravednosti; ali oni izopačuju istinu i tako ju koriste za pogrešan cilj. Objavljuju kako samo treba vjerovati u Isusa Krista, i kako je vjera sasvim dovoljna: govore da Kristova pravednost postaje grješnikov akreditiv; kako ova pripisana pravednost ispunjava za nas zakon, te da mi nemamo obvezu ispunjavati zahtjeve Božjeg zakona. Ova grupa tvrdi da je Krist došao spasiti grješnike, i da ih je spasio. Iznova će ponavljati ‘spašen sam’. Jesu li spašeni dok krše Jahvin zakon? Ne, jer haljina Kristove pravednosti nije pokrivalo za nepravednost. Takvo učenje je velika prevara, i Krist takvim ljudima postaje kamen spoticanja, kao što je bio Židovima. Židovima zato što Ga nisu prihvatili kao osobnog Spasitelja, a ovim zvaničnim Kristovim vjernicima, zato što odvajaju Krista od zakona i smatraju kako je vjera zamjena za poslušnost. Odvajaju Oca i Sina, Spasitelja svijeta. U suštini naučavaju propisom i primjerom da Krist svojom smrću spašava ljude u njihovim grijesima. {BEcho, February 8, 1897 par. 7}

Svakom inteligentnom biću je neophodno razumjeti načela Božjeg zakona. Krist preko apostola Jakova izjavljuje: ‘Jer tko bude držao sav Zakon, a posrnuo u jednom, postao je kriv za sve.’Ove riječi su izgovorene nakon Kristove smrti, dakle zakon je u tom vremenu djelotvoran. {BEcho, February 8, 1897 par. 8}.

Spasitelj je podigao svoj glas i prigovarao protiv onih koji božanske zapovijedi gledaju u ravnodušnosti i bezbrižno. Rekao je: ‘Tko god, dakle, prekrši jednu od tih najmanjih zapovijedi i tako naučava ljude, zvat će se najmanjim u kraljevstvu nebeskom; no tko god ih bude vršio i naučavao, zvat će se velikim u kraljevstvu nebeskom.’. Također je izjavio: ‘Dok ne prođe nebo i zemlja, ni najmanje slovo, ni jedna crtica, neće nestati iz Zakona dok se sve ne ispuni.’ {BEcho, February 8, 1897 par. 9}

Ljudi mogu govoriti o slobodi, o oslobođenju evanđeljem. Mogu tvrditi kako nisu pod ropstvom zakona. Ali djelovanje evanđeoske nade neće dovesti grešnika da na Kristovo spasenje gleda kao na besplatnu milost, dok on i dalje živi u kršenju Božjeg zakona. Kada svjetlost istine zasja u njegovom umu i on u potpunosti shvati Božje zahtjeve, i shvati razmjere svojih prijestupa, on će popraviti svoje puteve, postati odan Bogu pomoću snage dobivene od Spasitelja, te voditi novi i čistiji život. ‘Tko god u njemu ostaje,’ kaže Ivan, ‘ne griješi; tko god griješi, nije njega vidio niti ga upoznao. Mrs. E. G. White. {BEcho, February 8, 1897 par. 10}

Braćo želite se uhvatiti stupova svoje vjere. Ovdje je Krist u velikom antitipološkom danu pomirenja, i morate razumjeti kako vam je potrebna posebna priprema za Dan pomirenja. Želimo da se naši grijesi uzmu od nas; želimo ih ispovjediti kako bi mogli ići pred nas na sud. Nemojte otići obeshrabreni, nego vjerujte kako je Krist sposoban očistiti vas od svake nepravednosti. Moramo prestati griješiti, zato što je grijeh prijestup zakona. Prestanite s grijehom i uhvatite se za Moćnoga koji je sposoban oprati svaku mrlju grijeha. Ovo je posao poniznosti za ovo vrijeme, i mi moramo priznati svoje grijehe i približiti se Bogu kako bi mogao napisati ‘Opravdan’ pored našeg imena. {1SAT 50.4}

Kada krenete propovijedati drugima, pazite da vam misli ne odlutaju za sitnicama, nego držite misli na velikom Božjem djelu zato što će vas Sotona sigurno pokušati zavesti ako je moguće. Ne pokušavajte biti originalni i pokrenuti nešto što niste čuli od svoje braće, jer mnogi su tako bili srušeni. Držite umove na trećoj anđeoskoj poruci. Kada to održavate u umovima ljudi, vidjet će mudrost, ali ako govorite o puno malih neznatnih stvari, postat će zbunjeni kao i Židovi. {1SAT 51.1}

Naš posao je iznošenje istine ljudima. Ms 81, 1886. (MR 900.55) {1SAT 51.2}

Nalazimo se u velikom danu pomirenja, i sveto djelo koje Krist obavlja za Božji narod u sadašnje vrijeme u nebeskom svetištu treba stalno proučavati. Trebamo poučiti našu djecu što je tipičan dan pomirenja predstavljao i kako je to bilo posebno vrijeme za veliku poniznost i priznavanje grijeha pred Bogom. Antitipološki dan pomirenja treba biti istog karaktera. Svi koji poučavaju istinu propisom i primjerom zatrubit će u trubu određenim zvukom.

24. Poglavlje - U Svetinji nad svetinjama

Svetište je bilo ključ koji je razjasnio tajnu razočaranja 1844. godine. Pogled na njega otkrio je savršen sustav istine, pokazujući da je Božja ruka upravljala velikim adventnim pokretom te, objasnivši položaj i zadaću Božjeg naroda, odredila njegovu sadašnju dužnost. Kao što su se Isusovi učenici nakon strašne noći duševnog bola i razočaranja obradovali “kad vidješe Gospodina”, tako su se sada radovali oni koji su u vjeri očekivali Njegov drugi dolazak. Očekivali su da će se pojaviti u slavi da nagradi svoje sluge. Kad su im se nade izjalovile, izgubili su iz vida Isusa te, kao Marija na grobu, uzviknuli: “Uzeli su Gospodina iz groba, i ne znamo kamo su Ga stavili.” Sada su u Svetinji nad svetinjama ponovno gledali svoga milostivog Velikog svećenika koji će se uskoro pojaviti kao njihov Kralj i Spasitelj. Svjetlost iz Svetišta obasjala je prošlost, sadašnjost i budućnost. Znali su da ih je Bog vodio svojom nepogrešivom providnošću. Premda, kao ni prvi učenici, nisu razumjeli vijest koju su objavljivali, ona je ipak u svakom pogledu bila ispravna. Objavljujući je, ostvarili su Božju namjeru i njihov rad za Gospoda nije bio uzaludan. Ponovno su rođeni “za živu nadu”, radovali su se “neizrecivom i proslavljenom radosti”. 1.Petrova 1:3,8. (424) {VB 344.1}

I proročanstvo u Danielu 8:14: “Još dvije tisuće i tri stotine jutara i večeri; tada će Svetište biti očišćeno”, i prva anđeoska poruka: “Bojte se Boga i zahvalite mu, jer je došao čas njegova Suda”, upućivali su na Kristovu službu u Svetinji nad svetinjama, na istražni sud, a ne na Kristov dolazak radi spasenja svoga naroda i uništenja zlih. Greška nije bila u računanju proročkih razdoblja, već u događaju koji se trebao zbiti na kraju 2300 dana. Zbog te su greške vjerni doživjeli razočaranje, ali sve je to bilo naviješteno u proročanstvu. Sve što su po Pismu mogli očekivati, u to se vrijeme i ispunilo. U isto vrijeme kada su jadikovali zbog svojih neispunjenih nada, zbio se događaj prorečen u ovoj vijesti, a koji se morao dogoditi prije nego što Gospod dođe da nagradi svoje sluge.{VB 344.2}

Krist je došao, ali ne na Zemlju kako su to oni očekivali, nego, kako je to bilo najavljeno u predslici, u Svetinju nad svetinjama Božjega hrama na Nebu. Prorok Daniel prikazuje Ga kako u to vrijeme dolazi pred Pradavnoga: “Gledah u noćnim viđenjima, i gle na oblacima nebeskim dolazi kao Sin čovječji. On se približi” – ne Zemlji – već “Pradavnome, i dovedu Ga k Njemu.” Daniel 7:13.

Taj dolazak prorekao je i prorok Malahija: “I doći će iznenada u Hram svoj Gospod koga vi tražite i anđeo Saveza koga žudite. Evo ga, dolazi već – govori Jahve nad Vojskama.” Malahija 3:1. Gospod je u svoj hram došao iznenada – neočekivano za Njegov narod. Oni Ga nisu tamo tražili. Očekivali su da će doći na Zemlju “u plamenom ognju”, da bi se osvetio “onima koji neće da priznaju Boga i koji se ne pokoravaju Radosnoj vijesti.” 2.Solunjanima 1:8.{VB 345.1}

No narod još nije bio spreman susresti svoga Gospoda. Za njega je još trebalo izvršiti djelo pripreme. Trebalo ga je obasjati svjetlo koje će njihove misli usmjeriti na Božji hram na Nebu. Budu li vjerom slijedili svoga Velikog svećenika u Njegovoj službi, bit će im otkrivene nove dužnosti. Crkvi je trebalo objaviti još jednu vijest opomene i pouke.{VB 345.2}

Prorok kaže: “Ali tko će podnijeti dan Njegova dolaska i tko će opstati kad se On pojavi? Jer On je kao oganj ljevačev i kao lužina bjeliočeva. I zasjest će kao onaj koji topi srebro i pročišćava. Očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da prinose Jahvi žrtvu u pravednosti.” Malahija 3:2,3. Oni koji budu živjeli na Zemlji kada prestane Kristov zagovor u nebeskom Svetištu, stajat će pred svetim Bogom bez posrednika. Njihova odjeća mora biti neokaljana, a njihov karakter očišćen od grijeha škropljenjem krvlju. Božjom milošću i vlastitim naporima moraju postati pobjednici u borbi sa zlom. Dok se na Nebu obavlja istražni sud i dok se grijesi vjernika koji se kaju uklanjaju iz Svetišta, u Božjem se narodu na Zemlji mora izvršiti posebno djelo čišćenja – uklanjanja grijeha. To djelo jasnije je prikazano u porukama Otkrivenja 14. poglavlja.{VB 345.3}

Kad to djelo bude dovršeno, Kristovi će sljedbenici biti spremni za Njegov dolazak. “Tada će biti draga Jahvi žrtva Judina i jeruzalemska kao u drevne dane i kao prvih godina.” Malahija 3:4. Tada će crkva, koju će Gospod o svome dolasku uzeti k sebi, biti "slavna crkva",”bez ljage, bez bore, bez ičega tomu slična.” Efežanima 5:27. Pojavit će se tada “kao zora, lijepa kao mjesec, čista kao sunce, strašna kao vojska sa zastavama.” Pjesma nad pjesmama 6:10.{VB 346.1}

Osim Gospodnjeg dolaska u Njegov hram, prorok Malahija sljedećim riječima proriče i Njegov drugi dolazak kada će izvršiti sud: “Doći ću k vama na sud i bit ću spreman svjedok protiv vračeva i preljubnika, protiv onih koji se lažno kunu, protiv onih koji zakidaju plaću radniku, udovici i siroti, protiv onih koji gaze pravo stranaca i mene se ne boje – govori Jahve nad Vojskama.” Malahija 3:5. Juda govori o istom prizoru kada kaže: “Pazite! Dolazi Gospodin sa svojim svetim Desettisućama da sudi svima i da kazni sve bezbožnike za sva njihova bezbožna djela koja bezbožno počiniše i za sve uvredljive riječi koje oni, bezbožni grješnici, izgovoriše protiv Njega!” Juda 14,15. Taj dolazak, i dolazak Gospoda u Njegov hram, dva su različita i odvojena događaja.{VB 346.2}

Dolazak Krista, kao našeg Velikog Svećenika, u Svetinju nad svetinjama radi očišćenja svetinje (zapisano u Danielu 8:14), zatim dolazak Sina čovječjega pred Starca (opisano u Danielu 7:13), te dolazak Gospoda u svoj hram, koji je prorekao Malahija (3:1), sve su to opisi istoga događaja, koji je također prikazan i dolaskom zaručnika na svadbu, u Kristovoj priči o deset djevica, iz 25. poglavlja Matejeva evanđelja. {VB 346.3}

U ljeto i jesen 1844. godine objavljivala se vijest: “Zaručnik dolazi!” To je dovelo do pojave dviju skupina predočenih mudrim i ludim djevojkama – jedne koja je s radošću očekivala Gospodnji dolazak i pripremala se da Ga dočeka, i druge koja se pod utjecajem straha i postupajući nagonski zadovoljila teorijom istine, ali joj je nedostajalo Božje milosti. Prema toj usporedbi, kad je zaručnik došao, “koje bijahu pripravne, uđoše s Njim na svadbu.” Svadba predstavlja Kristovo preuzimanje Njegovog kraljevstva. Sveti grad, Novi Jeruzalem, prijestolnica i predstavnik kraljevstva, nazvan je zaručnicom, Janjetovom ženom. Anđeo se obratio Ivanu: ”Dođi da ti pokažem zaručnicu – Janjetovu ženu!” “I prenese me – u duhu”, kaže prorok, “te mi pokaza Sveti grad, Jeruzalem, gdje silazi od Boga s Neba.” Otkrivenje 21:9,10. Prema tome, zaručnica očito predstavlja Sveti grad, a djevice koje izlaze u susret zaručniku simboliziraju crkvu. U Otkrivenju stoji da će Božji narod biti gost na Janjetovoj svadbenoj gozbi. (Otkrivenje 19:9) Ako su, dakle, gosti, ne mogu istodobno predstavljati zaručnicu. Krist će, kao što objašnjava prorok Daniel, primiti od Pradavnoga na nebu "vlast, čast i kraljevstvo." Dobit će Novi Jeruzalem, prijestolnicu svoga kraljevstva, "opremljen poput zaručnice koja je nakićena za svoga muža." Daniel 7:14; Otkrivenje 21:2. Nakon što primi kraljevstvo, doći će u svojoj slavi - kao Kralj nad kraljevima i Gospodar nad gospodarima - da spasi svoj narod koji će “sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom” da sudjeluje u Janjetovoj svadbenoj gozbi. Matej 8:11; Luka 22:30.{VB 346.4}

Objava “Zaručnik dolazi!” u ljeto 1844. godine navela je tisuće ljudi da očekuju Kristov dolazak. U najavljeno vrijeme Zaručnik je došao, ali ne na Zemlju – kako su to ljudi očekivali – nego pred Pradavnoga na Nebu, na svadbu, da preuzme svoje kraljevstvo. “Koje bijahu pripravne, uđoše s Njim na svadbu, te se zatvoriše vrata .” Nisu trebali biti osobno prisutni na svadbi, jer se ona održava na Nebu, a oni su još na Zemlji. Kristovi sljedbenici trebaju čekati "Gospodara svojega kad se vrati sa svadbe." Luka 12:36. No oni trebaju shvatiti Njegovu službu i vjerom Ga slijediti kada stupi pred Boga. U tom smislu može se reći da su ušli na svadbu.{VB 347.1}

U Kristovoj priči na svadbu su ušle djevice koje su imale ulja u posudama sa svjetiljkama. Oni koji su, uz poznavanje istine iz Svetoga pisma, imali i Duha i Božju milost, te koji su u noći svoje gorke kušnje strpljivo čekali tražeći u Bibliji jasnije svjetlo, upoznali su istinu o Svetištu na Nebu i promjenu u Spasiteljevoj službi te su vjerom slijedili Njegovo djelo u nebeskom Svetištu. Tako su svi koji zahvaljujući svjedočanstvu Svetoga pisma prihvate te istine – slijedeći Krista vjerom dok izlazi pred Boga da izvrši posljednje djelo posredovanja i nakon toga primi svoje kraljevstvo – prikazani kako idu na svadbu. {VB 347.2}

U Isusovoj priči, zapisanoj u 22. poglavlju Matejeva evanđelja, jasno je prikazano da se istražni sud održava prije svadbe. Prije svadbe kralj dolazi da promotri goste - da vidi jesu li svi odjeveni u svadbenu odjeću - čiste haljine karaktera, oprane i izbijeljene u Janjetovoj krvi. Matej 22:11; Otkrivenje 7:14. Oni koji nisu bili takvi istjerani su, a sve one - kod kojih je provjerom ustanovljeno da imaju svadbenu odjeću - Bog je prihvatio i proglasio dostojnima da uđu u Njegovo kraljevstvo i sjednu na Njegovo prijestolje. Ta provjera karaktera i odlučivanje tko je spreman za Božje kraljevstvo, predstavlja istražni sud, završno djelo u nebeskom Svetištu.{VB 347.3}

Kad završi istražni sud, kad budu ispitani životi svih onih koji su kroz sva stoljeća tvrdili da su Kristovi sljedbenici i kad bude odlučena njihova sudbina, tek tada će, a ne prije toga, završiti vrijeme milosti i zatvoriti se vrata. Kratka rečenica: "I one koje su bile spremne ušle su s njim na svadbu; i vrata su se zatvorila", prenosi nas u vrijeme kada će, nakon Spasiteljeve završne službe, biti dovršeno veliko djelo spašavanja čovječanstva.{VB 348.1}

U službi zemaljskog Svetišta – koja je, kao što smo vidjeli, slika službe u nebeskom Svetištu – kada je veliki svećenik na Dan pomirenja ušao u Svetinju nad svetinjama, prestala je služba u prvom odjeljenju. Bog je zapovjedio: “Kad on uđe da obavi obred pomirenja u Svetištu, neka nikoga drugoga ne bude u Šatoru sastanka dok on ne iziđe.” Levitski zakonik 16:17. Tako je i Krist, kad je ušao u Svetinju nad svetinjama da obavi završnu službu pomirenja, prestao sa svojom službom u svetinji. Završivši službu u prvom odjeljenju, započeo je službu u drugome. Kad bi u simboličnoj službi veliki svećenik napustio svetinju na Dan pomirenja, dolazio bi pred Boga s krvlju žrtve za grijeh svih Izraelaca koji bi se iskreno pokajali za svoje grijehe. Tako je i Krist završio jedan dio svoje službe kao naš zastupnik, da bi otpočeo drugi dio svoje službe; On još uvijek, zaslugom svoje krvi, moli Oca za grješnike.{VB 348.2}

Adventisti nisu 1844. godine razumjeli taj predmet. Nakon što je prošlo vrijeme kada je bio očekivan Spasiteljev dolazak, oni su i dalje vjerovali da je Njegov dolazak blizu. Smatrali su da je za njih nastupio kritičan trenutak i da je Kristovo djelo posredovanja za čovjeka pred Bogom završeno. Činilo im se da Biblija uči kako će vrijeme kušnje završiti kratko vrijeme prije stvarnog dolaska Gospoda na nebeskim oblacima. Zaključili su to na osnovi biblijskih tekstova koji upućuju na vrijeme kada će ljudi tražiti, kucati i plakati pred vratima milosti, ali ona se neće otvoriti. Među njima se pojavilo pitanje ne označava li datum u koji su očekivali Kristov dolazak zapravo početak onoga razdoblja koje neposredno prethodi Njegovom dolasku. Budući da su objavili upozorenje o sudu, smatrali su da je njihova dužnost prema svijetu obavljena, pa im je sa srca pao teret spašavanja grješnika. S druge strane, drsko i bogohulno izrugivanje bezbožnika držali su još jednim dokazom da se Božji Duh povukao od onih koji su odbacili Njegovu milost. Sve to učvrstilo ih je u uvjerenju da je vrijeme milosti završilo ili, kako su govorili u ono vrijeme, da su “vrata milosti zatvorena”.{VB 348.3}

No s istraživanjem pitanja Svetišta pojavila se i veća svjetlost. Sada su uvidjeli da su bili u pravu kad su vjerovali da svršetak 2300 dana 1844. godine označava važan trenutak. Premda je bilo istina da su se vrata nade i milosti – kroz koja su ljudi osamnaest stoljeća mogli prilaziti Bogu – zatvorila, otvorila su se druga vrata i ljudima je, zahvaljujući Kristovoj službi u Svetinji nad svetinjama, ponuđen oprost grijeha. Jedan dio Njegove službe bio je završen, ali samo zato da ustupi mjesto drugome. Još uvijek su postojala “otvorena vrata” u nebesko Svetište u kome je Krist obavljao službu za grješnika.{VB 349.1}

Sada se razumjelo značenje onih Kristovih riječi u Otkrivenju koje su upućene crkvi upravo u ovo vrijeme: “Ovako govori Sveti, Istiniti, onaj koji ima Davidov ključ; onaj koji otvori – i nitko ne zatvori; onaj koji zatvori – i nitko ne otvori. Poznam tvoja djela. Gle, otvorio sam pred tobom vrata koja nitko ne može zatvoriti.” Otkrivenje 3:7,8.{VB 349.2}

Oni koji vjerom slijede Krista u velikom djelu pomirenja primaju prednosti Njegova posredovanja za njih, ali oni koji odbacuju svjetlost koja je dana o ovom djelu, neće imati od njega nikakve koristi. Židovi koji su odbacili svjetlost primljenu pri prvom Kristovom dolasku i odbili uzvjerovati Ga kao Spasitelja svijeta, nisu mogli po Njemu dobiti oprost. Kada je Isus po svom uznesenju ušao svojom vlastitom krvlju u nebesko Svetište da bi na svoje učenike izlio blagoslove svoje posredničke službe, Židovi su ostavljeni u potpunoj tami, da nastave vršiti svoje nekorisne žrtve i obrede. Služba simbola i sjena prestala je. Vrata kroz koja su ljudi ranije mogli prići Bogu više nisu bila otvorena. Židovi Ga nisu htjeli tražiti na jedini način kojim se mogao naći – preko službe u nebeskom Svetištu – i zato više nisu mogli uspostaviti vezu s Bogom. Za njih su vrata milosti bila zatvorena. Nisu spoznali Krista kao pravu žrtvu i jedinog posrednika kod Boga, pa nisu mogli primiti ni prednosti Njegova posredovanja.{VB 349.3}

Stanje nevjernih Židova prikazuje stanje mnogih bezbrižnih i nevjernih, koji se nalaze među onima koji tvrde da su kršćani, a koji namjerno ne žele znati za službu našega milostivog Velikog svećenika. U simboličnoj službi, kad bi veliki svećenik ulazio u Svetinju nad svetinjama, od svih se Izraelaca zahtijevalo da se skupe oko Svetišta i u svečanoj tišini ponize svoje duše pred Bogom da bi mogli dobiti oprost grijeha i da ne bi bili udaljeni iz zajednice. Koliko je tek bitnije u ovom stvarnom Danu pomirenja da shvatimo kakvu službu obavlja naš Veliki Svećenik i da spoznamo što se zahtijeva od nas.{VB 350.1}

Ljudi ne mogu nekažnjeno odbaciti upozorenja koja im Bog milostivo šalje. U Noino je vrijeme s Neba poslana vijest svijetu i njihovo je spasenje ovisilo o tome kako će postupiti s njom. Budući da su odbacili opomenu, Božji se Duh povukao od grješnog naraštaja i svi su izginuli u vodama potopa. U doba Abrahama milost se prestala zauzimati za grješne stanovnike Sodome pa su – osim Lota, njegove žene i dvije kćeri – svi ostali uništeni ognjem koji je sišao s neba. Tako je bilo i u Kristovo vrijeme: Božji Sin rekao je nevjernim Židovima onoga naraštaja: “Evo, vaša će kuća biti prepuštena vama – pusta!” Matej 23:38. Gledajući na posljednje dane, ista Beskonačna Sila izjavljuje o onima koji “nisu prihvatili ljubav prema istini da bi se tako spasili: Zato im Bog šalje djelotvornu zabludu da vjeruju laži, da budu osuđeni svi koji nisu vjerovali u istinu, već pristali uz nepravednost.” 2. Solunjanima 2:10-12. Kad odbacuju učenje Njegove riječi, Bog povlači svoj Duh i prepušta ih obmanama koje vole.{VB 350.2}

No Krist još uvijek posreduje za čovjeka i onima koji je traže, bit će dana svjetlost. Premda to adventisti u početku nisu razumjeli, kasnije im je postalo jasno kad su počeli shvaćati tekstove u Svetom pismu koji su određivali njihov pravi položaj.{VB 350.3}

Po isteku utvrđenog vremena, 1844. godine, nastalo je vrijeme velike nevolje za one koji su se još uvijek držali adventne vjere. Njihova jedina pomoć – u odnosu na utvrđivanje njihova pravog stajališta – bila je svjetlost koja je njihove misli usmjerila prema nebeskom Svetištu. Jedni su čvrsto vjerovali da ih je Gospod vodio u njihovom prošlom iskustvu. I dok su čekali, bdjeli i molili se da spoznaju Božju volju, vidjeli su da je njihov Veliki Svećenik otpočeo drugi dio službe: slijedeći Ga vjerom, shvatili su koje je završno djelo crkve. Jasnije su shvatili prvu i drugu anđeosku poruku i bili su spremni primiti i prenijeti svijetu svečanu opomenu trećega anđela iz 14. poglavlja Otkrivenja. {VB 350.4}

30. Poglavlje - ŠATOR OD SASTANKA I NJEGOVE SLUŽBE

Mojsije je primio zapovijed dok je bio na gori s Bogom: „Neka mi sagrade Svetište da mogu boraviti među njima,” a onda mu je On dao cjelovite upute za izgradnju Šatora sastanka. Izraelci su svojim otpadom odbacili blagoslove božanske prisutnosti i za neko vrijeme onemogućili podizanje Svetišta za Boga u svojoj sredini. Ali nakon što su ponovno primili naklonost Neba, veliki je vođa nastavio s ostvarivanjem božanske zapovijedi. {PP 343.1}

Bog je posebno obdario izabrane ljude vještinama i mudrošću za gradnju svete građevine. Sam je Bog dao Mojsiju plan građevine s posebnim uputama u vezi s veličinom i oblikom, gradom koju treba upotrijebiti i svakim komadom namještaja koji je trebala sadržavati. Sveta mjesta su trebala biti „slike nebeskih stvarnosti” (Heb 9,23.24), mala predodžba nebeskog Hrama u kojemu Krist, naš veliki Svećenik, nakon što je prinio svoj život kao žrtvu, služi u korist grješnika. Bog je Mojsiju na planini dao prikaz nebeskog Svetišta i zapovjedio mu da sve načini prema uzorku koji mu je pokazan. Mojsije je pozorno zabilježio sve ove upute, a zatim ih prenio narodnim vođama. {PP 343.2}

Za gradnju Svetišta nužne su bile velike i skupe pripreme, potrebna je bila i velika količina najskuplje i najdragocjenije građe, a Gospod je prihvaćao dobrovoljne darove. .“.. a vi primajte ove darove u moju čast od svakoga koji daje od srca,“ bila je božanska zapovijed koju je Mojsije ponovio narodu. Posvećenje Bogu i duh žrtve bili su prvi zahtjevi u pripremi prebivališta za Svevišnjega. {PP 343.3}

Cijeli narod se jednodušno odazvao. „A onda svako koga je srce vuklo i duša poticala, dođe noseći svoj prinos u čast Jahvi za gradnju Šatora sastanka, za svaku službu u njemu i za posvećena odijela. Štrcaše se muževi i žene: svi koje je srce vuklo donesoše zapinjača, naušnica, prstenja, narukvica, ogrlica i svakovrsna zlatnog nakita; svi koji bijahu zavjetovali kakvu zlatninu u čast Jahvi. {PP 344.1}

Svi kod kojih se našlo ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana, učinjenih ovnujskih koža ili finih koža, donesoše svoje. Nadalje, svatko tko je mogao dati kakav dar u srebru ili tuču, donese to kao prinos u čast Jahvi. Svako u koga se našlo bagremova drva za upotrebu u bilo kojem poslu, donese ga. {PP 344.2}

Sve žene koje su bile vješte prele su svojim rukama i donosile što bijahu oprele: ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva i prepredenog lana. Sve opet žene koje je njihovo srce poticalo zbog njihove vještine, prele su kostrijet. {PP 344.3}

Glavari su donosili oniksa i drugog dragog kamenja za umetanje u oplećak i naprsnik; pa mirodije i ulje za svjetlo, ulje za pomazanje i miomirisni tamjan.” (Izl 35,23-28) {PP 344.4}

Dok je gradnja Svetišta napredovalo, narod, stari, mladi i djeca, nastavili su donositi svoje priloge sve dok zaduženi za posao nisu shvatili da ih je dosta, čak i više no što se može upotrijebiti. To je potaklo Mojsija da širom logora objavi: „Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga za Svetište!’ Tako ustave narod, te nije donosio novih darova.” Prigovaranje Izraelaca i Božje kazne su zapisane kao upozorenje kasnijim naraštajima. A njihovo predanje, njihova revnost i požrtvovnost primjer su vrijedan oponašanja. Svi koji ljube služenje Bogu i cijene blagoslove njegove svete prisutnosti pokazat će isti duh požrtvovnosti u gradnji doma u kojem će se s Njim moći sastajati. Oni će htjeti Gospodu donijeti najbolje priloge koje imaju. Dom izgrađen Bogu ne treba ostati u dugovima jer time Njega obeščašćujemo. Iznos dovoljan da se obavi posao treba dragovoljno darovati, da radnici mogu reći kao što su rekli graditelji Šatora sastanka: „Neka više nijedan čovjek ni žena ne donosi nikakva priloga.” {PP 344.5}

Šator je bio tako sagrađen da su ga Izraelci mogli rastaviti i nositi na svojim putovanjima. On je stoga bio mali, ne duži od pedeset i pet stopa, a visok i širok osamnaest stopa. Ipak, bila je to veličanstvena građevina. Bagremovo drvo, korišteno za njegovu gradnju i namještaj, bilo je najotpornije na truljenje od svega drveća koje se moglo naći na Sinaju. Zidovi su bili načinjeni od uspravno postavljenih dasaka, ugrađenih u srebrno postolje, čvrsto povezani stupovima i poprečnim prijevornicama, a sve je bilo okovano zlatom, ostavljajući dojam da je građevina načinjena od zlata. Krov se sastojao od četiri sloja zastirača, od kojih je najdonji bio od „prepredenog lana i ljubičastog, crvenog i tamnocrvenog prediva. Na njima bijahu izvezeni kerubini”, a ostali od kozjih, ovnujskih i jazavčjih koža, tako postavljeni da pružaju potpunu zaštitu. {PP 347.1}

Građevina je podijeljena u dva dijela bogato izvezenim, prekrasnim zavjesama, ili zastorima, koji su visjeli na zlatom obloženim stupovima, a sličan je zastor zatvarao ulaz u prvo odjeljenje. Ovi, kao i unutarnji pokrivač koji je sačinjavao krov, bili su napravljeni od najljepših boja, plave, ljubičaste i purpurne, prekrasno usklađeni. Na njima su zlatnim i srebrnim nitima bili izvezeni kerubini koji su predstavljali anđeoske vojske koji su povezani s radom u nebeskom Svetištu, i koji su službujući duhovi Božjem narodu na zemlji. {PP 347.2}

Sveti Šator je bio okružen otvorenim prostorom nazvanim dvorištem, ograđen zavjesama, ili zastorima, od finog lana koji su bili obješeni na mjedenim stupovima. Ulaz u ovo predvorje bio je s istočne strane, zatvoren zavjesama od skupog materijala i prekrasne izrade, premda ne kao one u samom Svetištu. Zastori predvorja su bili upola niži od zidova Šatora i ljudi izvana su jasno mogli vidjeti građevinu. U predvorju, i najbliži izlazu, nalazio se žrtvenik za žrtve paljenice obložen tučem. Na ovom su žrtveniku prinošene sve žrtve paljenice Gospodu, a njegovi su rogovi bili poškropljeni krvlju pomirenja. Između žrtvenika i vrata Šatora nalazio se umivaonik od tuča, načinjen od ogledala koja su žene izraelske dragovoljno dale. Svećenici su u umivaoniku prali svoje ruke i noge kad god su ulazili u sveta odjeljenja ili pristupali žrtveniku da Gospodu prinesu žrtve paljenice. {PP 347.3}

U prvom odjeljenju, ili Svetinji, nalazili su se stol s prinesenim kruhovima, svijećnjak i kadioni žrtvenik. Stol s prinesenim kruhovima bio je postavljen na sjeveru, obrubljen rezbarenim vijencem i obložen čistim zlatom. Svećenici su na stol svake subote stavljali dvanaest kruhova, u dvije gomile i škropili ga tamjanom. Kruhove su nakon uklanjanja mogli jesti samo svećenici jer su se smatrali svetim. Na jugu se nalazio sedmokraki svijećnjak sa sedam svjetiljaka. Njegovi su krakovi bili načinjeni od posebno izrezbarenih čaša u obliku bademova cvijeta, a bio je načinjen od jednog talenta čistog zlata. Budući da na Šatoru nije bilo prozora, svjetiljke se nikada nisu sve gasile, već su svijetlile danju i noću. Pred samim zastorom koji je dijelio Svetinju od Svetinje nad svetinjama i Božje neposredne prisutnosti stajao je kadioni žrtvenik. Svećenici su svakog jutra i večeri na ovom žrtveniku palili tamjan, njegovi rogovi su pomazivani krvlju žrtve za grijeh, a na Dan pomirenja škropljeni krvlju. Sam Bog je zapalio vatru na ovom žrtveniku i ona je pozorno održavana. Sveti se miris širio danju i noću cijelim Svetištem i dalje od Šatora. {PP 348.1}

Iza unutrašnje zavjese nalazila se Svetinja nad svetinjama, u čijem je središtu bila simbolična služba pomirenja i posredovanja, koja je stvarala vezu između Neba i Zemlje. U ovom se dijelu nalazio Kovčeg, od bagremova drveta, izvana i iznutra obložen zlatom, a izvana okovan zlatnim pojasom. On je načinjen kao spremište za kamene ploče na kojima je sam Bog napisao Deset zapovijedi. Stoga se zvao Kovčeg svjedočanstva ili Saveza jer su Deset zapovijedi bile temelj Saveza između Boga i Izraela. {PP 348.2}

Pokrivač svetog Kovčega zvao se Pomirilište. On je načinjen od komada čistog zlata i natkriljen zlatnim kerubinima koji su stajali jedan nasuprot drugom. Jedno je krilo svakog kerubina bilo podignuto, dok je drugo zaklanjalo tijelo u znak poštovanja i poniznosti (Vidi Ez 1,11). Položaj kerubina, s licima okrenutim jedan prema drugom i pogledom punim poštovanja prema Kovčegu, predstavljali su strahopoštovanje s kojim su nebeske vojske držale Božji Zakon i njihovo zanimanje za plan spasenja. {PP 348.3}

Iznad prijestolja milosti nalazio se oblak slave, prikaz božanske Prisutnosti, a Bog je među kerubinima obznanjivao svoju volju. Glas iz oblaka je ponekad velikom svećeniku prenosio božanske poruke. Ponekad je svjetlost obasjavala anđela na desnoj strani, označavajući potvrdu ili prihvaćanje, a ponekad je oblak ili sjena počivala na kerubinu s lijeve strane, označavajući odbacivanje ili protivljenje. {PP 349.1}

Božji Zakon u Kovčegu bio je veliko mjerilo pravednosti i suda. Zakon je izricao smrt nad prijestupnikom, ali se iznad Zakona nalazilo prijesto milosti nad kojim se otkrivala Božja prisutnost s kojeg se službom pomirenja darovao oprost pokajanom grješniku. Tako će se i u Kristovoj službi za naše otkupljenje, koje simbolizira služba u Svetilištu, „Ljubav i Vjernost sastati, Pravda i Mir zagrliti”. {PP 349.2}

Nijedan jezik ne može opisati veličanstven prizor unutar Svetišta, zlatom obložene zidove koji su odsjajivali svjetlošću zlatnog svijećnjaka, raskošno prelijevanje boja bogato izvezenih zavjesa s blistavim likovima anđela, stol, kadioni žrtvenik, sveti Kovčeg sa svojim tajanstvenim kerubinima, a iznad njega sveti oblak, vidljivi prikaz Jahvine prisutnosti, a ipak samo blijedi prikaz slave Božjeg nebeskog Hrama, velikog središta službe za čovjekovo otkupljenje. {PP 349.3}

Izgradnja Šatora trajala je oko pola godine. Mojsije je po svršetku pregledao rad graditelja i usporedio ga s uzorkom koji mu je bio prikazan na gori i uputama što ih je primio od Boga. „Tako Mojsije učini. Kako mu je Jahve naredio, sve je tako učinio.” Mnoštvo se s velikim zanimanjem okupilo da vidi svetu građevinu. Dok su promatrali prizor sa zadovoljstvom i strahopoštovanjem, stup od oblaka se spustio i prekrio Svetište. „I slava Jahvina ispuni Prebivalište.” Bog je otkrio svoje veličanstvo a Mojsije neko vrijeme nije mogao ući unutra. Narod je s dubokim osjećajima promatrao znak da je djelo njihovih ruku prihvaćeno. Nije bilo glasnih izraza radosti. Svi su bili obuzeti svečanim strahopoštovanjem. Ali radost u njihovim srcima pokazivala se u suzama radosti, i oni su tiho šaptali riječi zahvalnosti što je Bog sišao da među njima prebiva. {PP 349.4}

Prema božanskoj zapovijedi pleme Levijevo je bilo odvojeno za službu u Svetištu. U prijašnjim vremenima svaki je čovjek bio svećenik u svom domu. U Abrahamovo vrijeme svećenstvo se smatralo pravom prvorođenog sina. A sada, umjesto svih prvorođenaca u Izraelu, Gospod je prihvatio pleme Levijevo da radi u Svetištu. On je ovom očitom čašću pokazao privrženost njihovoj vjernosti, zbog privrženosti njegovoj službi i izvršenju njegove kazne kad je Izrael otpao obožavajući zlatno tele. Međutim, svećenstvo je bilo ograničeno na Aronovu porodicu. Samo je Aronu i njegovom sinu bilo dopušteno služiti pred Gospodom, a ostatku plemena je bila povjerena briga za Šator i njegov namještaj, a oni su trebali pratiti svećenike u njihovoj službi ali nisu smjeli prinositi žrtve, paliti tamjan ili gledati svete stvari prije no što ih se pokrije. {PP 350.1}

U skladu sa svojom dužnošću svećenicima je propisana posebna odjeća. Božanska zapovijed Mojsiju bila je da „naprave lijepo izrađeno ruho za službu u Svetištu; naprave svetu odjeću Aronu, kako je Jahve naredio Mojsiju”. Odjeća je običnog svećenika bila od bijelog lana, iz jednog komada. Pružala se gotovo do stopala, a oko struka je bio opasan pojasom od ljubičastog, crvenog i plavog prediva. Laneni oplećak je upotpunjavao njihovu vanjsku odoru. Mojsiju je kod gorućeg grma bilo naređeno da skine svoje sandale jer je zemlja na kojoj je stajao bila sveta. Stoga svećenici nisu smjeli ulaziti u Svetište s obućom na nogama. Prašina koja se zadržava na njima obeščastila bi sveto mjesto. Oni su svoju obuću trebali ostavljati u dvorištu prije no što udu u Svetište i prati noge i ruke prije službe u Šatoru ili kod žrtvenika za paljenice. Tako su oni neprekidno učili pouku da se s onih koji dolaze u Božju prisutnost mora odstraniti sva nečistoća. {PP 350.2}

Odjeća je velikog svećenika bila načinjena od skupe tkanine, prekrasno izrađena, a bila je prikladna njegovu uzvišenu položaju. Osim lanene odjeće običnog svećenika, on je nosio plavu haljinu, koja je također bila satkana od jednog komada. Košulja je bila ukrašena zlatnim zvončićima, ukrasima u obliku nara u plavoj, purpurnoj i crvenoj boji. Opasivao se prekrasno izvezenim pojasom istih boja. Oplećak je bio bez rukava, a na njegovim poramenici i tkanici od zlata nalazila su se dva oniksa na kojima su bila ispisana imena dvanaest Izraelovih plemena. {PP 350.3}

Preko oplećka se nosio naprsnik, najsvetiji dio svećeničke odore. Izrađen je bio od istog materijala kao i oplećak. Bio je četverouglast, pedalj dug, obješen o ramena plavom vrpcom koja je prolazila kroz zlatne kolutiće. Rubovi su mu bili ukrašeni dragim kamenjem, u četiri reda, na kojima su kao i na oplećku bila urezana imena plemena. Gospodnja je uredba glasila: „Neka tako Aron, kad god ulazi u Svetište, na svome srcu nosi imena sinova Izraelovih na naprsniku za presuđivanje, da ih uvijek doziva u sjećanje pred Jahvom.” (Izl 28,29) Tako i Krist, Veliki svećenik, prinoseći svoju krv pred Ocem za grješnike, nosi na svom srcu ime svake duše koja se kaje i vjeruje. Psalmist kaže: ‘Bijedan sam ja i nevoljan, al’ Jahve se brine za me.” (Ps 40,18) {PP 351.1}

Na desnoj i lijevoj strani naprsnika nalazila su se dva velika, sjajna kamena. Zvali su se Urim i Tumim. Bog je s pomoću njih velikom svećeniku objavljivao svoju volju. Kad su pred Gospoda iznošena pitanja na koja je trebalo dati odgovor, svjetlosni krug koji bi okružio dragi kamen na desnoj strani bio je znak božanskog odobravanja, dok je oblak koji bi zasjenio kamen na lijevoj strani bio znak negodovanja ili protivljenja. {PP 351.2}

Mitra velikog svećenika bila je načinjena od bijelog lanenog turbana na kojoj je plavom uzicom bila privezana zlatna ploča s natpisom: „Posvećen Jahvi.” Sve što je bilo u vezi sa svećeničkom odjećom ili držanjem trebalo je u promatraču usaditi osjećaj Božje svetosti, svetosti njegova bogosluženja i čistoće koja se zahtijevala od onih koji su dolazili u njegovu prisutnost. {PP 351.3}

Nije samo Svetište trebalo „služiti slici i sjeni nebeskih stvarnosti” već i službujući svećenici (Heb 8,5). Ovo je bilo od velike važnosti, i Gospod je preko Mojsija dao jasne i određene upute o svakoj točki ove tipske službe. Služba u Svetištu je imala dva dijela, dnevnu i godišnju službu. Dnevna služba se obavljala na žrtveniku za paljenice u dvorištu Svetišta i u Svetinji, a godišnja služba u Svetinji nad svetinjama. {PP 351.4}

Nijedno smrtno ljudsko oko, osim velikog svećenika, nije smjelo vidjeti unutrašnjost Svetinje nad svetinjama. Svećenik je ondje mogao ući samo jednom godišnje i to nakon najsvečanije i najpozornije pripreme. On je dršćući izlazio pred Boga, narod je u tišini i strahopoštovanju očekivao njegov povratak, a njihova su se srca uzdizala u molitvi za božanski blagoslov. Veliki svećenik je pred prijestoljem milosti vršio pomirenje za Izrael, a Bog se susretao s njim u oblaku slave. Njegov boravak duže od uobičajena vremena ispunjavao ih je strahom da ga Gospodnja slava ne bi ubila zbog njegovih ili njihovih grijeha. {PP 352.1}

Dnevna služba se sastojala od jutarnje i večernje žrtve, žrtvovanja tamjana na zlatnom žrtveniku i posebnih žrtava za pojedinačne grijehe. Postojale su također žrtve subotom, mlađacima i posebnim praznicima. {PP 352.2}

Svakog jutra i večeri na žrtveniku se prinosilo janje od godine, s propisanom hranom, što je simboliziralo svakodnevno posvećivanje naroda Jahvi i njihovu neprekidnu zavisnost o Kristovoj pomirbenoj krvi. Bog je izričito naredio da svaka žrtva koja se prinosi za službu u Svetištu treba biti „bez mane” (Izl 12,5). Svećenici su trebali pregledati sve životinje koje su donošene kao žrtva i odstraniti one na kojima su otkrili manu. Samo je žrtva „bez mane” mogla biti simbol njegove savršene čistoće, njega koji se trebao prinijeti kao „nevino i bez mane Janje” (1 Pt 1,19). Apostol Pavle upućuje na ove žrtve kao prikaz onoga što Kristovi sljedbenici moraju postati. On kaže: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu - kao svoje duhovno bogoštovlje.” (Rim 12,1) Mi se trebamo predati službi Bogu i nastojati prinijeti što savršeniju žrtvu. Bog se neće zadovoljiti s manjim od onog najboljega što mi možemo ponuditi. Oni koji ga ljube cijelim srcem željet će mu posvetiti najbolji dio svog života te će neprekidno nastojati uskladiti sve sile svog bića sa zakonima koji će izgrađivati naše sposobnosti da činimo njegovu volju. {PP 352.3}

Svećenik je prinošenjem tamjana dolazio u neposredniju Božju prisutnost nego bilo kojim drugim činom dnevne službe. Budući da unutarnja zavjesa nije sezala do stropa građevine, Božja se slava koja se otkrivala iznad prijestolja milosti, djelomično mogla vidjeti iz prvog odjeljenja. Kad je svećenik prinosio tamjan pred Gospodom, on je promatrao Kovčeg, i dok se oblak tamjana dizao, božanska se slava spuštala na prijestolje milosti i ispunjavala Svetinju nad svetinjama, a često je ispunjavala oba odjeljenja tako da je svećenik bio prisiljen povući se do vrata Svetišta. Kao što je svećenik u toj tipskoj službi vjerom gledao prijestolje milosti koje nije mogao vidjeti, tako i Božji narod sada treba usmjeravati svoje molitve Kristu, svom Velikom svećeniku, koji, nevidljiv za ljudsko oko, moli u našu korist u nebeskom Svetištu. {PP 353.1}

Tamjan, koji se dizao s molitvama Izraelaca, predstavlja Kristove zasluge i posredovanje, njegovu savršenu pravednost koja se vjerom pripisuje njegovom narodu i koja jedino može bogosluženje grješnih ljudi učiniti prihvatljivim Bogu. Pred zavjesom svetinje nad svetinjama nalazio se žrtvenik stalnog posredovanja, a pred Svetinjom žrtvenik stalnog pomirenja. Bogu se pristupalo krvlju i tamjanom, simbolima koji su prikazivali velikog Posrednika kroz kojeg grješnici mogu pristupiti Jahvi i kroz kojeg duša koja se moli i kaje može primiti milost i spasenje. {PP 353.2}

Dok su svećenici svakog jutra i večeri ulazili u Svetinju u vrijeme prinošenja tamjana, dnevna je žrtva bila spremna za prinošenje na žrtveniku u dvorištu. Bilo je to vrijeme posebne pažnje za narod koji se okupljao pred Šatorom. Prije no što su stupili u Božju prisutnost kroz službu svećenika, oni su ozbiljno trebali ispitivati svoja srca i priznati svoje grijehe. Udruživali su se u tihoj molitvi licima okrenuti prema Svetinji. Tako su se njihove molitve dizale s tamjanom dok je žrtva pomirenja zorno prikazivala vjeru u zasluge obećanog Spasitelja. Vrijeme određeno za jutarnju i večernju žrtvu smatralo se svetim i poštovalo se kao propisano vrijeme bogosluženja u cijelom izraelskom narodu. Kad su u kasnijem razdoblju Židovi bili rasuti u udaljenim zemljama, oni su i dalje u određeno vrijeme okretali svoje lice prema Jeruzalemu i prinosili svoje molitve izraelskom Bogu. Ovaj običaj je za kršćane primjer jutarnje i večernje molitve. Premda Bog osuđuje puki obred, bez duha bogosluženja, On s velikim zadovoljstvom gleda na one koji ga ljube, klanjajući se jutrom i večerom, i traže oprost za učinjene grijehe i iznose svoje zahtjeve za potrebnim blagoslovima. {PP 353.3}

Beskvasni kruhovi su uvijek stajali pred Gospodom kao trajna žrtva. Oni su bili dio dnevne žrtve. Zvali su se „kruhovi prisutnosti” ili prineseni kruhovi, jer su uvijek bili položeni pred Gospodnjim licem. Oni su bili priznanje čovjekove zavisnosti o Bogu za tjelesnu hranu i duhovne blagoslove. I mana i beskvasni kruhovi upućivali su na Krista, Kruh života, koji je zbog nas uvijek prisutan pred Bogom. On je sam rekao: „Ja sam živi kruh koji je sišao s neba.” (Ivan 6,48-51) Kruhovi su škropljeni tamjanom, a kad su ih svake subote uklanjali da bi ih se zamijenilo svježim, na žrtveniku je paljen tamjan kao spomenik pred Bogom. {PP 354.1}

Najvažniji dio dnevne službe bila je služba koja se obavljala u korist pojedinaca. Pokajani grješnik je donosio svoju žrtvu do vrata Šatora i stavljajući svoju ruku na glavu žrtve ispovijedao svoje grijehe i tako ih slikovito prenio sa sebe na nevinu žrtvu. Životinju je klao svojim vlastitim rukama, a svećenik je krv unosio u Svetinju i njome škropio ispred zavjese iza koje se nalazio Kovčeg sa Zakonom koji je grješnik prestupio. Ovim obredom grijeh je krvlju prenošen u Svetište. U nekim slučajevima krv se nije unosila u Svetinju, već je svećenik jeo meso, kao što je Mojsije naredio Aronovim sinovima, riječima: „To vam je dao Jahve da uklanjate krivnju sa zajednice.” (Lev 10,17) Oba obreda su prikazivala prenošenje grijeha od pokajnika na Svetište. {PP 354.2}

Takva je bila služba koja se svakodnevno obavljala tijekom godine. Grijesi Izraela su tako unošeni u Svetište, Svetinja je postajala nečista te je bila potrebna posebna služba za uklanjanje grijeha. Bog je zapovjedio da se izvrši pomirenje za svako sveto odjeljenje, kao i za žrtvenik i: „Tako će ga očistiti od nečistoća Izraelaca i posvetiti.” (Lev 16,19) {PP 355.1}

Jednom godišnje, na veliki Dan pomirenja, svećenik je ulazio u Svetinju nad svetinjama da očisti Svetište. Tim se činom završavao godišnji ciklus službe. {PP 355.2}

Na Dan pomirenja pred vrata su donošena dva jareta, i nad njima su bacane kocke, „te jednog odredi kockom Jahvi, a drugoga Azazelu”. Jarac na kojeg je prvo pala kocka trebao je biti zaklan kao žrtva za grijeh za narod. Svećenik je njegovu krv trebao unijeti iza zavjese i njome poškropiti prijestolje milosti. „Tako će obaviti obred pomirenja nad Svetištem zbog nečistoća Izraelaca, zbog njihovih prijestupa i svih njihovih grijeha. A tako neka učini i za Šatorom sastanka što se među njima nalazi, usred njihovih nečistoća.” {PP 355.3}

„Neka mu na glavu Aron stavi obje svoje ruke i nad njim ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu, neka ga pošalje u pustinju s jednim prikladnim čovjekom. Tako će jarac na sebi odnijeti sve njihove krivnje u pusti kraj.” Narod se nije smatrao slobodnim od tereta grijeha sve dok jarac nije bio pušten u pustinju. Svaki je čovjek trebao ispitivati svoju dušu dok se obavljalo djelo pomirenja. Odlagao se svaki posao, i cijela je izraelska zajednica provela dan u svečanoj poniznosti pred Bogom, u molitvi, postu i ispitivanju srca. {PP 355.4}

Ova godišnja služba je narod učila važnim istinama o pomirenju. Žrtvama za grijeh koje su se prinosile tijekom godine prihvaćena je zamjena za grješnika, ali krv žrtve nije u cijelosti uklanjala grijeh. Ona je bila samo sredstvo kojim je grijeh prenošen u Svetište. Žrtvujući krv grješnik je priznavao autoritet Zakona, priznavao krivnju zbog svojih prijestupa i izražavao vjeru u Onoga koji je trebao uzeti grijehe svijeta. Ali on nije bio u cijelosti slobodan od osude Zakona. Na Dan pomirenja veliki je svećenik, nakon što je prinio žrtvu za zajednicu, s krvlju ulazio u Svetinju nad svetinjama i njome škropio prijestolje milosti, iznad ploča Zakona. Tako su zahtjevi Zakona, koji je zahtijevao grješnikov život, bili zadovoljeni. Onda u ulozi pomiritelja svećenik je na sebe uzimao grijehe i napuštajući Svetište nosio teret Izraelova grijeha. Na vratima Svetišta on je polagao ruke na glavu Azazelovog jarca i „ispovjedi sve krivnje Izraelaca, sve njihove prijestupe i sve njihove grijehe. Položivši ih tako jarcu na glavu...” Kad je jarac koji je nosio ove grijehe pušten u pustinju, smatralo se da se narod trajno oslobodio grijeha. Ova služba je obavljana samo po „slici i sjeni nebeskih stvarnosti” (Heb 8,5). {PP 355.5}

Kao što je već rečeno, Mojsije je zemaljsko Svetište izgradio prema uzorku koji mu je pokazan na gori. Bio je to „slikovit dokaz za sadašnje vrijeme - prema kojem se prinose darovi i žrtve”; njegova su dva odjeljenja bila „slike nebeskih stvarnosti,“ a Krist, Veliki svećenik, jest „službenik Svetišta i pravog Šatora, onoga koji podiže Gospod, a ne čovjek” (Heb 9,9.23; 8,2). Kad je apostol Ivan u viđenju promatrao Božji Hram, on je tamo ugledao: „Pred prijestoljem gori sedam zubalja.” Vidio je anđela kako „držeći zlatni kadionik, dođe i stade na žrtvenik. I bijaše mu dano mnogo kada da ga prinese u prilog molitava svih svetih na zlatni žrtvenik pred prijestoljem.” (Otk 4,5; 8,3) Ovdje je proroku bilo dopušteno da promatra prvo odjeljenje Svetinje na Nebu i tamo je vidio „sedam zubalja,“ „zlatni žrtvenik” koji je u zemaljskoj Svetinji bio prikazan zlatnim svijećnjakom i kadionim žrtvenikom. „Uto se otvori Hram Božji što se nalazi na nebu” (Otk 11,19) i on je pogledao iza zavjese, na Svetinju nad svetinjama. Tamo je ugledao „Kovčeg zavjeta” (Otk 11,19), koji je simbolizirao sveti kovčeg koji je Mojsije načinio za čuvanje Božjeg Zakona. {PP 356.1}

Mojsije je načinio zemaljsko Svetište „prema uzorku koji je vidio”. Pavle kaže da su „Šator i svi predmeti određeni za službu Božju” kad su završeni, bili „slike nebeskih stvarnosti” (Dj 7,44; Heb 9,21.23). Ivan kaže da je vidio Svetište na Nebu. To Svetište, u kojem Isus služi u našu korist, veliki je original, a Svetište koje je Mojsije izgradio njegov je preslik. {PP 357.1}

Nebeski Hram je prebivalište Kralja nad kraljevima, gdje „tisuću tisuća služahu njemu, mirijade stajahu pred njim” (Dn 7,10), ispunjeno slavom vječnog prijestolja, gdje serafini, njegovi blještavi čuvari, zaklanjaju svoje lice iz poštovanja, i nijedna zemaljska građevina ne može prikazati njegovu veličinu i slavu. Međutim, zemaljsko Svetište i njegovi obredi podučavali su važne istine u vezi s nebeskim Svetištem i velikim djelom otkupljenja koje se tamo obavljalo za čovjeka. {PP 357.2}

Nakon Spasiteljeva uznesenja, On je počeo služiti kao naš Veliki svećenik. Pavle kaže: „Krist, naime, nije ušao u Svetište napravljeno rukom, koja je samo slika prave, nego u samo nebo, da posreduje za nas pred licem Božjim.” (Heb 9,24) Kao što se Kristova služba trebala sastojati od dva dijela, a svaki dio je trajao određeno vrijeme i zauzimao posebno mjesto u Svetištu, tako se i tipska služba sastojala od dva dijela, dnevne i godišnje službe, a svakoj je bilo posvećeno jedno odjeljenje u Svetištu. {PP 357.3}

Kao što se Krist nakon svog uznesenja pojavio u Božjoj prisutnosti da prinese svoju krv za pokajane grješnike, tako je svećenik tijekom dnevne službe škropio krv žrtve u Svetinji u korist grješnika. {PP 357.4}

Kristova krv, premda je oslobađala pokajničkog grješnika od osude Zakona, nije uklanjala grijeh. On je ostajao zapisan u Svetištu sve do konačnog pomirenja, a tako se i tipskom krvlju žrtve za grijeh pokajani grješnik oslobađao grijeha, ali je on ostajao u Svetištu do Dana pomirenja. {PP 357.5}

Na veliki dan konačnog suda mrtvaci će biti „suđeni prema onome što je napisano u knjigama, po svojim djelima” (Otk 20,12). Onda će zaslugama Kristove pomiriteljske krvi grijesi grješnika koji su se istinski pokajali biti izbrisani iz nebeskih knjiga. Svetište će time biti oslobođeno, ili očišćeno od zapisa o grijehu. Službama na Dan pomirenja, čišćenjem zemaljskog Svetišta, prikazivalo se ovo veliko djelo pomirenja ili brisanje grijeha, koji su ga oskrvnjivali, a uklanjali su se žrtvom za grijeh. {PP 357.6}

Kao što će prilikom konačnog pomirenja grijesi iskreno pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga, da ih se više ne pamti ili priziva u sjećanje, tako su oni u tipskoj službi odnošeni u pustinju i tako zauvijek odvojeni od zajednice. {PP 358.1}

Budući da je Sotona začetnik grijeha, neposredni začetnik svih grijeha koji su uzrokovali smrt Sina Božjeg, pravda zahtijeva da Sotona primi konačnu kaznu. Kristovo djelo otkupljenja čovjeka i očišćenje svemira od grijeha bit će okončano uklanjanjem grijeha iz nebeskog Svetišta i polaganjem na Sotonu koji će primiti konačnu kaznu. Tako se i u zemaljskoj službi godišnji ciklus obreda završavao čišćenjem Svetišta, priznavanjem grijeha na glavi Azazelovog jarca. {PP 358.2}

Tako je u službi u Šatoru, i u Hramu koji je kasnije zauzeo njegovo mjesto, narod svakodnevno učio o velikim istinama u vezi s Kristovom smrću i službom, a jednom godišnje njihovi su umovi usmjeravani na završne događaje u velikoj borbi između Krista i Sotone, konačno čišćenje svemira od grijeha i grješnika. {PP 358.3}

22. Ožujak, 1887.

Velika Potreba Crkve

od Mrs. E.G.White

Oživljavanje istinske pobožnosti među nama najveća je i najhitnija od svih naših potreba. Potraga za time treba biti naše primarno djelo. Mora postojati usrdan napor da se zadobije Gospodnji blagoslov, ne zato što Bog nije voljan darovati nam svoj blagoslov, već zato što ga mi nismo spremni primiti. Naš nebeski Otac spremniji je dati svog Svetoga Duha onima koji Ga traže nego što su roditelji spremni dati dobre darove svojoj djeci. Ali na nama je da preko priznanja, poniznosti, pokajanja i usrdne molitve ispunimo uvjete pod kojima nam je Bog obećao dati svoj blagoslov. Buđenje se može očekivati isključivao kao odgovor na molitvu. Dok ljudima toliko nedostaje Božji Sveti Duh, oni ne mogu cijeniti propovijedanje Njegove Riječi; ali kada sila Duha dotakne njihova srca, tada iznesene propovijedi neće ostati bez učinka. Vođeni naukom Božje Riječi, uz očitovanje Njegova Duha i korištenje zdravog rasuđivanja, oni koji budu prisustvovali našim sastancima steći će dragocjenoj iskustvo te će, po povratku svojim domovima, biti u stanju širiti zdrav utjecaj.{RH, March 22, 1887 par. 1}

Stari duhovni borci znali su što to znači boriti se s Bogom u molitvi i uživati izlijevanje Njegova Duha. Ali oni sada nestaju s pozornice događanja; i tko će doći i popuniti njihova mjesta? Kako postupa sadašnja generacija? Jesu li se oni obratili Bogu? Jesmo li mi spremni za čin koji se odigrava u nebeskom svetištu, ili čekamo na neku veću silu da se izlije na crkvu prije no što se uključimo u rad? Nadamo li se vidjeti cjelokupnu crkvu oživljenu? To se nikada neće dogoditi. {RH, March 22, 1887 par. 2}

Postoje osobe u crkvi koje nisu obraćene i koje se neće ujediniti u usrdnoj, nužnoj molitvi. Mi kao pojedinci moramo krenuti u posao. Moramo se više moliti, a manje pričati. Pokvarenost vlada posvuda i ljude se mora naučiti da ne budu zadovoljni obličjem pobožnosti bez duha i sile. Ako smo odlučni u ispitivanju naših srca, odbacivanju naših grijeha i ispravljanju naših zlih sklonosti, naša duša neće se uzdizati u taštini; nećemo imati pouzdanja u sebe, jer ćemo uvijek imati osjećaj da je Bog izvor naše dostatnosti. {RH, March 22, 1887 par. 3}

Trebamo se puno više bojati opasnosti koja dolazi iznutra nego one koja dolazi izvana. Prepreke ostvarivanju snage i postizanju uspjeha daleko su veće unutar same crkve nego od svijeta. Nevjernici s pravom očekuju da će oni koji ispovijedaju da drže Božje zapovijedi i Isusovu vjeru činiti više nego bilo koja druga grupa ljudi kako bi svojim dosljednim životom, svojim pobožnim primjerom i aktivnim utjecajem častili i promicali ideje koje zastupaju. Ali kako često su se oni koji ispovijedaju da su zagovornici istine pokazali kao najveća zapreka njezinu napretku! Popuštanje nevjerovanju, izražavanje sumnja i gajenje tame pogoduju prisutnosti zlih anđela i otvaraju vrata za ostvarenje sotoninih nauma. {RH, March 22, 1887 par. 4}

Neprijatelju duša nije dopušteno čitati ljudske misli, ali on je budan promatrač i pazi na riječi; on vodi računa o postupcima te vješto prilagođava svoja iskušenja kako bi odgovarala slučaju onih koji se podvrgavaju njegovoj vlasti. Kada bismo radili na tome da potisnemo grješne misli i osjećaje, ne izražavajući ih riječima ni djelima, sotona bi bio poražen jer ne bi mogao pripremiti svoja varljiva iskušenja u skladu s pojedinim slučajem. Ali kako često oni koji se nazivaju kršćanima svojim nedostatkom samokontrole otvaraju vrata neprijatelju duša! Podjele, pa čak i oštre svađe koje bi bile na sramotu bilo kojoj svjetovnoj zajednici, uobičajene su u crkvama jer je tako malo truda uloženo u kontroliranje grješnih osjećaja i potiskivanje svake riječi kojom bi se sotona mogao okoristiti. Čim se pojavi razlika u mišljenjima, stvar se izlaže pred sotonu kako bi ju on mogao pregledati i dobiti mogućnost da iskoristi svoju zmijsku lukavost i vještinu ne bi li razjedinio i uništio crkvu. Svaka svađa sa sobom povlači veliki gubitak. Osobni prijatelji svake strane u sukobu staju uz svoje odabranike i tako se jaz dodatno širi. Kuća koja je razdijeljena unutar sebe ne može opstati. Optužbe s jedne i s druge strane rađaju se i množe. Sotona i njegovi anđeli aktivno rade kako bi osigurali žetvu od sjemena posijanog na taj način. Ljudi u svijetu sve to promatraju i podrugljivo izjavljuju: „Pogledajte kako ti kršćani mrze jedni druge! Ako je to religija, ne želimo ju.“ Tako gledaju na sebe i na svoje nepobožne karaktere s velikim zadovoljstvom. Na taj su način utvrđeni u svojoj nepokornosti, a sotona se raduje svom uspjehu. {RH, March 22, 1887 par. 5}

Veliki obmanjivač pripremio je svoja lukavstva za svaku dušu koja nije spremna na iskušenja i koja se ne čuva pomoću stalne molitve i žive vjere. Kao propovjednici, kao kršćani, moramo raditi na tome da s puta uklonimo kamene spoticanja. Moramo ukloniti svaku prepreku. Priznajmo i ostavimo svaki grijeh kako bismo mogli pripremiti put Gospodu da dođe na naše skupove i daruje nam svoju obilnu milost. Moramo nadvladati svijet, tijelo i đavola. Ne možemo pripremiti put ako sklapamo prijateljstvo sa svijetom, koje je neprijateljstvo prema Bogu; nasuprot tome, kroz Njegovu pomoć možemo raskinuti njegov zavodljiv utjecaj na nas i na druge. Ne možemo se ni kao pojedinci ni kao cjelina osigurati od stalnih iskušenja neumornog i odlučnog neprijatelja, ali u Isusovoj snazi možemo im se oduprijeti. Iz svakog člana crkve mogla bi sjati stalna svjetlost prema svijetu tako da se oni ne bi morali pitati: Što ti ljudi rade drugačije od ostalih? Može i mora doći do prestanka prilagođavanja svijetu, do odbacivanja svega što ima obličje zla, tako da se protivnicima ne daje nikakvog povoda. Ne možemo izbjeći sramotu; ona će sigurno doći; ali moramo biti vrlo pažljivi da ne budemo suđeni zbog naših vlastitih grijeha ili zabluda, već zbog Krista. {RH, March 22, 1887 par. 6}

Sotona se više od ičega boji da će Božji narod očistiti put uklanjanjem svake prepreke, tako da Gospod može izliti svoj Duh na crkvu koja propada i na nepokajani sabor. Kada bi bilo po njegovom, sotona bi se pobrinuo da nikada ne dođe do ponovnog buđenja, bilo velikog ili malog, do kraja vremena. Ali nama nisu nepoznata njegova oruđa. Moguće je oduprijeti se njegovoj moći. Kada se pripremi put Božjem Duhu, blagoslov će doći. Sotona je jednako nemoćan da zaustavi izlijevanje blagoslova na Božji narod kao što ne može zatvoriti prozore neba i spriječiti da kiša pada na zemlju. Zli ljudi i demoni ne mogu zaustaviti Božje djelo ni ukloniti Njegovu prisutnost na skupovima Njegova naroda ako su oni spremni poniznim i pokajničkim srcem priznati i ostaviti svoje grijehe, te pozvati se vjerom na Njegova obećanja. Svakom iskušenju, svakom neprijateljskom utjecaju, bilo otvorenom ili prikrivenom, možemo se uspješno oduprijeti „ne silom niti snagom, već duhom mojim! - riječ je Jahve nad Vojskama.“ {RH, March 22, 1887 par. 7}

Živimo u velikom Danu pomirenja, kada naši grijesi, priznati i okajani, trebaju ići pred nama na sud. Bog sada ne prihvaća mlako i beživotno svjedočanstvo svojih propovjednika. Takvo svjedočanstvo ne bi predstavljalo sadašnju istinu. Poruka za današnje vrijeme mora biti pravodobna hrana koja će nahraniti Božju crkvu. Ali sotona se trudi postupno oslabiti silu te poruke kako ljudi ne bi bili spremni održati se u Gospodnji dan. {RH, March 22, 1887 par. 8}

Naš Veliki Svećenik ušao je 1844. godine u svetinju nad svetinjama nebeskog svetišta kako bi otpočeo s djelom istražnog suda. Bog je počeo pregledavati slučajeve preminulih pravednika. Kada se to djelo privede kraju, počet će se izricati presude nad živima. Kako su dragocjeni, kako su važni ti svečani trenuci! Slučaj svakoga od nas čeka na red pri nebeskom sudu. Svakome od nas bit će suđeno u skladu s djelima koje smo učinili dok smo u tijelu. U zemaljskoj službi, dok je djelo pomirenja vršio veliki svećenik u svetinji nad svetinjama zemaljskog svetišta, od ljudi se tražilo da muče svoje duše pred Bogom i priznaju svoje grijehe kako bi mogli dobiti pomirenje i kako bi im bili izbrisani grijesi. Traži li se išta manje od nas u ovom stvarnom danu pomirenja, kada Krist u nebeskom svetištu zagovara slučajeve svog naroda, a konačna i neopoziva odluka treba se izreći nad svakim čovjekom? {RH, March 22, 1887 par. 9}

U kakvom se stanju nalazimo u ovo strašno i ozbiljno vrijeme? Kakva oholost vlada u crkvi, kakva obmana, kakva ljubav prema modi, ispraznosti i zabavi, kakva želja za prevlašću! Svi ti grijesi zamračili su um tako da se vječne stvari nisu mogle razaznati. Zar nećemo proučavati Sveto pismo kako bismo mogli saznati gdje se nalazimo u povijesti ovoga svijeta? Nećemo li postati mudri po pitanju djela koje se vrši za nas u ovo vrijeme i položaja koji bismo mi kao grješnici trebali zauzeti dok se odvija to djelo pomirenja? Ako nam je imalo stalo do spasenja naših duša, moramo napraviti odlučnu promjenu. Moramo tražiti Gospoda s istinskim pokajanjem; moramo duboko skrušene duše priznati naše grijehe kako bi oni mogli biti izbrisani. {RH, March 22, 1887 par. 10}

Ne smijemo se više zadržavati na začaranom tlu. Brzo se približavamo završetku vremena milosti. Svaka bi se duša trebala pitati: Kako Bog gleda na mene? Ne znamo u kojem trenutku Krist može izgovoriti naša imena i konačno odlučiti našu sudbinu. O, kakve li će biti donesene odluke! Hoćemo li biti svrstani među pravednike ili ćemo biti ubrojeni u zle? {RH, March 22, 1887 par. 11}

Neka se crkva podigne i pokaje se zbog svojeg otpadništva od Boga. Neka se stražari probude i zatrube u trube jasnim glasom. To je jasno upozorenje koje moramo objaviti. Bog naređuje svojim slugama: „Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi Mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.“ Moramo pridobiti pozornost naroda; ako to ne uspijemo, sav trud će biti uzaludan; čak da se i anđeo spusti s neba i obrati im se, njegove riječi neće imati ništa više učinka nego što bi imale da govori mrtvim ušima. Crkva se mora podići na akciju. Božji Duh neće se moći spustiti ako mu ona ne pripravi put. Treba doći do usrdnog preispitivanja srca. Treba doći do ujedinjene, ustrajne molitve, i treba se pozivati vjerom na Božja obećanja. Treba doći ne do zaogrtanja tijela u kostrijet, kao što se do činilo u davno doba, već do dubokog ponižavanja duše. Nemamo ni najmanjeg razloga da si čestitamo i uzvisujemo se. Trebamo se poniziti pod Božjom moćnom rukom. On će doći utješiti i blagosloviti one koji Ga uistinu traže. {RH, March 22, 1887 par. 12}

Djelo stoji pred nama; hoćemo li se baciti na posao? Moramo raditi brzo, moramo stalno napredovati. Moramo se pripremati za veliki Gospodnji dan. Nemamo vremena za gubljenje, nemamo vremena za sebične interese. Svijet treba biti opomenut. Što mi kao pojedinci radimo kako bismo drugima donijeli svjetlost? Bog je svakom čovjeku dao njegov posao; svatko ima ulogu koju treba odigrati i ne možemo zanemariti to djelo a da pritom ne ugrozimo vlastite duše. {RH, March 22, 1887 par. 13}

O, braćo moja, hoćete li žalostiti Svetog Duha i otjerati ga od sebe? Hoćete li zatvoriti vrata pred našim blaženim Spasiteljem zato što niste spremni za Njegovu prisutnost? Hoćete li ostaviti duše da propadnu u nedostatku poznavanja istine zato što previše volite lagodnost da biste ponijeli breme koje je Isus nosio za vas? Trebamo se probuditi iz svoga sna. „Otrijeznite se! Bdijte! Protivnik vaš, đavao, kao ričući lav obilazi tražeći koga da proždre." {RH, March 22, 1887 par. 14}

Komentar Rona: treba primijetiti da zasluge Kristove pravednosti osiguravaju lijek za grijeh – snagom Njegovog Svetog Duha možemo nadvladati svaki grijeh, i tako će naši grijesi ići ispred nas i tada će svetište biti očišćeno od svakog grijeha. Tipološki i antitipološki Dan pomirenja je bio i je u svrhu mučenja duše i ostavljanja svih grijeha. Ne možemo to učiniti vlastitom snagom, ali Krist nam je obećao Svoju Božansku Prirodu s kojom možemo nadvladati sve požude koje su u svijetu.

2. Petrova 1:3 Njegova nam je božanska sila podarila sve što je potrebno za život i pobožnost spoznajom Onoga koji nas pozva na slavu i krjepost.

2. Petrova 1:4 Time su nam darovana vrlo velika i dragocjena obećanja, da po njima postanete zajedničari božanske naravi umakavši pokvarenosti koja je u svijetu zbog požude.

2. Petrova 1:5 I zbog toga svom gorljivošću prionite: vjerom svojom namaknite krjepost, a krjepošću znanje,

2. Petrova 1:6 a znanjem uzdržljivost, a uzdržljivošću postojanost, a postojanošću pobožnost,

2. Petrova 1:7 a pobožnošću bratoljublje, a bratoljubljem ljubav.

2. Petrova 1:8 Ako je naime to u vama i množi se, ne ostavlja vas ni besposlenima ni besplodnima za spoznaju Gospodina našega Isusa Krista.

2. Petrova 1:9 Jer komu to nedostaje, slijep je, kratkovid; zaboravio je da je očišćen od svojih prijašnjih grijeha.

2. Petrova 1:10 Zato, braćo, još više uznastojte učvrstiti svoj poziv i izabranje, jer to čineći nećete posrnuti nikada.

Krist se zalaže svojom krvlju za naše grijehe i kako bi se poslao Sveti Duh svima koji njega žele u svrhu izliječenja i čišćenja svetišta od svakog grijeha. 144 000 postići će ovaj cilj, dok će veliko mnoštvo biti suđeno onako kako su sudili drugima.

Vidjet će se promjena u karakteru, običajima, stremljenjima. Vidjet će se jasna i odlučujuća razlika između onoga što su bili i onoga što su sada. Karakter se ne otkriva slučajnim dobrim ili lošim djelima, već sklonostima koje se pokazuju uobičajenim riječima i postupcima. E.G. White, SC, pp. 57, 58.

Suđeni prema našem trendu.—Jasni ukori su se iznosili u vrijeme kada je Krist hodao zemljom, a to nam je potrebno i danas. Kad je Krist došao u svijet, prevladavalo je kritiziranje i osude drugih i Isus je otkrio kakve će biti posljedice takvog djelovanja. Iste posljedice se očituju i danas. Oni koji imaju najveću potrebu ispitati sami sebe kako bi vidjeli dali su zaista u vjeri, su prvi koji će izreći zlu presudu protiv svoje braće. Oni koji su optužitelji braće su primatelji Božje milosti i sažaljenja, svaki trenutak su ovisni o njegovoj brizi i dobročinstvu, a ipak nemilosrdni su prema drugima, čime pokazuju da nisu dopustili istini da ih pročisti, usavrši i posveti. Naši karakteri se ne ocjenjuju uglađenim riječima i pravičnim govorom izrečenim za određeno vrijeme ili prigode; nego se ocjenjuje duhom i TRENDOM u cijelom životu. Neljubazni čovjek, kritičar, onaj koji je pun samopouzdanja vara svoju vlastitu dušu tvrdeći da jasno prepoznaje tuđe mane. Onaj koji ima sklonost pronalaziti tuđe greške, koji je sumnjičav, koji pretpostavlja, koji misli i govori zlo, toliko je njegovao taj atribut zloga da dobre osobine njegove braće i sestara u crkvi ne privlače njegovu pažnju. Ako misli da je otkrio manu u nečijem karakteru, grešku u nečijem životu, zauzima nametljiv stav pokazujući trn, dok je previdio karakternu crtcu u njemu samom koja se razvija obavljajući nekristoliki posao. Ono što on kritizira, kad se gleda sa zlatne nebeske vage možemo usporediti s trnom nasuprot balavnu. E.G White, Review and Herald, 08-16-92, "Ne sudite, da ne budete suđeni."

Čovjekovo djelovanje, kao što je izneseno u ovom tekstu, nije nezavisno, koje bi on trebao obaviti bez Boga. Ono u potpunosti zavisi od snage i milosti božanskog Radnika. Mnogi ovdje promaše cilj i tvrde da čovjek mora izgraditi svoju osobnost nezavisno od božanske snage. To nije u skladu s ovim tekstom. Drugi tvrde da je čovjek oslobođen svake obveze budući da Bog čini sve za njega, da hoće i da čini. Tekst želi reći da spasenje ljudske duše zahtijeva da njegova snaga volje bude podložna božanskoj snazi volje I tada dolazi do najoštrije, najozbiljnije bitke nakon odluke i namjere čovjeka da svoju volju i svoje putove pokori Božjoj volji i Božjim putovima. Čovjeku je određen dio u ovoj velikoj borbi za vječni život; on se mora odazvati pozivima Svetoga Duha. Bit će potrebna borba da se raskinu okovi sila tame, ali Duh koji radi u čovjeku može i želi to postići. Međutim, čovjek ipak nije pasivni objekt koji treba spašavati bez njegovog sudjelovanja. On je pozvan da napne svaki mišić u borbi za besmrtnost iako samo Bog osigurava uspjeh. Ovdje su čovjekova djela i Božja djela. Uz pomoć ove dvije sjedinjene snage, čovjek postiže pobjedu i na kraju prima krunu vječnog života. On napinje svaki duhovni živac i mišić da bi mogao postati uspješan pobjednik u ovom djelu i steći dragocjeni dar vječnoga života. {OHC 91}

Božji blagoslov,

Ron

Preveo: Ivan Komadina