"Pisma Crkvama"

Autor: Pastor M. L. Andreasen

Povratak na Glavnu Stranicu


 

 

 

U mojoj prvoj viziji, Gospodin mi je pokazao da pisma pastora M. L. Andreasena nikad ne treba zaboraviti; da dok god traje vrijeme, trebaju biti proslijeđena na mlađe generacije. Imam ih na web stranici već dugi niz godina, ali ih sada objavljujem kao dnevno čitanje, da ne zaboravimo ove vrlo važne doprinose jednog od najodlučnijih Adventista.

 

Bog svemogući također mi je pokazao da ova prezentacija M. L. Andreasena uključuje MINIMUM ZNANJA O SVETIŠTU KOJE JE POTREBNO DA ČOVJEK BUDE SPAŠEN. Ellen White je rekla da ni jedan od dvadeset ne razumije istinu o Svetištu, i da je takvo što neophodno kako bi se izdržale varke Sotone na kraju vremena. Nakon čitanja ovih pisama crkvama, nećete sumnjati u ovu činjenicu istine.

 

Ako želite biti jedan od 144,000, morate pročitati ovaj rukopis M. L. Andreasena. I dalje bih rekao da će spasenje bilo kojeg Adventista Sedmog dana biti određeno čitanjem ove istine. Zašto? Zato što je uzdisanje i vikanje zbog svih gnusoba UVJET ZA DOBIVANJE PEČATA OD ČOVJEKA OBUČENA U LAN U EZEKIELU 9. Starješina M. L. Andreasen predstavlja gnusobe zbog kojih moramo uzdisati i vikati UZ SVE RAZLOGE ZAŠTO TO JESU GNUSOBE!

 

Milian Lauritz Andreasen (4. lipnja 1876. - 19. veljače 1962.) bio je adventistički teolog, pastor i autor.

 

Bio je jedan od najistaknutijih teologa adventističke crkve tijekom tridesetih i četrdesetih godina 20. stoljeća. Andreasen se držao vjerovanja da kršćani mogu nadvladati grijeh, popularno poznato kao Teologija Posljednje Generacije, kontroverzna zbog svojih stavova o pomirenju i spasenju. Andreasen je postao poznat po svojim prosvjedima protiv adventističkih crkvenih vođa tijekom posljednjih godina svoga života. Andreasen je osobno otišao provesti neko vrijeme s Ellen White i vratio se potpuno uvjeren u njenu autentičnost.

 

Sadržaj:

 

Uvod - Pozadina Starješine Andreasena i 'Pisma Crkvama'

Poglavlje 1. – Utjelovljenje – Je li Krist bio Pošteđen?

Poglavlje 2. – Pokušaj Krivotvorine

Poglavlje 3. – Umanjivanje Gđe White

Poglavlje 4. – Nastavak

Poglavlje 5. – Zašto ne Saslušanje?

Poglavlje 6. – Pomirenje

 

Uvod - Pozadina Starješine Andreasena i 'Pisma Crkvama'

 

Autor: Vance Ferrell

 

Starješina Milian Lauritza Andreasena (1876.-1962.) je bio čovjek Božji koji je volio povijesna uvjerenja Adventista Sedmog dana. Posvetio je svoj život ovom radu i tijekom godina služio u adventističkoj crkvi kao pastor, javni evangelist, učitelj na fakultetu, dekan i predsjednik. U kasnijim godinama imenovan je na mjesto specijalnog tajnika generalne konferencije, na kojem je služio devet godina. Bio je izabran za čovjeka koji će poučavati prve tečajeve o onome što je kasnije postalo adventistički teološki seminar. Prepoznalo se da je on taj koji je kvalificiran za početak ovog novog projekta. Nakon odlaska u mirovinu nastavio je još mnogo godina vrlo aktivno propovijedati i pisati.

 

Starješina Andreasen spojio je osobine učitelja, teologa, upravitelja i evanđelista. Ovome je pridodao nepokolebljivo pouzdanje u povijesni adventizam, Duh Proroštva i osobno uvjerenje da mora uvijek ostati vjeran za ono što je znao da je pravo.

 

Kad je objavljena knjiga 'Questions on Doctrine', starješina Andreasen progovorio je u znak protesta. Njegov protest, napisan kasne 1957., bio je proučavanje u obliku šest skripti. Kasnije su skripte skupili drugi ljudi i ponovno tiskali u jednu knjižicu.

 

POGLAVLJE 1. - UTJELOVLJENJE – JE LI KRIST BIO POŠTEĐEN?

 

Riječ 'inkarnacija' potječe od dvije latinske riječi, in carnis, što znači 'u tijelu'. Kao teološki pojam označava Isusovo 'uzimanje ljudskog oblika i prirode, začetog kao Sin Božji." U tom smislu Ivan koristi riječ kad kaže, 'Po ovome prepoznajete Duha Božjega: svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist u tijelu došao, od Boga je. A svaki duh koji ne ispovijeda da je Isus Krist u tijelu došao, nije od Boga.' 1 Iv 4:2,3. Ovo čini vjerovanje u utjelovljenje testom učeništva, iako se bez sumnje puno više misli s tom rečenicom nego samo puko vjerovanje u povijesnu pojavu Krista.

 

Dolazak novoga života u svijet – rođenje bebe – je samo po sebi čudo. Beskonačno više mora biti čudo utjelovljenja samog Sina Božjega. To će uvijek ostati tajna izvan ljudskog shvaćanja. Sve što čovjek može učiniti je prihvatiti to kao dio plana otkupljenja koji se postupno otkriva od pada čovjeka u vrtu.

 

Iz razloga kojeg ne možemo potpuno razumjeti, Bog je dopustio grijeh, međutim, također je osigurao i lijek. Taj lijek obuhvaća plan otkupljenja i povezan je s utjelovljenjem, smrti i uskrsnućem Sina Božjega. Ne može se misliti da Bog nije znao koliko će ga stvaranje koštati; i 'vijeće mira' koje je odlučilo o tom pitanju, moralo je sadržavati odredbe za svaku predviđenu situaciju. Pavao naziva ovaj plan "mudrost Božju u tajnosti skrivenu, koju predodredi Bog prije vjekova za slavu našu." 1 Korinćani 2:7.

 

Izraz "prije vjekova" znači prije nego što je bilo stvaranja bilo koje vrste. Stoga plan spasenja nije bila naknadna misao. Bio je "predodređen." Čak i kada je Lucifer sagriješio, plan nije bio potpuno otkriven, već se "čuvalo skriveno od postanka svijeta." Rimljanima 16:25 A.R.V. Za ovo Bog ne daje razloge. Pavao nas obavještava "Da se meni po otkrivenju očitova tajna... tajna Kristova, koja u drugim naraštajima nije bila obznanjena ljudskim sinovima kao što je sada objavljena njegovim svetim apostolima i prorocima po Duhu." Efežani 3:3-5

 

Dolikovalo (Became)

 

Postoje dvije riječi u poslanici Hebrejima koje su od značaja u vezi s ovom poveznicom. To su 'dolikovalo' u stihu deset drugog poglavlja, i "trebalo" u sedamnaestom stihu istog poglavlja.

 

Grčka riječ za dolikovalo je prepo, i definirana je kao "prikladno, ispravno, pravo, lijepo." Pavao, za kojeg vjerujemo da je autor poslanice Hebrejima, vrlo je hrabar kada pretpostavlja da pripisuje motiv Bogu i izjavljuje da je prikladno i pravo za Boga da učini Krista "savršenim kroz patnje." Hebrejima 2:10. On smatra da je 'lijepo' od Boga da to učini; to jest, On to odobrava. U prosudbi o Bogu imitira Abrahama koji je bio čak i hrabriji od Pavla. Nerazumijevajući ono što je Bog namjeravao učiniti, Abraham je savjetovao Boga da to ne učini. Rekao je: "Zar ćeš zbilja i pravednoga pogubiti s opakim? Daleko neka je od tebe, da tako što učiniš, i da zajedno s bezbožnim usmrtiš i pravednoga… Daleko to neka je od tebe! Zar da sudac cijeloga svijeta ne sudi po pravdi?" Postanak 18:23,25.

 

Mojsije je također pokušao opomenuti Boga i uputiti Ga. Kad je Izrael plesao oko zlatnog teleta, Bog reče Mojsiju: "Ta pusti me sad da se moj gnjev raspali na njih te ih uništim." Izlazak 32:10. Mojsije je pokušao smiriti Boga i rekao, "Gospodine, zašto da gnjevom svojim plamtiš na puk svoj... Povrati se od raspaljenoga gnjeva svojega, i neka ti bude žao zbog zla, što si ga namijenio narodu svojemu." Izlazak 32:11,12. "Tada se sažali Gospodin radi zla, kojim se bio zaprijetio narodu svojemu." Stih 14.

 

Jasno vidimo da je u ovoj zanimljivoj epizodi Bog samo testirao Abrahama i pružio mu priliku da se zalaže za ljude. Ali, također, vidimo da ovo ilustrira Božju spremnost da razgovora o pitanjima sa svojim svetima; da, i s onima koji nisu sveci. Njegov poziv čovječanstvu je, 'Hajde, dakle, da se pravdamo.' Izaija 1:18. Bog je željan komunicirati sa svojim narodom. Ni Abraham ni Mojsije nisu bili ukoreni zbog njihove smjelosti.

 

Trebalo (Behoved)

 

Druga riječ na koju ćemo obratiti pozornost je "trebalo." Govoreći o Kristu, Pavao je rekao, "Zato je trebalo, da bude u svemu sličan braći, da bude milosrdan i vjeran veliki svećenik pred Bogom, da okaje grijehe naroda." Heb 2:17. Dok je "dolikovalo" u stihu 10 blaga riječ, "trebalo" u stihu 17 (ophilo na grčkom) je snažna riječ i definira se 'pod obvezom', 'treba', 'mora', 'vezan', 'dužan', 'dužnost', 'dugovati'. Ako je Krist milosrdan i vjeran Veliki Svećenik, Pavao kaže da treba "u svemu" biti kao Njegova braća. Ovo je obavezno. To je dužnost koju duguje i ne smije izbjegavati. On ne može postići pomirenje za ljude osim ako ne uzme svoje mjesto među njima i u svemu postane poput njih. Nije pitanje izbora. On bi trebao, On mora, On treba, On je pod obvezom, On to duguje. Ako se ne mora boriti s istim iskušenjima s kojima se ljudi bore, On ne može suosjećati s njima. Onaj tko nikada nije bio gladan, nikada nije bio slab i bolestan, koji se nikad nije borio s iskušenjima, ne može potpuno suosjećati s onima koji su tako udareni.

 

Iz tog razloga je potrebno da Krist u svemu postane poput Njegove braće. Ako će biti dirnut našim slabostima, mora i sam biti "podvrgnut slabosti." Heb 4:15; 5:2. Stoga, ako su ljudi udareni, On također mora biti udaren "u svim njihovim nevoljama." Izaija 63:9. Krist sam svjedoči: "Ja se nisam bunio niti sam se odvraćao. Leđa podmetnuh onima što me udarahu, a obraze onima što mi bradu čupahu, i lica svojeg ne zaklonih od uvreda ni od pljuvanja." Izaija 50:5,6.

 

"On slabosti naše uze i boli ponese." Mat 8:17. Krist se u ničemu nije poštedio. Nije tražio izuzeće od bilo kakve kušnje ili patnje čovjeka; i Bog ga nije poštedio.

 

Ta iskustva su bila neophodna ako bi Krist bio milosrdan Veliki Svećenik. Sada, On može suosjećati sa svakim djetetom čovječanstva; jer zna glad zbog stvarnog iskustva i bolesti i slabosti, iskušenja i tuge, nevolje i boli, i zna što znači biti napušten od Boga i čovjeka. On je bio "poput nas iskušavan u svemu, a ipak bez grijeha." Hebrejima 4:15. Kristovo sudjelovanje u ljudskim nevoljama i slabostima mu omogućuje da bude suosjećajan Spasitelj koji On jest.

 

6. lipnja 2018

 

Je li Krist pošteđen?

 

S ovim razmišljanjima u umu čitamo sa zapanjenjem i zbunjenošću, pomiješanim s tugom, lažnu izjavu u Questions on Doctrine, str. 383, da je Krist bio "pošteđen od naslijeđenih strasti i onečišćenja koja kvare prirodne potomke Adama." Kako bi razumjeli smisao ove tvrdnje, moramo definirati "pošteđen" i "strasti."

 

College Standard Riječnik definira "pošteđen": "Osloboditi ili ispričati od neke teške obveze; oslobođen, pošteđen ili opravdan od nekog ograničenja ili tereta." Websterov novi svjetski rječnik, College Edition definira 'pošteđen': 'izvlačenje, izbaviti, oslobađanje od pravila koje drugi moraju držati; osloboditi, pustiti... oslobođen od pravila, obveze itd., koje vežu druge, opravdan, oslobođen... pošteđen podrazumijeva oslobađanje od neke obveze ili zakonskog zahtjeva, osobito kada drugi nisu oslobođeni."

 

"Strast" (Pasija) je definirana: "izvorna patnja ili agonija... bilo koje od emocija kao mržnja, tuga, ljubav, strah, radost; agonija i patnje Isusa tijekom raspeća ili tijekom razdoblja nakon Posljednje Večere. Strast (Pasija) uglavnom podrazumijeva snažnu emociju koja ima neodoljiv ili snažan učinak. Pasija je inkluzivna riječ. Iako izvorno govori o tugi, patnji, agoniji, nije ograničeno samo na ta značenja niti na strast tijela, već uključuje sve ljudske emocije kao što je gore spomenuto, kao i ljutnju, tugu, glad, sažaljenje; uključuje i, u stvari, sve kušnje koje potiču ljude na djelovanje. Kada bi maknuli sve te emocije od čovjeka, kada bi ga poštedili od svih iskušenja, rezultiralo bi stvorenjem manjem od čovjeka, vrstom koja nije čovjek, sjenom čovjeka, ne-entitetom, koji Markham naziva 'bratom vola'. Iskušenja su glavni dio u izgradnji karaktera u životu za dobro ili loše, ovisno što čovjek izabere.

 

Ako je Krist bio pošteđen od strasti čovječanstva, bio je drukčiji od drugih ljudi, od kojih nitko nije pošteđen. Takvo je učenje tragično i sasvim suprotno onome što su Adventisti Sedmog dana uvijek poučavali i vjerovali. Krist je došao kao čovjek među ljudima, ne tražeći nikakvu naklonost i ne dobivajući posebne usluge. Prema odredbama saveza nije primio nikakvu pomoć od Boga koja nije dostupna svakom čovjeku. Ovo je bio nužan uvjet kako bi Njegova demonstracija imala vrijednost i Njegovo djelo bilo prihvatljivo. Najmanje odstupanje od ovog pravila eksperiment bi učinilo nevažećim, poništilo bi dogovor, uništilo savez i učinkovito uništilo svaku nadu za čovjeka.

 

Sotona je uvijek tvrdio da je Bog nepravedan što zahtjeva od ljudi da drže zakon i dvostruko nepravedan zato što ih kažnjava što ne rade ono što se ne može učiniti i što nitko nikad nije učinio. Njegova tvrdnja je da bi Bog barem trebao napraviti demonstraciju kako bi pokazao da se to može učiniti i to pod istim uvjetima kojima ljudi podliježu. Noa, Job, Abraham, David - svi su bili dobri ljudi, ali nisu uspjeli doći do Božjeg visokog mjerila. "Jer svi sagriješiše," kaže Pavao. Rimljanima 3:23. 

 

Bog nije bio pomaknut Sotoninim izazovom; jer mnogo prije, čak i od vječnosti, Bog je odlučio o svom putu djelovanja. Prema tome, kada je došlo vrijeme, Bog je poslao "Sina svojega u obličju grješnoga tijela, te za grijeh osudio grijeh u tijelu." Rimljanima 8:3. Krist nije odobrio grijeh u tijelu; On ga je osudio, i tako je potvrdio moć i autoritet zakona. Umirući na križu On je dodatno provodio zakon plaćanjem kazne za prestupanje zakona i podržavao nanošenje kazne tako što je platio ono što zakon zahtjeva. Sada je bio u stanju oprostiti bez da Ga se optuži da je ignorirao zakon ili ga odložio sa strane.

 

Kad je postalo očito da Bog namjerava poslati svoga Sina i u Njemu demonstrirati da čovjek može držati zakon, Sotona je znao da će to predstavljati krizu i da mora nadvladati Krista ili propasti. Jedna ga je stvar uvelike zabrinjavala; hoće li Krist doći na ovu zemlju kao čovjeka s ograničenjima, slabostima i nemoći koje su ljudi donijeli na sebe zbog neumjerenosti? Ako je tako, Sotona je vjerovao da ga može nadvladati. Ako bi Ga Bog oslobodio strasti koje kvare prirodne potomke Adama, mogao je tvrditi da je Bog izabrao favorita, i da je test nevažeći. U sljedećim navodima imamo Božji odgovor:

 

"Bog je dopustio Sinu da kao bespomoćno dijete, podložno ljudskim slabostima, dođe na svijet koji je Sotona proglasio svojim posjedom. Dopustio Mu je da upozna životne opasnosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mora voditi svako ljudsko dijete, riskirajući neuspjeh i vječni gubitak." Desire of Ages, p. 49.

 

"Mnogi tvrde da kušnja nije mogla nadvladati Krista. Međutim, tada On ne bi mogao biti stavljen u Adamov položaj.... Naš je Spasitelj uzeo ljudsku prirodu sa svim njezinim sklonostima. Uzeo je ljudsku prirodu s mogućnošću popuštanja kušnji." Isto str. 117

 

"Iskušenja koja je Krist prolazio bila su strašna stvarnost. Kao slobodni agent bio je stavljen na probu sa slobodom da se preda Sotoninim iskušenjima i da radi protivno Bogu. Ako nije bilo tako, ako nije bilo moguće da On padne, On ne bi mogao biti kušan u svim točkama kao što je ljudska obitelj kušana." Youth's Instructor, Oct. 28, 1899.

 

"Kad je kušač napao Adama, niti jedna od posljedica grijeha nije bila na njemu. On je stajao u snazi savršene muževnosti, posjedujući punu energiju uma i tijela... Tako nije bilo s Isusom kad je ušao u pustinju da se suoči sa Sotonom. Tijekom četiri tisuće godina ljudski je rod opadao u svojoj tjelesnoj snazi, umnoj moći i moralnoj vrijednosti. Krist je uzeo na sebe nemoći grijehom oslabljenog ljudskog roda. Jedino na taj način mogao je spasiti čovjeka iz najvećih dubina njegova poniženja." Desire of Ages, p. 117.

 

"Krist je pobijedio Sotonu u istoj prirodi, nad kojom je Sotona postigao pobjedu. Krist je pobijedio neprijatelja u svojoj ljudskoj prirodi. Sila Spasiteljevog Božanstva bila je skrivena. Pobijedio je u ljudskoj prirodi oslanjajući se na Boga za silu. To je privilegija sviju." Youths Instructor, April 25, 1901.

 

"Pisma dolaze k meni, potvrđujući da Krist nije mogao imati istu prirodu kao čovjek, jer ako je imao, bio bi podvrgnut sličnim iskušenjima. Ako nije imao čovjekovu prirodu, On ne bi mogao biti naš primjer. Ako On nije sudionik naše prirode, On nije mogao biti iskušan kao što je čovjek bio. Ako nije bilo moguće da On popusti kušnjama, On ne bi mogao biti naš pomagač. Svečana je stvarnost da je Krist došao boriti se kao čovjek, u ime čovjeka. Njegove kušnje i pobjeda nam govore da čovječanstvo mora kopirati Obrazac; ljudi moraju postati sudionici božanske prirode." Review and Herald, Feb. 18, 1890.

 

"Krist je nosio grijehe i slabosti rase koje su postojale kad je došao na zemlju pomoći čovjeku… Uzeo je ljudsku prirodu i nosio nemoći degenerirane rase." The Temptations of Christ, pp. 30,31.

 

Ako je Krist bio izuzet od strasti, On ne bi mogao razumjeti ni pomoći čovječanstvu. "Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da bude milosrdan i vjeran velesvećenik... Jer u čemu je sâm, iskušan, trpio, može i iskušavanima pomoći." Hebrejima 2:17,18. Spasitelj koji nikad nije bio u iskušenju, nikada se nije morao boriti sa strastima, koji nikada nije "snažnim vapajem i suzama i molitve i prošnje prinosio Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti," koji "iako je bio sin" nikad nije naučio poslušnost po onome što je pretrpio, nego je bio "pošteđen" od onoga što istinski Spasitelj mora iskusiti: takav spasitelj je ono što nam ta nova teologija nudi. To nije vrsta Spasitelja koja meni treba, a ni svijetu. Onaj tko se nikada nije borio sa strastima, ne može imati razumijevanje njihove sile, niti je ikada imao radost da ih nadvlada. Ako je Bog pružio posebne usluge i izuzeća Kristu, u tom činu Ga je diskvalificirao za Njegovo djelo. Nema štetnijeg krivovjerja od ovog o kojem se ovdje raspravlja. Oduzelo je Spasitelja kojeg poznajem i zamijenilo Ga slabom osobnošću, koju Bog ne smatra sposobnom oduprijeti se i pobijediti strasti koje On traži od ljudi da pobjede.

 

Svima je, naravno, očigledno, da nitko ne može tvrditi da vjeruje u Svjedočanstva i također vjeruje u novu teologiju da je Krist bio izuzet od ljudskih strasti. Ili je jedno ili drugo. Denominacija je pozvana da odluči. Prihvaćanje učenja Questions on Doctrine zahtijeva odustajanje od vjere u Dar koji je Bog dao ovom narodu.

 

Malo Povijesti

 

Moglo bi zanimati čitatelja kako su vođe prihvatili ove nove doktrine i kako su postale uključene u Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), i tako dobile službeni položaj.

 

Pitanje prirode Krista dok je u tijelu jedan je od temeljnih stupova kršćanstva. Na ovoj doktrini visi spasenje čovjeka. Apostol Ivan čini to odlučujućim čimbenikom govoreći, "Svaki duh koji ispovijeda da je Isus Krist u tijelu došao, od Boga je. A svaki duh koji ne ispovijeda da je Isus Krist u tijelu došao, nije od Boga." 1 Ivanova 4:2,3.

 

U kakvom je tijelu Isus došao na ovu zemlju? Ponavljamo citat koji smo naveli gore: "Krist je uzeo na sebe nemoći grijehom oslabljenog ljudskog roda. Jedino na taj način mogao je spasiti čovjeka iz najvećih dubina njegova poniženja." Desire of Ages, p. 117.

 

Samo ako se Krist spusti na razinu čovječanstva koje je došao spasiti, mogao bi pokazati ljudima kako nadvladati njihove slabosti i strasti. Ako bi ljudi kojima se pridružio shvatili da je izuzet od strasti s kojima su se oni morali boriti, njegov bi utjecaj odmah bio uništen, a On bi se smatrao varalicom. Njegova izjava, "ja sam pobijedio svijet" (Ivan 16:33), bila bi prihvaćena kao lažno hvalisanje; jer bez strasti nije imao što pobijediti. Njegovo obećanje da će "onome tko pobjeđuje dat da sjedi sa mnom na mojem prijestolju, kao što i ja pobijedih i sjedoh sa svojim Ocem na njegovo prijestolje" (Otkrivenje 3:21), bilo bi dočekano tvrdnjom da bi oni također mogli učiniti ono što je Krist učinio kad bi ih Bog oslobodio od strasti.

 

Vrhunac krivovjerja je vjerovati da je Bog oslobodio Krista od strasti koje kvare ljude. To je uništavanje svake istinske religije i potpuno poništava plan otkupljenja, i čini Boga varalicom i Krista Njegovim suučesnikom. Velika odgovornost počiva na onima koji poučavaju takvu lažnu doktrinu na uništenje duša. Istina, naravno, jest da "ni vlastitog Sina nije poštedio, nego ga predao za sve nas," (Rimljanima 8:32); radije zato što je Njegova priroda bila osjetljiva na najmanje ignoriranje, ili nepoštovanje, ili prezir, Njegovi su testovi bili teži i Njegove kušnje jače nego bilo koje što mi moramo izdržati. Odupro se "čak i do krvi." Ne, Bog ga nije poštedio ni oslobodio. U svojoj agoniji "sa silnim vapajem i sa suzama prinosio molitve i prošnje onomu koji ga je mogao spasiti od smrti, i bio je uslišan zbog strahopoštovanja." Hebrejima 5:7.

 

"Premda je bio Sin, iz onoga što je propatio naučio se poslušnosti." Stih 8.

 

S obzirom na sve ovo, ponavljamo pitanje, kako je doktrina koja obeščašćuje Boga pronašla svoj put u ovu denominaciju? Je li to bio rezultat pažljivog proučavanja i puno molitve kompetentnih ljudi tijekom niza godina, i jesu li konačni zaključci položeni pred denominaciju na javnim sastancima, koja su se unaprijed oglašavali u Pregledu i Glasniku (Review) dajući detalje o promjenama koje su razmatrane, kao što je denominacija izglasala kao pravu proceduru? Nijedna od tih stvari nije učinjena. Pojavila se anonimna knjiga, i ljudi su bili osuđeni i kočnice su se stezale na svakoga tko je prigovorio.

 

Evo priče o tome kako su te nove doktrine pronašle put u denominaciju, koju je objavio dr. Donald Gray Barnhouse, urednik vjerskog časopisa Eternity, u izdanju časopisa iz rujna 1956., kasnije izdanog kao članak zaštićen autorskim pravom "Jesu li Adventisti Sedmog Dana Kršćani?" S dopuštenjem citiramo iz ovog članka. Možemo dodati da nas dr. Barnhouse savjetuje da je cjelokupan sadržaj članka predan adventističkoj braći na odobrenje prije objavljivanja. Činjenica da se ovo izvješće printa u tisku već gotovo tri godine, a naše vođe nisu napravile nijedan ispravak ili prosvjed, snažno potvrđuje da prihvaćaju istinitost izvještaja.

 

Dr. Barnhouse izvještava da je "prije nešto manje od dvije godine odlučeno je da gospodin Martin poduzme istraživanja u vezi s Adventizmom Sedmog dana." Gdin. Walter R. Martin bio je tada kandidat za doktorat filozofije na Sveučilištu u New Yorku, a također je bio povezan s redakcijom Eternitya. Želeći dobiti pouzdane informacije iz prve ruke, gospodin Martin otišao je u Washington u sjedište Adventista gdje je stupio u kontakt s nekim vođama. "Odgovor je bio neposredan i entuzijastičan."

 

Gospodin Martin "odmah... je primijetio da Adventisti snažno negiraju određene doktrinalne stavove koje su im prethodno pripisivali." Glavno među njima bilo je pitanje žiga zvijeri i prirode Krista dok je bio u tijelu. Gospodin Martin 'istaknuo im je da su u njihovoj knjižari koja je susjedna zgradi u kojoj su se održavali sastanci, određeni spisi koje su objavili i koje je napisao jedan od njihovih propovjednika izričito izjavljuju suprotno onome što sada tvrde. Vođe su poslali po knjigu, otkrili su da je gospodin Martin upravu i odmah su obavijestili čelnike Generalne Konferencije da se situacija može popraviti i da se takve publikacije isprave."

 

To se osobito odnosilo na doktrinu žiga zvijeri, jednu od temeljnih doktrina adventističke crkve koju je držala od svog početka. Kad su vođe otkrili da je gospodin Martin u pravu, predložili su službenicima da se situacija "popravi i da se takve publikacije isprave." To je i učinjeno. Nismo informirani o kojim publikacijama se radi, koje su "popravljene i ispravljene," niti jesu li obaviješteni autori prije nego što su izmjene izvršene; niti je li konzultirano povjerenstvo za knjige; niti jesu li urednici knjige ili izdavačka kuća prihvatili promjene. Znamo, međutim, da je u pouci u drugom tromjesečju 1958. godine, koja se bavila knjigom Otkrivenja, poglavlje po poglavlje, u potpunosti izostavljeno trinaesto poglavlje koje govori o žigu zvijeri. Poglavlje 12 bilo je tamo, kao i poglavlje 14, ali nije bilo poglavlja 13. Pouke su očito bile "popravljene i ispravljene."

 

Zasigurno je neuobičajeno da propovjednik druge denominacije ima dovoljno utjecaja kod naših vođa da traži od njih da isprave našu teologiju, da utječe na promjenu učenja denominacije u najvažnijoj doktrini crkve, pa čak i napadne Subotnje pouke svijeta i uskrati im važne lekcije iz Otkrivenja 13. To što su naše vođe prihvatile ovo, ravno je odricanju njihovog vodstva.

 

Ista Procedura

 

Ali to nije sve. Dr. Barnhouse izvještava da je isti postupak ponovljen u vezi s Kristovom prirodom dok je u tijelu, tema s kojom smo se ovdje bavili. Naši su vođe uvjerili gospodina Martina da "je većina denominacije uvijek držala (prirodu Krista dok je u tijelu) kao bezgrešnu, svetu i savršenu, unatoč činjenici da su neki od njihovih pisaca povremeno tiskali u potpunosti pogled koji je naveliko odbojan većini crkve."

 

Ako su naše vođe to rekli gospodinu Martinu, rekli su najveću laž ikada. Jer, denominacija nikada nije držala bilo kakvo drugo gledište nego ono što je izrazila gospođa White u citatima korištenim u ovom članku. Izazivamo naše vođe, ili bilo koga, da daju dokaz za njihove tvrdnje. Koliko je odvratno neistinita tvrdnja da su neki pisci ušli u tisak s pogledima "potpuno protivnim većini crkve." Gđa. White bila je jedna od tih pisaca koji su "ušli u tisak." Čujte i što je naša standardna knjiga, Biblijska Čitanja za Dom (Bible Readings for the Home Circle), koja je prodana milijunima ljudi imala za reći o toj temi. Imam pred sobom dvije kopije, jednu koju je tiskao Pacific Press 1916. godine, a drugu koju je tiskala kuća Southern Publishing 1944. U obje piše isto. Evo prihvaćenog učenja denominacije:

 

"U svojoj ljudskosti Krist je sudjelovao u našoj grešnoj, paloj prirodi. Ako nije, onda nije bio 'sličan svojoj braći', nije 'u svim točkama iskušan kao i mi,' nije pobijedio kao što mi moramo pobijediti , i stoga nije potpuni i savršeni Spasitelj kojeg čovjek treba i mora imati kako bi bio spašen. Ideja da je Krist rođen od besprijekorne ili bezgrešne majke (protestanti to ne tvrde za djevicu Mariju), da nije naslijedio nikakve tendencije ka grijehu, i da zbog toga nije zgriješio, uklanja ga iz područja palog svijeta i iz samog mjesta gdje je potrebna pomoć. S Njegove ljudske strane, Krist je naslijedio ono što svako Adamovo dijete nasljeđuje - grešnu, palu prirodu. S božanske strane, od Njegovog samog začeća, začet je i rođen od Duha. I to je učinjeno kako bi se čovječanstvo smjestilo na povoljan položaj i pokazalo da na isti način svatko tko se 'rodi od Duha' može ostvariti pobjedu nad grijehom u svom grešnom tijelu. Na taj način svatko mora pobijediti kao što je Krist pobijedio (Otkrivenje 3:21). Bez toga rođenja ne može biti pobjede nad iskušenjima, niti spasenja od grijeha (Ivan 3:3-7)." Strana 21.

 

U objašnjenju kako su ovi pisci "ušli u tisak" s njihovim stavovima, naše su vođe rekli gospodinu Martinu da su "među njima bili određeni članovi 'luđaci,' kao što postoje slični neodgovorni divljaci u svim područjima fundamentalnog kršćanstva." Mislim da ovo ide predaleko. Gospođa White nije pripadala "luđacima" koji su ušli u tisak, niti su to bili autori Biblijskih Čitanja (Bible Readings-a). Naše vođe trebali bi se ponizno ispričati denominaciji za takvo pljuvanje svojih članova. Gotovo je nevjerojatno da bi ikada izgovorili takve izjave. Ali optužba je bila u tisku gotovo tri godine i nije bilo nikakvih prosvjeda. Posramljen sam što takve optužbe uopće postoje, a još više što su naše vođe potpuno neosjetljive u svom odnosu prema njima.

 

Da čitatelj može vidjeti za sebe izvorno izvješće dr. Barnhousea, ja ću ovdje reproducirati dijelove ispisa, "Jesu li Adventisti Sedmog dana kršćani?" Ovo nije izvješće u cijelosti, već samo dio koji se odnosi na pitanja koja su ovdje razmotrena. Kasnije ću predstaviti i druge izvode.

 

"Prije nešto manje od dvije godine odlučeno je da gospodin Martin poduzme istraživanja vezana uz Adventizam Sedmog dana. Došli smo u kontakt s Adventistima i rekli da želimo pošteno postupati prema njima i da bi cijenili mogućnost intervjuiranja nekih od njihovih vođa. Odgovor je bio neposredan i entuzijastičan.

 

Gospodin Martin otišao je u Takoma Park, Washington, D.C., sjedište pokreta Adventista Sedmog dana. Isprva su dvije grupe gledale jedna na drugu s velikom sumnjom. Gospodin Martin je pročitao veliku količinu adventističke literature i došao im je s nizom od otprilike četrdeset pitanja o njihovom teološkom položaju. Pri drugom posjetu dane su mu brojne stranice detaljnih teoloških odgovora na njegova pitanja. Odmah se moglo opaziti kako su Adventisti snažno poricali određene doktrinarne pozicije koje su im prethodno bile pripisane.

 

"Dok je gospodin Martin čitao njihove odgovore, došao je, na primjer, na izjavu gdje piše kako su potpuno odbacili mišljenje da je štovanje Subote bilo temelj za spasenje i kako poriču bilo koje učenje koje govori da se držanje prvog dana u tjednu još smatra kao primanje antikršćanskog 'žiga zvijeri.' Istaknuo im je da se u njihovoj knjižnici koja je susjedno zgradi u kojoj se ti sastanci odvijaju, nalaze određeni spisi koje su oni objavili i koje je napisao jedan od njihovih propovjednika, kategorično suprotno onome što su oni sada naveli. Vođe su poslali po knjigu, otkrili da je gospodin Martin u pravu, i odmah obavijestili čelnike Generalne Konferencije kako bi se situacija popravila i objave ispravile. Isti je postupak ponovljen u vezi s Kristovom prirodom dok je u tijelu, koje je većina denominacije uvijek držala bezgrešnom, svetom i savršenom unatoč činjenici povremenih zapisa nekih njihovih pisaca koji su odbojni većini crkve. Nadalje su objasnili gospodinu Martinu da među njihovim brojnim članovima ima i 'luđaka', kao što postoje slični neodgovorni divljaci u svim područjima fundamentalnog kršćanstva. Ovaj čin Adventista Sedmog dana bila je naznaka sličnih postupka koji su kasnije poduzeti.

 

"Martinova knjiga o Adventizmu pojavit će se u tisku u roku od nekoliko mjeseci. Sadržavat će predgovor odgovornih vođa adventističkih crkve, gdje će pisati kako nisu bili pogrešno citirani u knjizi i da su područja gdje se slažu i ne slažu kao što je izrekao g. Martin točna s njihove točke gledišta, kao i iz našeg evanđeoskog stajališta. Sve reference g. Martina na novi adventistički spisak o njihovim doktrinama bit će dokazane sa stranice iz njihove knjige, koja će se istovremeno pojaviti u tisku s njegovim djelom.

 

Svaka poštena kritika adventističkog pokreta mora se odnositi na ove istodobne publikacije.

 

"Nekima od nas čini se da Adventisti imaju novi pogled po nekim pitanjima; za njih to može biti samo položaj većine razboritog vodstva koji je odlučan staviti kočnice na bilo koje članove koji žele zadržati stavove odstupajući od odgovornog vodstva denominacije."

 

"Kako bi izbjegli optužbe koje su evangelici iznijeli protiv njih, Adventisti su već razradili dogovore da se radio program Glas Proroštva i Znaci Vremena (Voice of Prophecy i Signs of Times), njihove najveće novine, identificiraju kao predstavnici adventističke crkve sedmog dana." Završavajući ovo pismo želim ponovno naglasiti određene istaknute činjenice:

 

1. Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), str. 383, navodi kako je Krist bio pošteđen. Duh Proroštva jasno govori da Krist nije bio izuzet od iskušenja i strasti koje muče ljude. Tko prihvati novu teologiju, mora odbiti Svjedočanstva. Nema drugog izbora.

 

2. G. Martin je imao ulogu u promjeni našeg nauka o žigu zvijeri i prirodi Krista u tijelu. Slične izmjene napravljene su u drugim knjigama, ali ne znamo koje su to izmjene.

 

3. Naše vođe su obećali da neće obraćati ljude. Ovo će učinkovito zaustaviti naš rad za svijet. I obećali smo obavijestiti gospodina Martina o onima koji to prestupe.

 

4. Prijetili su nam da će zakočiti sve koji ne vjeruju i ne slijede vođe. Takvi se karakteriziraju kao "neodgovorni luđaci" i za njih se smatra da su "luđaci."

 

5. Bili smo zaprepašteni saznati da na neki način ti evanđeoski klerici imaju dovoljno utjecaja kod naših vođa uzrokovati da Glas Proroštva i Znaci Vremena smanje svoja jedra kako bi "izbjegli optužbe koje su protiv njih iznijeli evangelici." Ovo je zastrašujuća vijest. To dvoje su Božji instrumenti i nevjerojatno je da su vođe dopustili bilo kojem vanjskom utjecaju da utječe na njih. U ovome je počinjen veliki grijeh protiv denominacije koji se može izbrisati samo dubokim pokajanjem krivaca, ili umjesto toga, neka oni koji su krivi u tišini odstupe iz svetog ureda.

 

Naši članovi su uglavnom nesvjesni o postojećim problemima i radi se svaki napor kako bi ih se zadržalo u neznanju. Izdane su naredbe da sve ostane u tajnosti i primijetit će se da čak ni na zadnjoj sjednici Generalne Konferencije (1958.) nije bilo izvješća da vođe 'trguju s evangelicima i sklapaju saveze s njima.' Naši dužnosnici se igraju s vatrom, a nastali sukob će ispuniti predviđanje da će nadolazeća Omega "biti najpotresnije prirode."

 

Sedam puta sam zatražio saslušanje, i obećano mi je da će me saslušati, ali samo pod uvjetom da se sastanem privatno s nekim ljudima i da ne bude nikakvog zapisa o sastancima. Tražio sam javnu raspravu, ili ako će biti privatno, onda neka se snimi i neka se meni pošalje kopija. Ovo su odbili. Kako ne mogu imati takvo saslušanje, pišem ove poruke koje sadrže i koje će sadržavati ono što bih rekao na takvom saslušanju. Može li čitatelj pretpostaviti razlog zbog kojeg časnici ne žele susret koji tražim?

 

Ja sam Adventist Sedmog dana i volim ovu poruku koju sam već dugo propovijedao. Duboko sam tužan kad vidim kako su temeljni stupovi uništeni, kako se napuštaju blagoslovljene istine koje su nas učinile ono što jesmo.

 

Zahvalan sam što sam dobrog zdravlja i želim da blagoslov Gospodinov bude sa svakim čitateljem. Došli smo do napornih vremena, i svaki od nas mora se držati blizu Boga u ovim opasnim vremenima. Neka je Gospodin s vama.

 

 

2. POGLAVLJE – POKUŠAJ KRIVOTVORINE

 

Početkom ljeta 1957. stavio sam u svoje ruke, providno, vjerujem, kopiju zapisnika odbora ostavštine Ellen White (White Board of Trustees) za svibanj te godine. Za one koji nisu upoznati s ovim odborom mogu reći da je to mala komisija imenovana za čuvanje velikog broja pisama, rukopisa i knjiga koje je ostavila pokojna gospođa E. G. White. Savjetujući s časnicima denominacije, odbor odlučuje tko će imati pristup materijalu, u kojoj mjeri i za koju svrhu; što će biti objavljeno i što neće; i koji materijali uopće neće biti dostupni.

 

Velik dio rada odbora sastoji se od pregledavanja i uređivanja tih spisa i preporuke za objavljivanje takvih stvari koje se čine trajno vrijednima. Ovaj je posao od velike važnosti za crkvu, jer samo ono što odbor pusti vidi svjetlo dana. Tijekom svog života gospođa White sama je obavljala veliki dio posla u odabiranju i uređivanju, i u svim slučajevima imala je nadzor nad onim što je učinjeno. Svi su znali da je pod njezinim nadzorom sve što je objavljeno i da ima njeno odobrenje. Odbor sada preuzima ovaj posao.

 

Dva Muškarca i Odbor

 

Prema White zapisima, prvog dana u svibnju 1957. odbor je pozvao dvojicu muškaraca, članove odbora koji su bili imenovani za pisanje knjige koja je postala poznata kao Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), kako bi raspravljali o nekim pitanjima koji su bili na razmatranju na sastanku prethodnog siječnja. Odnosilo se na izjave gospođe White o pomirenju koje je sada u tijeku u svetištu iznad. Ova koncepcija se nije slagala sa zaključcima do kojih su došle vođe denominacije u savjetu s evangelicima. Za potpuno razumijevanje ovoga i važnost istoga, potrebno je pregledati malo povijesti.

 

Adventističke vođe neko vrijeme su bile u kontaktu s dvojicom propovjednika druge vjere, evangelicima, dr. Barnhouseom i gospodinom Martinom, urednikom i pomoćnikom urednika vjerskog časopisa Eternity, objavljenog u Philadelphiji, te su s njima raspravljali o našim doktrinama. U tim su razgovorima, kao i u brojnim pismima koja su razmijenili, evangelici podigli ozbiljne prigovore na neka naša uvjerenja. Pitanje od najveće važnosti bilo je mogu li se Adventisti smatrati kršćanima dok drže takve stavove kao doktrinu o svetištu; 2300 dana; datum 1844; istražni sud; i Kristovo djelo pomirenja u svetištu na nebu od 1844. godine. Naši su ljudi izrazili želju da se adventistička crkva računa kao jedna od redovitih protestantskih crkava, kršćanska crkva, a ne sekta.

 

Ove dvije grupe su proveli "stotine sati" proučavajući i napisali mnogo stotina stranica. Evangelici su posjetili naše sjedište u Takoma Parku, a naši su ljudi posjetili Philadelphiju i bili su gosti u udobnoj kući dr. Barnhouse. S vremena na vrijeme drugi su ljudi bili pozvani na savjetovanje o pitanjima kao što su Glas Proroštva i naših časopisa, sve s ciljem utvrđivanja onoga što je stajalo na putu da nas se prizna kao kršćansku denominaciju.

 

Nakon dugih i otegnutih rasprava, dvije su stranke konačno došle do odgovarajućeg sporazuma. Premda su se evangelici još uvijek protivili nekim našim doktrinama, bili su spremni prepoznati nas kao kršćane. Trebali smo samo napraviti neke promjene u vezi sa "žigom zvijeri" i u vezi "Kristove prirode dok je u tijelu." Eternity, rujan 1956. Ovo je dano na "pregled vođama Generalne konferencije kako bi se situacija mogla popraviti i takve publikacije ispravile." Napravljene su ispravke i "ovakvo djelovanje Adventista Sedmog dana bilo je naznaka sličnih koraka koji su kasnije napravljeni." Nismo obaviješteni koje su druge knjige "popravljene i ispravljene." Evangelici su objavili izvješće o njihovim konferencijama s Adventistima u Eternity-u iz kojih se uzimaju gore navedeni citati. Dr. Barnhouse navodi da su poduzeli mjere predostrožnosti da dostave svoj rukopis Adventistima, tako da se ne mogu pojaviti pogrešne izjave ili pogreške.

 

Bilješka Rona: Ovo (gore) bilo je početak novog pokreta i "KNJIGA NOVOGA REDA." 1SM 204-205. Kraj bilješke.

 

Adventisti nisu objavili nikakav izvještaj. Čak ni na sjednici Generalne Konferencije prošle godine (1958.) nije bilo riječi o tome. Samo je nekolicina znala za konferenciju sa evangelicima. Bilo je glasina da su adventističke vođe bile na konferenciji s evangelicima, ali to su neki smatrali samo kao trač. Nekolicina koja je znala, šutjela je. Činilo se da postoji tajna zavjera.

 

Bilješka Rona: Primijetite paralelu između Adventista i otpalog Izraela:

 

Jer 11:9 Dalje mi reče Gospodin: 'Urota je među ljudima Judinim i stanovnicima jeruzalemskim.

 

Jer 11:10 Vratili su se opačinama svojih praotaca, koji su odbili poslušati moje riječi i otišli za drugim bogovima [lažnim doktrinama Babilona] da bi im služili: dom Izraelov i dom Judin prekršio je moj savez koji sam sklopio s njihovim očima.

 

Jr 11:11 Zato ovako govori Gospodin: “Evo, ja ću navesti zlo na njih, kome neće moći uteći; i premda će k meni vapiti, neću ih slušati.

 

Jr 11:12 Tada će judejski gradovi i stanovnici Jeruzalema ići vapiti bogovima kojima prinose kad; ali ih oni uopće neće spasiti u doba njihove nevolje.

 

Jr 11:13 Jer je tvojih bogova, Judo, koliko i tvojih gradova; i koliko je u Jeruzalemu ulica, toliko ste žrtvenika podigli onoj sramoti, to jest žrtvenika za paljenje kada Baalu.

 

Jr 11:14 Zato nemoj moliti za taj narod, i ne podiži vapaj ni molitvu za njih: jer ih neću uslišati kada mi budu vapili zbog svoje nevolje.

 

Jr 11:15 Što moja ljubljena [NEVJESTA – 144,000] ima raditi u mome domu [nekoć crkvi], kada je s mnogima razvrat provodila pa je sveto meso od tebe otišlo? Veseliš se tada kada zlo činiš. [Sjećate li se pokreta slavlja u SDA crkvi, po zapovijedi II. Vatikanskog sabora? (Celebration Movement)]

 

Gore navedeni stihovi će imati JOŠ JEDNO ISPUNJENJE NA KRAJU VREMENA KAŽU APOSTOLI I ELLEN WHITE:

 

DUPLIKAT: "Gospodin je zapovjedio jednom svojem drevnom sluzi, ‘A ti ne moli za puk ovaj [Jer 7:16 i 11:9-15] i ne diži za njih vapaj i molitvu i ne navaljuj na me, jer ja te neću uslišati.’ Prorok tako opisuje grijehe koji su izazvali ovu strašnu osudu: "Proroci prorokuju lažno, i svećenici upravljaju na svoju ruku, a moj puk voli da je tako. Ali što ćete na svršetku?" "Jer od najmanjega od njih do najvećega među njima svatko gramzi za dobitkom; i od proroka pa do svećenika, svatko čini laž." I olako liječe ranu kćeri puka mojega govoreći: "Mir!, Mir!, a mira nema." Apostoli izjavljuju da će ovo stanje stvari pronaći svoj DUPLIKAT u posljednjim danima. Mnogi imaju oblik pobožnosti, ali u svom svakodnevnom životu negiraju silu iste. Oni nisu više uvjereni u svoje grijehe ili uznemireni zbog svog stanja. Govore u svojim srcima: "Crkva cvjeta. Mir i duhovni napredak nalaze se unutar njezinih granica." Ove riječi proroka isto tako se mogu primijeniti na ove ljude koji varaju sami sebe: Izabrali su svoje vlastite putove, a njihovoj duši mile su gnjusobe njihove. Tako ću i ja izabrati zablude njihove i svaliti na njih ono čega se plaše." E. G. White, Second Advent Review and Sabbath Herald, 11-07-82.

 

"Hoće li Gospodin morati reći ' A ti ne moli za puk ovaj i ne diži za njih vapaj i molitvu i ne navaljuj na me, jer ja te neću uslišati. [Jer. 7:16] Zbog toga su uskraćeni pljuskovi i nije bilo kasne kiše... Nećeš li odsada vapiti meni: Oče moj, ti si vođa moje mladosti!' [Jeremija 3:3-4]?... Mi ćemo biti suđeni po svjetlu koje nam je dano (159) i ne možemo pronaći nikakav izgovor za ublažavanje našeg puta." Review and Herald, Vol. 3, p 69-70 (August 1, 1893). (Zagrade koristila Ellen White)

 

DUPLIKAT: "U vrijeme Spasitelja, Židovi su tako prekrili dragocjene dragulje istine s otpadom tradicije i bajki, da je postalo nemoguće razlikovati istinito od lažnog. Spasitelj je došao razriješiti otpad praznovjerja i dugo njegovanih zabluda i postaviti dragulje Božje riječi u okvir istine. Što bi Spasitelj učinio kad bi došao k nama sada kao što je došao Židovima? Morao bi obaviti sličan posao u čišćenju otpada tradicije i ceremonija. Židovi su bili jako uznemireni kada je to radio [Kao i Advenisti danas!]. Izgubili su iz vida izvornu Božju istinu, ali Krist ju je ponovno vratio pred oči. Naše je djelo osloboditi Božje dragocjene istine od praznovjerja i zabluda." E.G. White, Review and Herald, Vol. 2, 308.

 

Kraj bilješke Rona.

 

Do danas ne znamo, i ne bi trebali znati, tko je nastavio konferencije s evangelicima. Ne znamo i ne bismo trebali znati tko je napisao Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine). Marljiva istraga nije proizvela nikakav rezultat. Ne znamo i ne bismo trebali znati koje su promjene napravljene i u kojim knjigama o žigu zvijeri i prirodi Krista dok je u tijelu. Ne znamo tko je odobrio izostavljanje trinaestog poglavlja Otkrivenja u našim poukama za drugo tromjesečje 1958. godine, koje se bave žigom zvijeri. Dr. Barnhouse izvještava da bi "izbjegli optužbe koje su im donijeli evangelici," adventisti su "razradili aranžmane" koji su se odnosili na Glas Proroštva i Znake Vremena.

 

Ono što je "razrađeno" ne znamo i nije nam rečeno. Ne bi li trebali imati detaljno izvješće? Mi se, naravno, pitamo kako se dogodilo da propovjednici druge denominacije imaju glasa ili bilo što reći o načinu na koji mi obavljamo naše djelo. Jesu li naše vođe dali ostavku? Kako je moguće da se savjetuju s evangelicima dok u isto vrijeme naše ljude drže u mraku?

 

Što je Učinjeno na Konferencijama?

 

Za izvještaj po ovom pitanju gotovo smo potpuno ograničeni na objavljeni članak iz Eternity-a. Tema o kojoj se najviše govorilo na konferencijama bilo je svetište. Dr. Barnhouse je bio iskren u svojoj procjeni ove doktrine. Posebno je prigovorio o našem učenju u vezi istražnog suda kojeg je opisao kao "najogromniji, psihološki, fenomen očuvanja ugleda u vjerskoj povijesti." Kasnije je to nazvao "nevažnom i gotovo naivnom doktrinom istražnog suda" i rekao da je "bilo koji pokušaj uspostavljanja te doktrine ustajao, ravan i neprofitabilan." Eternity, September, 1956.

 

Dr. Barnhouse, raspravljajući o Hiram Edsonovom objašnjenju razočaranja iz 1844. godine, kaže kako je pretpostavka da Krist "ima posla koji mora obaviti u svetinji nad svetinjama prije nego dođe na zemlju, ljudska ideja koja spašava ugled, te da su neki neinformirani Adventisti... pretvorili to u fantastične, doslovne ekstreme. Gospodin Martin i ja smo čuli adventističke vođe kako tvrde da su odbacili sve takve krajnosti. To su rekli sa svom sigurnošću. Nadalje, oni ne vjeruju, kao neki njihovi prijašnji učitelji koji su podučavali da Isusovo djelo pomirenja nije dovršeno na Golgoti, nego da od 1844. nastavlja s drugim djelom posredništva. Ova je ideja također potpuno odbijena." Isto.

 

Imajte na umu ove izjave: Ideja da Krist "ima posla koji mora obaviti u svetinji nad svetinjama prije nego dođe na zemlju... je ljudska ideja koja spašava ugled," "Gospodin Martin i ja smo čuli adventističke vođe kako tvrde da su odbacili sve takve krajnosti. To su rekli sa svom sigurnošću."

 

Mislim da je dužnost denominacije dobiti jasnu izjavu od naših vođa ako su dr. Barnhouse i gospodin Martin rekli istinu kad su čuli kako naši vođe govore da su odbacili ideju da Krist ima posla u drugom odjeljenju prije dolaska na ovu zemlju. Ovo pitanje zahtijeva jasan odgovor.

 

Pokušaji Krivotvorine

 

Prije nego što vidimo što je dalje bilo učinjeno na konferencijama, vratimo se dvojici muškaraca koji su se prvog dana svibnja 1957. sastali s White upravnim odborom kako bi tražili savjete i također dali svoje prijedloge. Muškarci su bili dobro upoznati s tvrdnjama dr. Barnhousea i gospodina Martina, da je ideja o Kristovoj službi u drugom odjeljenju u svetištu potpuno odbijena. To je bilo u tisku nekoliko mjeseci u to vrijeme i nije bilo protesta. Međutim, muškarci nisu trebali tiskanu izjavu jer su obojica sudjelovali u razgovorima s evangelicima. Jedan od njih osobito je imao važnu ulogu na konferencijama, posjetio je dr. Barnhouse u njegovu domu, govorio je u crkvama Dr. Barnhouse-a kada je dobio poziv. Bio je jedan od četiriju muškaraca koji su stvarno nosili terete i onaj koji je izabran kao pratnja gospodinu Martinu u obilasku zapadne obale kako bi govorio u našim crkvama. Dr. Barnhouse ga je visoko cijenio. Taj je osjećaj bio uzajaman.

 

U vrijeme kada su ta dvojica posjetili prvi skup, niz članaka se pojavilo u Ministry-u koji su tvrdili da su "adventističko shvaćanje pomirenja, potvrđeno, osvjetljeno i pojašnjeno Duhom Proroštva." U izdanju veljače 1957., navodi se da je "žrtveni čin na križu potpuni, savršen i konačan otkup za čovjekov grijeh." Ova je izjava u skladu s vjerovanjem naših vođa, kako ih je citirao dr. Barnhouse. Također je u skladu s izjavom koju je potpisao jedan od glavnih časnika u osobnom pismu: "Ne možete, brate Andreasen, oduzeti od nas ovo dragocjeno učenje da je Isus učinio potpunu i sve dostatnu žrtvu pomirenja na križu... Ovog ćemo se uvijek držati, i nastaviti naviještati, kao što su i naši dragi časni praoci u vjeri."

 

Bilješka Rona: "Kristovo posredovanje u ime čovjeka u nebeskom svetištu isto je toliko bitno za plan spasenja koliko i Njegova smrt na križu. Svojom smrću Krist je počeo svoje djelo koje je nakon svoga uskrsnuća otišao dovršiti na nebu. Moramo vjerom ući iza zastora "kamo je ušao za nas u svojstvu preteče Isus." Hebrejima 6:20. Tamo se zrcali svjetlost s križa na Golgoti. Tamo možemo steći jasniji uvid u tajne otkupljenja. Spasenje čovjeka postignuto je beskonačnim troškom neba; prinesena žrtva jednaka je najširim zahtjevima prekršenog Božjeg zakona. Isus je otvorio put k Očevom prijestolju i kroz Njegovo posredništvo iskrene želje svih onih koji Mu prilaze u vjeri mogu biti prezentirane pred Bogom." {GC 489.1}

 

Kraj bilješke Rona.

 

Bilo bi zanimljivo kad bi pisac dokazao svoju tvrdnju. Istina je da naši preci nisu vjerovali ni proglasili takvu stvar. Nisu vjerovali da je djelo na križu bilo potpuno i dovoljno. Vjerovali su da je otkupnina tamo plaćena i da je to dovoljno; ali konačno pomirenje čekalo je Kristov ulazak u najsvetiji dio 1844. godine. To su Adventisti uvijek poučavali i vjerovali, i to je stara i utemeljena doktrina u koju su naši praoci vjerovali i koju su proglasili. Nisu mogli podučavati da je pomirenje na križu bilo konačno, dovršeno i dostatno, a u isto vrijeme vjerovati da se još jedno pomirenje, također konačno, dogodilo 1844. godine. To bi bilo apsurdno i besmisleno. Plaćanje kazne za naš grijeh bilo je doista vitalni i neophodni dio Božjeg plana za naše spasenje, ali to nipošto nije bilo sve. Slikovito, to je kao da stavimo u banku nebu svotu koja je dovoljna i na svaki način odgovarajuća za bilo kakvu nepredvidivu situaciju i iz koje bi se prema potrebi moglo uzeti za svakog pojedinca. Ta otkupnina je "dragocjena krv Krista kao jaganjca neokaljana i bez mane." 1 Petrova 1:19. Njegovom smrću na križu Isus je "sve platio;" ali dragocjeno blago postaje nam djelotvorno samo kad nam to Krist približi i to mora čekati dolazak u svijet svakog pojedinca; dakle, pomirenje mora trajati sve dok se ljudi rađaju. Čujte ovo:

 

"Postoji neiscrpni fond savršene poslušnosti koji proizlazi iz Njegove poslušnosti, kako je moguće da se takvo beskonačno blago ne prisvaja? Na nebu, Kristove zasluge, Njegovo samoodricanje i samo-požrtvovnost, pohranjuje se kao tamjan, kako bi se prinosili s molitvama Njegovog naroda." General Conference Bulletin, Vol. 3, pp. 101, 102, Fourth Quarter, 1899.

 

Primijetite fraze: "neiscrpni fond", "beskonačno blago", "zasluge Krista". Ovaj je fond bio položen na križu, ali nije bio "iskorišten" tamo. "Skuplja se kao blago" i prinosi s molitvama Božjeg naroda... A posebno od 1844. iz ovog se fonda jako crpi dok Božji narod napreduje prema svetosti; ali se ne iscrpljuje, ima dovoljno i još će ostati. Ponovno čujte: "Onaj koji je kroz svoje vlastito pomirenje osigurao za nas kao beskonačni fond moralne sile, neće propustiti iskoristiti tu silu u njihovo ime. On će im uračunati svoju vlastitu pravednost... Postoji neiscrpni fond savršene poslušnosti koji proizlazi iz Njegove poslušnosti... dok iskrene, ponizne molitve uzlaze do prijestolja Božjeg, Krist njima pridodaje zasluge vlastitog života savršene poslušnosti. Naše molitve postaju mirisne po ovom tamjanu. Krist je obećao posredovati u naše ime, a Otac čuje svog Sina." - Isto.

 

Kada se molimo, u ovoj godini 1959. Krist se zauzima za nas i pridodaje našim molitvama "zasluge Njegovog vlastitog života savršene poslušnosti. Naše molitve postaju mirisne po tom tamjanu... i Otac uvijek čuje svog Sina."

 

Suprotstavite to s izjavom u Pitanjima o Doktrinama (Questions on Doctrine), str. 381: '(Isus) se pojavio u prisutnosti Boga za nas... Ali ne u nadi da će nešto dobiti za nas u to vrijeme ili u nekom budućem vremenu. Ne! On je to već dobio za nas na križu." (Naglasak njegov.) Primijetite sliku: Krist se pojavljuje u nazočnosti Boga za nas. On se zalaže, ali ništa ne dobiva. 1800 godina on se zalaže i ništa ne dobiva. Ne zna li da već sve ima? Hoće li ga netko obavijestiti da je beskorisno zalagati se? On sam 'nema nade' da će išta dobiti sada ili u bilo kojem budućem vremenu. A ipak, On se zalaže i nastavlja moliti. Kakav je to prizor za anđele! I ovo se zastupa kao adventističko učenje! Ovo je knjiga koja ima odobrenje adventističkih vođa i šalje se svijetu da pokaže ono što mi vjerujemo. Neka nam Bog oprosti. Kako možemo stajati pred svijetom i uvjeriti bilo koga da vjerujemo u Spasitelja koji je moćan spasiti, kad ga predstavljamo kako uzalud moli pred Ocem?

 

No hvala Bogu, ovo nije adventistička doktrina. Čujte ovo od sestre White, kako je gore navedeno: "Krist se založio da posreduje u naše ime, a Otac uvijek čuje svog Sina." Ovo je kršćanstvo, a ono drugo nije.

 

Hoćemo li šutjeti u takvim uvjetima? Sestra White kaže:

 

"Posljednjih pedeset godina svaka je faza krivovjerja došla na nas… osobito o službi Krista u nebeskom svetištu… Čudite li se što imam nešto za reći kad vidim početak djela koje bi uklonilo neke od stupova naše vjere? Moram poslušati zapovijedi, 'Suoči se s tim!'" – Series B, No. 2, str. 58.

 

Ponovno: "Neprijatelj duša pokušao je provući pretpostavku da među Adventistima Sedmog dana treba nastupiti velika reformacija, te da će se ta reformacija sastojati u odbacivanju doktrina koje stoje kao stupovi vjere i pokretanja procesa reorganizacije. Kakve bi bile posljedice kad bi takva reformacija uistinu nastupila? Načela istine koja je Bog u svojoj mudrosti dao crkvi ostatka bila bi odbačena. Temeljne istine koje su održavale djelo tijekom proteklih pedeset godina smatrale bi se zabludom. Uspostavila bi se nova organizacija. Pisale bi se knjige nove vrste. Uveo bi se sustav intelektualne filozofije… Ničemu se ne bi dopustilo da stoji na putu novom pokretu." --ISTO., str. 54,55.

 

"Hoćemo li šutjeti zbog straha da ne bi povrijedili njihove osjećaje?... Hoćemo li šutjeti zbog straha da ne naštetimo njihovom utjecaju, dok se duše gube… Moja je poruka: Ne pristajte više bez prosvjeda slušati izopačivanje istine." Ibid., pp. 9, 15. (Emphasis ours)

 

Sastanak Prvog Svibnja

 

Sumnjam da su adventističke vođe u potpunosti svjesne mnogih referenci u djelima gospođe White u vezi pomirenja koje je u tijeku u nebeskom svetištu od 1844. Da jesu, kako bi se usudili zauzeti stav koji su zauzeli u vezi pitanja svetišta? Ova ideja pronalazi potporu u navodnom iznenađenju dvojice muškaraca koji su posjetili trezor i izjavili da su u svojim istraživanjima "postali svjesni izjava E. G. White koje ukazuju na to da je Kristovo djelo pomirenja sada u tijeku u nebeskom svetištu." Minutes, 1. svibnja 1957., str. .1483. Zašto su postali svjesni? Čini se da ih je otkriće iznenadilo. Pošto su koristili množinu, izjave, priznaju više od jedne reference. Ne znam koliko su ih pronašli. Ja sam pronašao sedamnaest, a zasigurno ih ima još. I zašto su koristili riječ "ukazuju"? Sestra White čini više nego što ukazuje. Ona donosi direktne izjave. Ovo su neke od njih:

 

"Krist je - umjesto dolaska na Zemlju po završetku 2300 dana, to jest 1844. godine - ušao zapravo u svetinju nad svetinjama nebeskog svetišta da obavi završno djelo pomirenja kao pripremu za svoj dolazak." Great Controversy, p, 422.

 

"Krist je završio samo jedan dio Njegovog djela kao našeg Posrednika da uđe u drugi dio djela, i još uvijek zalaže svoju krv pred Ocem u ime grešnika." -Ibid., p. 429. Kod "otvaranja najsvetijeg mjesta u nebeskom svetištu, 1844. godine (dok je), Krist ušao unutra da izvrši završno djelo pomirenja. Vidjeli su da sada služi pred kovčegom Božjim, zalaže svoju krv u ime grešnika." - Ibid., str. 433.

 

"Krist je predstavljen kako neprekidno stoji na oltaru, odmah nudeći žrtvu za grijehe svijeta… Posrednik je neophodan zbog neprestanog griješenja… Isus predstavlja prinos koji se nudi za svaki prekršaj i svaki nedostatak grešnika." - MS 50, 1900.

 

Ove su izjave jasne. Krajem 2300 dana 1844. godine, Krist je ušao u svetinju nad svetinjama "da izvrši završno djelo pomirenja." "On je ispunio SAMO JEDAN DIO SVOG DJELA kao naš Posrednik," u prvom odjeljenju. Sada "ulazi u drugi dio djela." On zalaže "svoju krv pred Ocem." On "neprestano stoji kod oltara." To je nužno "zbog neprestanog grijeha." "Isus predstavlja prinos za svako djelo i svaki nedostatak grešnika." To podrazumijeva trajno, sadašnje pomirenje. Isus to nudi "odmah". "Isus nudi prinos za bilo koji prijestup." "Budući da on uvijek živi da posreduje za njih." Hebrejima 7:25.

 

Pretpostavlja se kada su dvojica muškaraca izjavili kako su "postali svjesni izjava E. G. White koje ukazuju da je Kristovo djelo pomirenja sada u tijeku u nebeskom svetištu," da su pročitali citate koje smo ovdje naveli, a možda i druge. S obzirom na to znanje, što su oni predložili da se učini? Hoće li promijeniti svoja prijašnja zabludjela mišljenja i uskladiti s jasnim riječima Duha Proroštva? Ne, naprotiv, "predložili su povjerenicima da se neke bilješke ili Dodaci mogu pojaviti u nekim od E. G. White knjigama koje pojašnjavaju u velikoj mjeri riječima Ellen G. White naše razumijevanje raznih faza Kristovog djela pomirenja." Minutes, p. 1483.

 

Razmislite o ovoj nevjerojatnoj izjavi. Priznaju da Sestra White kaže da je "Kristovo djelo pomirenja sada u tijeku u nebeskom svetištu", a onda predlažu umetanje u neke knjige Sestre White koje će nam dati razumijevanje pomirenja! Oni su djelovali u skladu sa službenom izjavom u Pitanju o Doktrinama (Questions on Doctrine) da kad čitamo "u spisima Ellen G. White da Krist sada vrši pomirenje, treba shvatiti da jednostavno mislimo kako Krist to sada primjenjuje." etc., pp. 354,355.

 

Kad bi sestra White sada bila živa i pročitala ovo, sigurno bi se suočila s drskim piscima i to riječima koje bi se mogle razumjeti. Nikome ne bi dala pravo, tko god to bio, da promijeni ono što je napisala ili protumači kako bi upropastio njezino jasno značenje. Tvrdnja koju Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) iznosi da ona misli ono što ne govori, učinkovito uništava silu svega što je ikada napisala. Ako moramo tražiti savjete inspiriranog tumača iz Washingtona da možemo razumjeti što ona misli, bolje da onda u potpunosti odbacimo svjedočanstva. Neka Bog spasi svoj narod.

 

Početkom ovog stoljeća, kada je sudbina denominacije visjela na litici, Sestra White je napisala: 'Sotona je napravio plan da potkopava našu vjeru u povijest Božjeg djela. Duboko sam ozbiljna dok ovo pišem: Sotona surađuje s ljudima na istaknutim mjestima kako bi uklonio temelje naše vjere. Braćo, hoćemo li dopustiti da se to dogodi? --Review and Herald, Nov. 12, 1903.

 

Odgovarajući na njeno pitanje: 'Hoćemo li dopustiti da se to dogodi?' ona kaže:

 

"Moja poruka je: Nemojte više bez prosvjeda pristajati na izopačivanje istine... Ja sam upućena upozoriti naš narod, jer mnogi su u opasnosti primiti lažne teorije i mudrolije koje potkopavaju temeljne stupove vjere." Letters to Physicians and Ministers, Series B, No. 2, p. 15.

 

"Posljednjih pedeset godina svaka faza krivovjerja nas je napala, kako bi nam zamračila um u vezi s učenjem Riječi - pogotovo u vezi s Kristovom službom u nebeskom svetištu... Ali putokaze koji su nas napravili onim što jesmo, treba sačuvati, i oni će biti sačuvani, kao što je Bog označio, kroz Njegovu Riječ i svjedočanstvo Njegovog Duha. Poziva nas da se vjerom čvrsto držimo za temeljne principe koje se temelje na neupitnom autoritetu." - Ibid., str. 59. "Čudite li se što imam nešto za reći kad vidim početak djela koje bi uklonilo neke od stupova naše vjere? Moram poslušati zapovijed, 'Suoči se s tim!" Ibid., p. 58. (Emphasis supplied.)

 

Stvar Koja će Postati Istaknuta

 

Nakon što su dvojica ljudi predložili umetanje bilješki i objašnjenja u neke knjige E. G. White koje bi čitatelju dale dojam da se ona ne protivi njihovoj novoj interpretaciji, imali su još jedan prijedlog. "'To je stvar", rekoše oni, "koja će postati istaknuta u bliskoj budućnosti, i da bi bilo pametno da pripremamo i uključimo takve bilješke u buduće ispise knjiga E. G. White." Minutes, p. 1483.

 

Ostavljam čitatelju da odluči zašto su muškarci žurno htjeli umetnuti bilješke i objašnjenja u knjige Ellen White. Je li moguće da bi to činilo "savršen čin", ostvarenu činjenicu, stvar koja bi već bila učinjena i koju bi bilo teško ili nemoguće mijenjati? Ovo je važno stvar koja se treba razmotriti, postoji razlog za vjerovanje da se te stvari događaju našim drugim knjigama i postoji nedvosmislen pokret da se promjene doktrine u drugim stvarima. Ovo bi trebalo dalje istražiti, prije nego što bude prekasno.

 

2. svibnja ovo je zabilježeno u Minutes: Izjave E. G. White o Kristovom Djelu Pomirenja – "Sastanak Povjerenika koji je održan 1. Svibnja je zatvoren bez poduzimanja mjera na pitanje o kojem se poduže govorilo - prikladne bilješke ili objašnjenja u vezi izjava E. G. White o Kristovom djelu pomirenja, koje ukazuju na stalno djelovanje u sadašnjem trenutku na nebu. Budući da će predsjednik našeg odbora biti daleko od Washingtona sljedeća četiri mjeseca, a ovo pitanje podrazumijeva takve stvari da mora proći pažljivo razmatranje i savjetovanje, "IZGLASANO JE," da odgodimo razmatranje za kasnije vrijeme u vezi stvari koje su nam ukazali Starješine 'x' i 'y' a tiču se izjava E. G. White o Kristovom stalnom djelu pomirenja." Minutes of the White Board, p. 1488.

 

Bilo je to vjerojatno četiri mjeseca kasnije kada se starješina Olson vratio i izglasano je da se ne odobri zahtjev. Ovo je bilo osam mjeseci nakon prvog sastanka u siječnju, kada je ta stvar bila razotkrivena.

 

Korespondencija s Washingtonom

 

Nakon što sam saznao za ovu situaciju, puno sam se molio. Kakva je bila moja odgovornost po ovom pitanju, ili je nije bilo? Nisam se povjerio nikome. Odlučio sam da će moja prva odgovornost biti prema dužnosnicima u Washingtonu, pa sam pisao glavnom stožeru. Tamo sam bio obaviješten da nemam prava na informacije koje sam imao. To je trebalo biti tajno, i nisam imao pravo ni čitati dokumente.

 

Nakon što sam poslao četiri pisma, rečeno mi je da im nije stalo da dalje razgovaraju o tom pitanju. Stvar je riješena. Kad sam se raspitivao je li to značilo da su vrata zatvorena, primio sam odgovor: "Smatrao sam stvar koju ste naveli kao zatvorenom." Što se tiče zastrašujućeg i neistinitog članka u Ministry-u, "Razgovarao sam o tome s dotičnom braćom i htjeli bi stvar ostaviti na miru." Znači, vrata su bila zatvorena.

 

Evo nekoliko službenih izjava: "Zapisnici su povjerljivi i nisu namijenjeni javnoj upotrebi." Ako je počinjeno zlodjelo, je li zabranjeno razotkriti ga samo zato što ga neki žele zadržati u tajnosti?

 

"Ti to radiš na temelju tračeva i to po povjerljivim zapisima koje nisi imao pravo niti pročitati." Nitko mi nikad nije rekao o ovome niti me obavijestio. Pročitao sam zapisnike i postupao prema njima. Zapisnici nisu tračevi. Oni su službeno dokumentirani i potpisani.

 

"… nemaš pravo niti čitati." Kada imam dokaze koji se po meni čine destruktivnim za vjeru, trebam li zatvoriti oči na ono što smatram smišljenim pokušajima koji služe za zavođenje ljudi umetanjem bilješki, objašnjenja i dodatnih bilješki u knjigama gđe White? Je li ovo službeno odobreno?

 

"Želim ponoviti ono što sam prije napisao, muškarci imaju savršeno pravo otići ići na odbore, uključujući i grupu White Estate, i dati svoje sugestije bez straha od toga da će ih se disciplinirati ili zvati hereticima."

 

Ovo je ponovno naglašeno: "Ponovno potvrđujem svoju bivšu izjavu, kako vjerujem da ova braća u potpunosti imaju pravo otići pravilno delegiranim i odgovornim pojedincima s bilo kakvim prijedlogom koji su imali za proučavanje."

 

To jasno pokazuje da je čin dvojice braće službeno odobren; da nisu učinili ništa zbog čega bi trebali biti ukoreni, nego su učinili ono što su imali pravo učiniti. Mislim da naši ljudi neće prihvatiti ovo novo načelo.

 

"Predlagati da su dobri i vjerni Adventisti Sedmog dana sjeli igrati se sa stupovima naše vjere, je isto toliko daleko je od činjenice koliko su polovi razdvojeni: krivotvoriti Svjedočanstva, kad se takvo što nikada nije dogodilo, niti je ikada bilo pokušaja da se to učini."

 

Ostavljam čitatelju da odluči zašto su muškarci otišli na odbor: nisu li došli staviti umetke, bilješke, dodatke, objašnjenja u "nekim knjigama E. G. White?" Premda je odbor u konačnici odlučio to ne učiniti, krivnja tih ljudi nije promijenjena tom činjenicom. Može se tvrditi da se "krivotvorenje Svjedočanstva nikada nije dogodilo niti je ikakav pokušaj da se to učini', ali zapisnici govore sami za sebe.

 

Ozbiljna Situacija

 

Ova trezor epizoda dovodi u fokus ozbiljnu situaciju. Nije riječ samo o dvojici muškaraca koji pokušavaju ubaciti umetke u neke knjige gospođe White. Mnogo ozbiljnije je što je taj čin imao odobrenje uprave, koji su izjavili kako ovi muškarci imaju "savršeno pravo" učiniti ono što su činili. Ova izjava otvara put drugima da slijede, a kako se taj predmet drži tajnim, lako bi moglo doći do velikog zlostavljanja. Bez sumnje, ako se stvar prepusti glasovanju ljudi, krivotvorine ili pokušaji krivotvorenja spisa Ellen G. White neće biti dopušteni nikome.

 

Ljudi koji su posjetili trezor 1. svibnja, jasno su rekli da su otkrili da je gospođa White jasno poučavala "da je Kristovo djelo pomirenja sada u tijeku u nebeskom svetištu." S druge strane je, Ministry u veljači 1957. godine, izjavio upravo suprotno. Oni su rekli da je "žrtveni čin na križu potpuno, savršeno i konačno pomirenja za ljudske grijehe." Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) nastoji pomiriti ove suprotstavljene poglede navodeći ako "netko čuje Adventista koji tvrdi ili pročita u adventističkoj književnosti - čak i u spisima Ellen G. White, da Krist sada vrši pomirenje, treba razumjeti to jednostavno na način da Krist to sada primjenjuje," itd., str. 354, 355. Jasno je, da ako je pomirenje na križu bilo konačno, ne može kasnije biti pomirenje koje je također konačno. Kada smo, prema tome, sto godina propovijedali da je dan pomirenja započeo 1844. godine, bili smo u krivu. To je završilo 1800 godina prije. Stotine knjiga koje smo objavili; više od milijun primjeraka biblijskih čitanja koje smo prodali; milijuni oglasa koje smo distribuirali rekavši da je to "sud na nebu", bili su sve lažna doktrina. Biblijske upute koju smo davali djeci i mladoj službi i koju su upijali kao biblijsku istinu, je bajka. Uriah Smith, Loughborough, Andrews, Andross, Watson, Danielle, Branson, Johnson, Lacey, Spicer, Haskell, Gilbert i mnogi drugi stoje osuđeni zato što podučavali lažnu doktrinu; i cijela denominacija čiji je glavni doprinos kršćanstvu doktrina svetišta i Kristova služba, sada mora priznati da smo svi u krivu i da nemamo poruku za svijet u ovim posljednjim danima. Drugim riječima, mi smo prevareni i varamo ljude. Činjenica da smo možda bili iskreni ne mijenja činjenicu da smo dali lažnu poruku. Oduzmite od nas istinu o svetištu, istražni sud, poruku o 2300 dana, Kristovo djelo u svetinji nad svetinjama, i nemamo pravo postojati kao denominacija, kao Božji glasnici za svijet osuđen na propast. Ako nas je Duh Proroštva vodio krivim putem sve ove godine, odbacimo ga.

 

Ali ne! Stanite! Bog nas nije odveo na krivi put. Nismo govorili lukavo izmišljene bajke. Imamo poruku koja će podnijeti test i zbuniti potkopavajuće teorije koje se uvlače među nas. U ovom slučaju nisu ljudi ti koji su zalutali, osim ako su slijedili vođe. Vrijeme je da dođe do preokreta.

 

Sada je prošlo više od četiri godine otkako je otpadništvo počelo biti jasno očigledno. Od tada postoji namjerni pokušaj da se oslabi vjera u Duh Proroštva, kao što je jasno da sve dok ljudi poštuju dar koji nam je dan, ne mogu stranputicom biti daleko odvedeni. O ovome ćemo uskoro pričati. Došlo je vrijeme za djelovanje. Došlo je vrijeme za otvaranje tamnih uglova. Ne smije više biti nikakvih tajnih dogovora, dogovora s drugim denominacijama koje mrze zakon i Subotu, koji ismijavaju našu najsvetiju vjeru. Više se ne smijemo družiti sa neprijateljima istine, nema više obećanja da nećemo pokušati obratiti ljude. Ne smijemo tolerirati vodstvo koje dopušta krivotvorenje spisa koja su nam povjerena i koji izjavljuju da su luđaci svi koji se ne slažu s njima. Više ne smijemo šutjeti. U svoje šatore, o Izraele!

 

Budite hrabri, braćo. Gospodin i dalje živi. Imamo posla. Svi zajedno radimo. I ne zaboravimo da je naša najveća snaga u uskoj vezi s Bogom, u molitvi. Neka se svi ponovno posvetimo Njemu.

 

Kraj poglavlja 2

 

3. POGLAVLJE – UMANJIVANJE GĐE WHITE

 

Prije mnogo godina, dok sam putovao u sjevernoj Minnesoti, ostao sam jedan vikend u malom gradu. Nedjeljom nije bilo vlakova, a autobusi nisu postojali. Nisam volio biti besposlen pa sam dogovorio korištenje Gradske vijećnice s namjerom održavanja javne službe. Objavio sam ručno napisanu obavijest da ću popodne govoriti o temi "Adventisti Sedmog dana". Priznajem da radije ne bih govorio, jer mi je trebao odmor. Moja objavljena obavijest zasigurno neće privući mnogo ljudi.

 

Na moje iznenađenje dvorana je bila dobro ispunjena. Kako su ljudi pokazali zanimanje za tu temu, odlučio sam održati još jednu službu navečer. Iz publike je ubrzo ustao dobro obučen čovjek, predstavio se kao privremeni pastor jedine crkve u gradu i pozvao me da dođem u njegovu crkvu i govorim navečer. Podsjetio sam ga na svoju temu, ali je izjavio kako je to zadovoljavajuće i da bih mogao doći i govoriti o Adventizmu. Zahvalio sam mu i prihvatio poziv.

 

Nakon sastanka te noći mi je rekao da je gotovo požalio što me pozvao. "Kad sam te poslijepodne čuo," rekao je, "mislio sam da si inteligentan čovjek. Sada znam da nisi."

 

"Što te navelo da promijeniš mišljenje?"

 

"Rekao si da vjeruješ u Postanak."

 

"Zar ti nevjeruješ?"

 

"Naravno da ne, niti jedan inteligentni čovjek ne vjeruje u priču o stvaranju iz Postanka."

 

"Onda, ne vjeruješ u Stari Zavjet?"

 

"Niti jedan inteligentni čovjek ne vjeruje."

 

"Vjeruješ li u Novi?"

 

"Pa, da, ima mnogo dobrih stvari u njemu, ali kada je u pitanju Pavao, povlačim liniju, on je uzrok svih naših problema."

 

"Što je s Kristom?"

 

"Dobar čovjek, vrlo dobar čovjek. Naravno, imao je svojih mana."

 

"Ali bio je dobar čovjek."

 

"Niste li vi propovjednik?"

 

"Da, na neki način, ja sam predsjednik na bogoslovnom fakultetu (sjemeništu). Ovdje sam na odmoru i privremeno mijenjam pastora ovdje u gradu, jednog od mojih bivših učenika."

 

To je vodilo do razgovora koji je trajao veći dio noći i bio je jako poučan za mene. Bio sam ponešto upoznat sa njegovom institucijom, a jedan od mojih učitelja išao je tamo na neka predavanja.

 

"Poučavate li svoje učenike ovo što ste mi večeras rekli?"

 

"Da, i još mnogo toga!"

 

"Govore li vaši učenici to svojim zajednicama?"

 

"Nikako! To ne bi nikada uspjelo. Ljudi nisu spremni za to, oni su mnogo konzervativniji od propovjednika. Moramo s njima polako."

 

Ova epizoda mi je došla na pamet dok sam razmišljao o situaciji u našoj denominaciji zadnjih godina. Bilo mi je nelagodno kada sam prvi put čuo kako naše vođe pregovaraju s evangelicima; ali sam se nadao da laskanje da je naša crkva uračunata među uspostavljene crkve neće privući naše ljude. Čuli smo previše propovijedi o tekstu: "Narod će taj nasamo živjeti i neće se među narode ubrajati" da bi bili prevareni (Brojevi 23: 9). Budući da su se pregovori smatrali vrhunskim tajnama, prošlo je neko vrijeme prije nego što su se pojavile određene vijesti. Kada su se pojavile, bilo je uznemirujuće. Washington je donio malo vijesti, a svi drugi su me obavijestili da nemaju što reći. Činilo se očiglednim, međutim, naše vođe su bili pod utjecajem i poduzeti su koraci koje će biti teško vratiti.

 

Prve autentične vijesti nisu došle od naših vođe niti preko naših časopisa, već iz evanđeoske publikacije iz rujna 1956. godine, koje je izdalo posebno izdanje s izvještajem onoga što se dogodilo. Ovaj je izvještaj bio tako nevjerojatan da smo oklijevali povjerovati u njega. Bili smo sigurni da se ono što je pisalo nije nikad dogodilo i da će naše vođe odmah sve poreći. Čekali smo godinu dana, čekali smo dvije godine, no sve do sada nije izdan nijedan protest ili poricanje. Nerado, prema tome, moramo prihvatiti članak kao istinit. Razmotrimo situaciju koja se razvila.

 

Naši Vodeći Časopisi

 

Dok čitam Pregled (Review) iz tjedna u tjedan, otkrivam da su mi članci općenito korisni. Autori slobodno citiraju iz Duha Proroštva, kao i urednici i značajni pisci. Postoje slučajevi u kojima se ne slažem s određenim stavovima i za koje smatram da su netočni, ali to nije često. Ponekad se javljaju izvještaji koji miriše na hvalisanje, a u drugim se slučajevima puno naglašava statistika. Ali naučio sam ne uzimati previše ozbiljno neke manje stvari. Čitam Pregled s pouzdanjem; Uživam u njemu. Mogu reći isto i za Znake Vremena (Signs of the Times.)

 

Ali nije tako sa Službom (Ministry), našim časopisom za propovjednike. Opći članci su iste vrste i kvalitete kao i oni u Pregledu, ali to nije tako s posebnim sadržajima i kolumnama. Ove moram pročitati pažljivo i kritično. Ponekad sadržavaju ono što smatram krivovjerjem i opasnim perverzijama istine. Ovo se može činiti ozbiljnom optužbom. I doista i jest. Mogu najbolje ilustrirati ono što imam na umu predstavljanjem konkretnog primjera.

 

Služba (Ministry)

 

Zadnjih godina postojala je definitivna promjena naglašavanja u Službi, ali ne na bolje. Ova se promjena podudara s razdobljem u kojem su naše vođe bili u bliskom kontaktu i vezi s evangelicima. Trend je bio tamo i prije, ali sada je procvjetao. Kao primjer ovoga, primijetite članak iz veljače 1957., pod naslovom "Primjena Svećenstva u Djelu Pomirenja." Tvrdi se da je to "adventističko razumijevanje pomirenja, potvrđeno i ilustrirano i pojašnjeno Duhom proroštva." Pošto se nije poreklo ili prosvjedovalo protiv toga, možemo pravedno zaključiti da je službeno odobreno.

 

Pomirenje

 

Autor odaje kratko priznanje "povećalu," "Duhu Proroštva," a zatim nastavlja navoditi da pomirenje "S jedne strane nije ograničeno samo na žrtvenu smrt Krista na križu. S druge strane, nije ni ograničeno na službu našeg nebeskog Velikog Svećenika u svetištu gore, na antitipološkom danu pomirenja, ili času Božjeg suda, kao što su neki od naših praotaca pogrešno mislili i pisali." Ministry, veljača 1957., str. 9. Autor naglašava činjenicu da Duh Proroštva jasno poučava da su oba ta aspekta uključena, "jedan aspekt je nepotpun bez drugog, a svaki je neophodan dodatak drugome." Ibid. To jest, i smrt na križu i Kristova služba u drugom odjeljenju nužni su za pomirenje. S ovim smo u potpunom suglasju. Smrt je bila nužan dio pomirenja. Jedno je nepotpuno bez drugog.

 

Ta se točka treba primijetiti, jer nekoliko rečenica dalje autor će reći da je smrt na križu potpuna sama po sebi; citiram: "Žrtveni čin križa (je) potpuno, savršeno i konačno pomirenje za čovjekov grijeh." Str. 10. Nakon što je prvi put rekao da je čin žrtve nepotpun, sada kaže da je potpuna, savršena i konačna. Ne smatra smrt samo kao djelomično pomirenje, već potpuno i savršeno i konačno. S time se ne slažemo. Dvije izjave su nepomirljive.

 

Ovo je više nego samo nesretno izražavanje. Dok u sljedećem odlomku autor usnama ispovijeda potrebu za služenjem u nebeskom svetištu, on izostavlja svaku bitnu značajku pomirenja i datume koji su bitni za adventističku koncepciju pomirenja, koji opravdavaju naše postojanje kao denominacije s porukom za svijet u ovo vrijeme.

 

U svom objašnjenju Kristovog djela u svetištu, niti ne spominje Daniela 8:14:

 

"Tada će se svetište biti čišćeno." Bez ovog teksta Kristovo djelo u svetištu postaje besmisleno. Ne spominje 457. g. Prije Krista ili 70 tjedana, ili sredine tjedna koji ukazuje na vrijeme žrtve na križu koji je "... kao čavao na sigurnom mjestu" (Izaija 22:23), u kojem možemo učvrstiti cijelu kronološku shemu proročanstva i koji opravdavaju i datum, 1844.

 

Uklonite ili promijenite te datume, i Adventisti ostaju bez sidra za kronološki sustav kojem je vrhunac 1844. i ne mogu opravdati svoje postojanje kao narod koji će proglasiti ovu najvažniju poruku svijetu za ovo vrijeme: "Bojte se Boga i dajte Mu slavu, jer došao je trenutak Njegova suda." Otkrivenje 14:7. Svaki od tih datuma autor izostavlja, a ono što ostaje, prema riječima dr. Barnhouse, "je prazno, ustajalo i neprofitabilno." Eternity Extra, rujan 1958., str. 4.

 

Unos 11. lipnja, 1958.

 

Sveobuhvatna Zbirka

 

U knjizi Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), str. 661, nalazi se odjeljak od trideset stranica koji se sastoji od zbirki sestre White o temi pomirenja. Tvrdi se da je to "sveobuhvatna zbirka" o učenjima Sestre White o pomirenju. Zbog upotrebe riječi "sveobuhvatna," očekivao sam da ću pronaći punu i opsežnu zbirku. No, kad sam istražio ovaj materijal, bio sam razočaran zbog njezinog manjka i jednostranosti. Otkrio sam da je to vrlo nepotpuna i slaba zbirka, ostavljajući brojne citate koji s pravom pripadaju čak i u maloj kompilaciji, a ne u takozvanoj sveobuhvatnoj zbirci. I začudo, citati koji su izostavljeni bili su citati koji ne smiju ni na koji način biti izostavljeni.

 

Prije svega, htio sam znati što je sestra White imala za reći o godini 1844., a to je 'krizna godina', i da li je ta godina posebno povezana s pomirenjem, ili se može mirno izostaviti. Otkrio sam da ju je jedan autor izostavio. Zato sam tražio druge citate, ali ni jedan nisam pronašao u zbirci. Tražio sam izjavu: "Na kraju 2300 dana 1844. godine... naš Veliki Svećenik... ulazi u svetinju nad svetinjama, i tamo se pojavljuje u Božjoj prisutnosti da obavlja djelo istražnog suda, i da izvrši pomirenje za sve one za koje se pokazalo da imaju pravo na njegove dobrobiti." Za ovo se kaže da je "veliki dan konačnog pomirenja." Velika Borba, str. 480. Tražio sam ovu važnu izjavu u sveobuhvatnoj zbirci, ali nije bila tamo. Tražio sam paralelnu izjavu: "... na kraju 2300 dana 1844. godine, Krist je ušao u najsvetije mjesto nebeskog svetišta kako bi obavio završni čin pomirenja, pripremajući se za njegov dolazak." Ibid., str. 422. Nisam je pronašao. Tražio sam ovu izjavu: "... ovo je služba koja je započela kad su završili 2300 dana. U to vrijeme, kako je prorok Daniel prorekao, naš Veliki svećenik je ušao u najsvetiji dio, da obavi posljednji dio Njegovog svečanog rada - čišćenje svetište." Nisam je mogao naći. Tražio sam izjavu: "Kraj 2300 dana 1844. godine označio je važnu krizu," Ibid., Str. 429. Nisam je pronašao. Tražio sam druge izjave, kao što su: "Kristov sveti rad koji se sada događa u nebeskom svetištu,""… Kristovo djelo pomirenja se sada odvija u nebeskom svetištu," "Danas Isus izvršava pomirenje za nas pred Ocem." Testimonies, vol. 5, p. 520; White Board Minutes, p. 1483; Mss. 21, 1895, quoted in Ministry, February, 1957, p. 30. Nisam pronašao ni jednu od ovih.

 

Isprva sam mislio da ova knjiga, Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), nije imala mjesta za te tekstove, niti je Ministry imao mjesta. Međutim, morao sam napustiti ovo razmišljanje kad sam primijetio da je samo određena vrsta izjava izostavljena. Propušteni citati su svi govorili o važnom datumu "krize," 1844, istražnom sudu, Kristovom ulasku u najsvetiji dio za konačno pomirenje; Njegovo djelo pomirenja koje sada obavlja, Njegovo trenutno djelo pomirenja "danas pred Ocem." To su izjave koje je dr. Barnhouse ismijavao i za koje je rekao da su naše vođe "potpuno odbacili." Također je ismijavao iskustvo Hirama Edsona u kukuruznom polju, a istražni sud je prozvao ne samo "neobičnim", nego "ljudskom idejom za spašavanje ugleda," zapravo "ogromni, psihološki, fenomen spašavanja ugleda u vjerskoj povijesti." Eternity Extra, rujan 1956., str. 3,4. I sad smo pronašli sve ove uvredljive izjave izostavljene iz "sveobuhvatne zbirke." Može li to biti puka slučajnost?

 

Pitamo se kakav je učinak ismijavanje evangelika imalo na naše vođe i na autora članka u Ministry-u, o kojem raspravljamo. Jedna stvar koja je držala naše ljude da ne predaju, tijelo i duše, evangelicima, bili su, bez sumnje, spisi gospođe White. Vrlo je jasna po pitanju svetišta, i ne bi bilo lako preobratiti naše ljude na novi pogled, sve dok imaju Svjedočanstva da ih održe u starom položaju. Vjera našega naroda u Duh Proroštva mora biti oslabljena, ili još bolje, uništena, prije no što se može napredovati u donošenju novog pogleda. Članak Ministry služi dobro za tu svrhu.

 

Urednik je u svom istraživanju "postao izrazito svjestan izjava E. G. White koje upućuju na to da je Kristovo djelo pomirenja sada u tijeku u nebeskom svetištu." White Minutes, p. 1483. To se uopće nije uklopilo s novim stavom da je pomirenje učinjeno na križu, pa je predložio da se "neke bilješke ili dodaci stave u neke knjige E. G. White koje će opširno pojasniti riječima Ellen White naše razumijevanje raznih faza Kristovog djela pomirenja." Ibid. I predložio je da se ubrza "pripremanje i uključivanje takvih bilješki u budućim tiskanim knjigama E. G. White." Kada se javno pročulo za plan, napušten je. Autor članka u veljači 1957., Ministry je preuzeo i objavio članak koji razmatramo.

 

Niti u Jednom Slučaju

 

Autor pita ovo pitanje: "Zašto, u svjetlu svega ovoga, u ranijim danima, gospođa White nije naglasila i ispravila ograničen ili ponekad pogrešan koncept nekih naših prvih pisaca u vezi s pomirenjem? I zašto je koristila neke od njihovih ograničenih fraza, u to vrijeme, sa svojim većim, istinskim značenjem bez proturječja? Ministry, February, 1957, p. 11.

 

Ovo je bila dilema. Neki od naših ranih pisaca imali su pogrešne koncepte o pomirenju, tvrdi autor. Sestra White ih nije ispravila, nego je čak upotrijebila neke od ograničenih izraza. Kako se to može objasniti? Odgovor, koji autor daje, ne može biti više začuđujući i zapanjujući. Čujte ovo:

 

"U odgovoru: nužno je da se prije svega sjetimo ove osnovne činjenice: Nikakva doktrinarna istina ni proročko tumačenje prvotno nikada nisu došli ovom narodu kroz Duh Proroštva - niti u jednom slučaju.' (Naglasak njegov.)

 

Ponovo pročitajte te riječi. Imajte na umu da je to članak koji tvrdi da daje istinsko značenje pomirenju, službeno tumačenje; da ima odobrenje uprave i da ga je urednik dopustio. Također, nije uklonjen ili promijenjen, stoji i dalje.

 

To su drske, gotovo nevjerojatne i posve neistinite riječi. Tvrditi da Sestra White nikad, niti u jednom slučaju, nije u početku doprinijela nijednoj doktrinarnoj istini ili proročkom tumačenju, neće povjerovati tisuće i milijuni čitatelja koji su imali koristi od njezinih djela. Njezina doktrinarna učenja i proročka tumačenja osobno su mi uvelike pomogla i podučila me. Čak i sam autor, koji je na jedanaestoj stranici veljače 1957. rekao: "Mi smo fundamentalno protestanti, uzimajući samo Bibliju kao naše jedino mjerilo vjere i prakse," u potpisanom pismu sljedećeg mjeseca tvrdi: "Uzimam da su ukupna učenja Duha Proroštva o određenoj temi autoritativna adventistička učenja." Ne ojačava vjeru javna izjava pisca "Biblija i jedino Biblija" i onda to privatno negira. Očigledno je jedna izjava dana svijetu da oni povjeruju; a druga našim ljudima kako bi se smirili njihovi strahovi. Dužni su objasniti.

 

Čitatelj će primijetiti kako autor ne kaže da Sestra White nikada nije pridonijela nikakvoj doktrinarnoj istini ili proročkom tumačenju. On kaže da nikada nije pridonijela ništa od početka, to jest, nikad nije napravila nikakav izvorni (originalni) doprinos. Dobila ga je od nekog drugog i ona ga je "uzdigla." Naši neprijatelji već godinama navode tu tvrdnju, ali nikad nisam mislio da će takva tvrdnja biti objavljena cijelom svijetu uz pristanak vođa. Ali evo je. Bez obzira na to što je napisala sestra White, bio to dogovor Oca i Sina u vječnosti, ili Sotonine najdublje buntovne misli, "netko joj je rekao." Od početka nikada nije pridonijela ničemu, niti u jednom slučaju! Dopustite da pokažem jedan slučaj. Sljedeće je preuzeto iz Special Testimonies, Series B, No. 2, pp. 56, 57:

 

"Mnogi naši ljudi ne shvaćaju koliko je čvrsto položen temelj naše vjere. Moj suprug, starješina Joseph Bates, otac Pierce, [Tako se nakon njihove smrti nazivalo stariju braću među pionirima. "Otac Pierce" bio je Stephen Pierce, koji je radio na propovjedničkom i administrativnom djelu u ranim danima. "Otac Andrews" bio je Edward Andrews, otac J. N. Andrewsa. - Uredništvo.] starješina {Hiram} Edson, i drugi koji su bili revni, plemeniti i vjerni, bili su među onima koji su, nakon isteka vremena 1844. godine, tragali za istinom kao za skrivenim blagom. Sastajala sam se s njima te smo proučavali i molili se ozbiljno. Često smo ostajali zajedno do kasno u noć, a ponekad i tijekom cijele noći, moleći se za svjetlo i proučavajući Riječ. Stalno iznova, ta braća su se okupljala da bi proučavali Bibliju kako bi mogli spoznati njezino značenje i pripremiti se da ju propovijedaju sa silom. Kada bi tijekom proučavanja došli do točke u kojoj bi rekli: "Više ne možemo ništa", Duh Gospodinov bi se spustio na mene, bila bih odnesena u viziju i bilo bi mi dano jasno objašnjenje odlomaka koje smo proučavali, zajedno s uputama kako učinkovito raditi i naučavati. Tako je bilo dano svjetlo koje nam je pomoglo razumjeti Sveto pismo po pitanju Krista, Njegove misije i Njegove svećeničke službe. Jasno mi je pokazana linija istine koji se proteže od tog vremena do trenutka kada ćemo ući u Božji grad, a upute koje mi je Gospodin dao ja sam prenijela drugima."

 

U ovom slučaju nije bilo ljudskog posrednika. Osim ako vjerujemo da Sestra White nije govorila istinu, ona je dobila upute odozgo. U ovom slučaju uputa se odnosila na "Krista, Njegovu misiju i Njegovo svećenstvo," upravo teme koje sada razmatramo. Bez obzira jesmo li ili nismo sigurni, znamo sada da je uputa koja je došla sestri White na temu Krista, Njegove misije i Njegovog svećenstva, došla izravno od Boga. To znači da je pitanje o svetištu koje su naši praoci učili i vjerovali ima Boga za svog autora. Došlo je kao rezultat vizije, što ne vjerujem da možemo reći o bilo kojoj drugoj doktrini koju držimo.

 

Kriza

 

Došli smo do krize u ovoj denominaciji kada vođe pokušavaju prisiliti lažnu doktrinu i prijete onima koji se protive. Cijeli je program nevjerojatan. Muškarci sada pokušavaju ukloniti temelje mnogih generacija i misle da mogu u tome uspjeti. Kada ne bismo imali Duh Proroštva, ne bismo znali za odstupanje od zdrave doktrine koje nam sada prijeti, i dolazak Omege koji će desetkovati naše redove i uzrokovati teške rane. Sadašnja situacija je jasno opisana. Bližimo se vrhuncu.

 

Dobro sam svjestan da su vizije često dane za potvrdu prethodnog proučavanja. Dobro sam svjestan da je neko vrijeme um Sestre White bio "zaključan," kako je ona to opisala, i da su stoga vizije dane, kao u primjeru koji se ovdje razmatra. Ona sama kaže da je "dvije ili tri godine moj um i dalje bio zaključan da ne razumije Sveto pismo." Tijekom tog vremena Gospodin je dao vizije. Tada joj je dano iskustvo i ona bilježi, "od tog vremena do danas mogu razumjeti Božju riječ." Ibid., Str. 58. "Dvije ili tri godine" um Gospođe White bio je zaključan. Očigledno je Bog namjeravao ojačati njihovu vjeru u dar; jer ljudi su znali da ona sama od sebe nije razumjela pismo. Zatim, kada su došli do kraja svoga znanja i nisu znali što da rade, svjetlost je došla iz izvora za koji su znali da sama od sebe nije mogla riješiti njihove probleme. Jasno je da je Gospodin vodio, priznali su to i "prihvatili objavljena otkrića kao svjetlost s neba."

 

U pokušaju da se zaštiti, autor se sada potpuno okreće i kaže da je ona često otišla "daleko dalje od pozicija koje je zauzimao bilo koji od izvornih zagovornika, a njezini savjeti bi često bili tako jasni, puni i dalekosežni da su dokazali se daleko ispred koncepta bilo kojeg od njezinih suvremenika - ponekad pedeset godina ispred onoga što su neki prihvatili." Pitam se koga je kopirala u takvim okolnostima.

 

Kraj unosa 11. lipnja.

 

Unos 12. Lipnja

 

U sastavljanju knjige, Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), postalo je neophodno napraviti neki istraživački rad u objavljenim i neobjavljenim rukopisima Sestre White kako bi utvrdio izvan sumnje upravo ono što je rekla o raznim temama. Ovaj je rad predan autoru Ministry-a koji izjavljuje za veljaču 1957., str. 11:

 

Izvještaj Ministry-a

 

"Još se pojavilo jedno pitanje: 'Zašto ti savjeti, pojašnjenja i izlaganja o pomirenju i njegovim svećeničkim manifestacijama nisu bili izneseni za našu uporabu prije ovoga?" Odgovor je, vjerujemo, jednako jednostavan, jasan i očigledan: Nitko nije uzeo vrijeme za trajni napor koji je uključen u napornu, sveobuhvatnu potragu potrebnu za pronalaženje, analizu i organiziranje.

 

Budući da naše vođe nisu bili svjesni ovog skrivenog dokaza i njegove neprocjenjive vrijednosti, nije se osjećala potreba, a vrijeme potrebno za takav ogroman projekt smatralo se nedostupno. Pristup kompletnim datotekama svih starih časopisa koji sadrže dvije tisuća članaka Ellen White nije lak, jer nema kompletne datoteke na jednom mjestu. Neprocjenjive izjave rukopisa nisu dostupne u objavljenom obliku.

 

Kao crkva smo bili toliko udubljeni u davanje naše posebne poruke svijetu, u skladu s našim složenim pokretom koji ima višestruke aktivnosti, da nitko nije imao vremena, pa čak ni želje za takav ogroman zadatak. Bilo je poznato da bi potraga bila jako naporna zbog velike količine materijala koji bi se morao posložiti.

 

"Međutim, kad se potreba pojavila i kada je došlo vrijeme za takvu pretragu, postalo je nužno da se odvoji vrijeme koje je trebalo za dovođenja u red ne samo poznatih izjava iz knjiga već i širok raspon časopisa, članaka i napisanih savjeta koji se nalaze unutra."

 

Neka se zna da autor ne minimalizira zadatak s kojim je bio suočen - to je bio veliki zadatak. Žalostan je što treba iskoristiti priliku da nas obavijesti kako vođe nisu osjetili potrebu za ovim radom, nisu imali vremena za to i nije ih bilo briga za to.

 

U ovom su istraživanju otkrili da gđa White nije proturječila ni promijenila ono što je rekla na početku svog rada. Autor to stavlja u njegovu neobičnu frazeologiju, "Kasnije izjave gospođe White ne proturječe ili ne mijenjaju njene ranije iskaze." Očito se nadao da je promijenila svoj stav o pomirenju, koji je on kritizirao i pokušao objasniti rekavši da ona nikada, niti u jednom slučaju, ništa nije prvotno doprinijela doktrini ili proročkom tumačenju. Trebalo bi biti jasno da ako je namjeravala promijeniti svoj stav, za to je imala puno prilike u šezdeset i više godina koliko je živjela nakon što je jasno postavila svoj stav u vezi pomirenja. Ali ona nije proturječila ni promijenila ono što je jednom napisala. Ovo je svjedočanstvo onog koji je izazvao njezin rani stav i koji je sada prisiljen svjedočiti da se ona nije promijenila. Pjesnička je pravda, da autor članka Ministrya treba biti taj koji svjedoči nakon što je pregledao sve materijale i vidio da ne postoje dokazi da je ona ikada promijenila svoje mišljenje ili proturječila onome što je ranije napisala.

 

To je stvorilo još jednu dilemu za našeg autora. Sada mora dopustiti da stoji sve što je ikada napisala i nije mogao tvrditi da je ovlastila bilo kakvu promjenu. Što onda može učiniti ili je učinio? Jedno jedinstveno rješenje koje je imao: smireno je tvrdio da Sestra White nije mislila ono što je rekla; Ponovno primijetite njegovu osebujnu uporabu engleskog jezika, ne izravnu izjavu, već pasivni pristup: kaže, "... dolazi do jasnog pojašnjenja pojmova i značenja koje je predodređeno da imaju dalekosežne posljedice." Njezine kasnije izjave "zaogrću te ranije izraze s većim, istinitim značenjem koje je svojstveno svo vrijeme tamo." I tako on objašnjava kad ona kaže da Krist čini pomirenje (on izostavlja riječ sada), ona je "očito mislila primjenjuje kompletno pomirenja za pojedinca." Naglasak njegov.

 

Ovo je u potpunom skladu s izjavom u Pitanjima o Doktrinama (Questions on Doctrine) gdje autor hrabro tvrdi da ako netko "čuje Adventista da kaže, ili čita u adventističkoj književnosti - čak i u spisima Ellen White - da Krist sada obavlja pomirenje," to treba shvatiti kako jednostavno mislimo na to da Krist primjenjuje prednosti žrtvenoga pomirenja koje je učinio na križu."

 

Ovo je doista vijest. Napisao sam nekoliko knjiga, od kojih je jedna o Službi Svetišta, pa stoga one mogu biti pod onim što on naziva "adventističkom književnošću." Sada neka neovlaštena osoba proglašava svijetu da, kad ja kažem kako Krist sada obavlja pomirenje, ja to ne mislim. Mislim da On sada obavlja primjenu, ali ne i pomirenje koje je napravljeno prije 1800 godina. Međutim, to je samo mala stvar kada pretpostavlja kako može djelovati kao moj prevoditelj i reći što mislim time što kažem. Ali kad se obvezuje da svijetu proglasi kada sestra White kaže da Krist čini pomirenje, ona jednostavno misli da je On obavlja primjenu, to je ozbiljno. Ovdje se može primijeniti Božji ukor koju je dao Jobu kad je previše govorio: "Tko je taj koji riječima nerazumnim zamračuje savjet?" Job 38:2. Nije često da je Bog sarkastičan. Ali ovdje je. Pročitajte redak 21. Job je to zaslužio.

 

Kad čitam, "... čak i u spisima Ellen G. White," da Krist obavlja pomirenje, ne trebam tome vjerovati. Napravio je pomirenje prije 1800 godina, ne sada; čak i ako ona potvrdi da Krist sada čini pomirenje, da "danas obavlja pomirenje," da "smo u velikom danu pomirenja i Kristovom svetom djelu za Božji narod koji se događa u sadašnjosti (1882. u nebeskom svetištu) i to bi trebali stalno proučavati," i dalje trebam provjeriti što kaže prevoditelj da bi razumio što ona misli (vidi Testemonies, Vol. 5, str. 520)

 

To je igranje s riječima, igranje s vatrom i omogućuje svako tumačenje mogućim. Ako je autor upravu, dopušteno mi je uzeti bilo koju riječ autora i reći da on misli na nešto drugo, a ne ono što govori. Takav čini međusobnu komunikaciju nemogućom, a svijet Babilonom. Kakvi bi bili dogovori, ili ugovori, ili riječi koje izgovaramo, ako imam dopuštenje staviti svoje tumačenje na ono što drugi čovjek kaže? Biblija kaže da je sedmi dan Subota. Čini se da je to dovoljno jasno. No, autorova teorija dopušta mi da vjerujem kako Biblija ne misli tako kako piše. Mislite li da je to apsurdno?. Na to bi rekao Amen. Kad Biblija kaže sedam, to ne znači jedan. Međutim, autorovom filozofijom riječi postaju beznačajne. "Neka vaše da bude da i vaše ne, ne," kaže Jakov. To znači, misli ono što kažeš. Učiniti da jasna izjava "Krist sada vrši pomirenje" znači da on sada obavlja primjenu je neobranjivo u gramatičkom, filološkom, teološkom smislu ili zdravom razumu. Ići dalje i to na takvim lažnim tumačenjima, izgraditi novu teologiju koja će biti provedena sankcijama, jednostavno je ludilo. Pretjerano preuzimanje autoriteta u kombinaciji s prekomjernim samopouzdanjem u vrlini darovanih počasti urodilo je plodom. I plod nije dobar.

 

Sadašnji pokušaj da se umanji i uništi povjerenje u Duh Proroštva i uspostavi nova teologija, može zavarati neke, čak i mnoge, ali temelji na kojima smo gradili te mnoge godine i dalje stoje, i Bog još živi. Na ovo upozorenje ne smije se oglušiti. "Ako oslabite pouzdanje Božjeg naroda u svjedočanstva koja im je On poslao, vi se bunite protiv Boga isto kao što su Kora, Datan i Abiram." Testimonies to the Church, vol. 5, p. 66.

 

U nepotpunom istraživanju koje sam proveo prije par godina otkrio sam što je autor pronašao i još mnogo toga. Među ostalim stvarima, pronašao sam u maloj knjižici pod nazivom, "Riječ za Malo Stado" (A Word to the Little Flock)," koju je objavio James White u Brunswicku, Maine, 30. svibnja 1847., izjavu Sestre White o svetištu koja je odmah privukla moju pažnju. Datum je 21. travnja 1847. i napisana je iz Topshama, Maine. Na stranici 12 pronašao sam ove riječi, što je pretpostavljam našao i naš autor Ministry-a. Kaže Sr. White:

 

"Vjerujem da je svetište, koje treba očistiti krajem 2300 dana Novi Jeruzalemski Hram, kojemu je Krist službenik. Gospodin mi je pokazao prije više od godinu dana da je brat Crosier imao istinsko svjetlo o čišćenju svetišta itd. I da je Njegova volja da brat C (Crosier) treba napisati pogled koji nam je dao u Daystar, Extra, 7. veljače 1846. Osjećam potpuno odobravanje Gospodina, preporučiti Extra svakom svecu. Molim da ove izjave budu blagoslov vama i svoj dragoj djeci koja ih pročitaju. Potpisano, E. G, White."

 

Nisam gubio vrijeme i došao sam do kopije Extra i pročitao ga. Dok ovo pišem, imam pred sobom fotokopiju Day-Star Extra 7. veljače 1846., a na stranicama 40 i 41 tog izdanja čitam članak brata Crosiera. Nakon razgovora o određenim teorijama u koje on ne vjeruje, Brother Crosier primjećuje:

 

CROSIER-ov GOVOR

 

"Ali opet, kažu da je pomirenje učinjeno i dovršeno na Golgoti kad je Jaganjac Božji umro. Tako su nas ljudi naučili i tako crkve i svijet vjeruju; ali zbog toga nije istinitije ili svetije, ako nije podržano Božanskim autoritetom. Nekolicina ili nitko od onih koji drže to mišljenje možda nisu nikad testirali temelje na kojima to počiva.

 

1. Ako je pomirenje učinjeno na Golgoti, tko je to učinio? Čin pomirenja je djelo svećenika, ali tko je služio na Golgoti? Rimski vojnici i zli Židovi.

 

2. Ubojstvo nije izvršavalo pomirenje, grešnik je zaklao žrtvu, Lev 4:1-4,13-15, itd., Poslije toga svećenik je uzeo krv i izvršio pomirenje. Lev 4:5- 12,16-21.

 

3. Krist je bio imenovan Velikim Svećenikom da izvrši pomirenje i zasigurno nije mogao djelovati u tom svojstvu sve do poslije svojega uskrsnuća, a mi nemamo zapis o Njegovu djelovanju na zemlji nakon Njegovog uskrsnuća koji bi se mogao nazvati pomirenjem.

 

4. Pomirenje je izvršavano u svetištu, ali Golgota nije bila takvo mjesto.

 

5. Nije mogao, prema Heb 8:4, izvršiti pomirenje dok je na zemlji ...'Ako je bio na zemlji, ne bi mogao biti svećenik.' Levitsko je bio zemaljsko svećenstvo; a božansko, nebesko.

 

6. Stoga, On nije započeo djelo izvršenja pomirenja, bez obzira na prirodu tog djela, sve do poslije svog uzašašća, kad je po svojoj vlastitoj krvi ušao u nebesko svetište za nas.

 

Ovo je onda "istinsko svjetlo" koje je Gospodin pokazao sestri White u viziji, koje ima Njegovo odobrenje i za koje se osjećala potpuno ovlašteno preporučiti svakom svecu. Samo ako umanjujemo sestru White možemo odbiti ovo njeno svjedočanstvo. Mi nismo spremni to učiniti.

 

Sad se suočavamo s ovom situacijom: Je li naš autor Službe u svojoj temeljitoj potrazi pronašao tu izjavu da je brat Crosier imao "istinsko svjetlo"?

 

Ako ga nije pronašao, onda nema puno razloga biti zadovoljan svojim radom. U oba slučaja, kada bi ja bio učitelj i poslao ga da učini ovaj istraživački rad, a on predstavio zbirku u Pitanjima o Doktrinama (Questions on Doctrine) kao svoje izvješće, morao bi mu dati čistu jedinicu, što u školskom jeziku znači neuspjeh. To je ili slučaj lošeg istraživanja, ili izostavljanja, što je, u danim okolnostima, vrlo ozbiljno.

 

Kraj unosa za 12. lipnja

 

Unos za 13. lipnja

 

4. POGLAVLJE - NASTAVAK

 

U dokumentima i pismima koje sam s vremena na vrijeme slao o onome što smatram ozbiljnim odstupanjem od vjere naših vođa, čvrsto sam se pridržavao savjeta koji Krist daje u Mateju 18:15-17. Tamo kaže da ako se među braćom pojave nesuglasice, "idi i ukori ga nasamo." Ako ne posluša, "uzmi sa sobom još jednoga ili dvojicu, tako da svaka izjava počiva na iskazu dvojice ili trojice svjedoka. No ako ni njih ne posluša, reci crkvi." Ovo sam načelo slijedio što će se vidjeti iz zapisnika.

 

U svibnju 1957. vjerujem da mi je providno dana kopija zapisnika povjerenika White odbora za 1. i 2. svibnja 1957., u kojem se bilježi sastanak dvojice braće s Povjerenicima u vezi izjave o pomirenju koju su pronašli u spisima gospođe White. Oni su tražili savjet o ovom pitanju, budući da ono što su pronašli nije u skladu s novim stavom koji su vođe zagovarali. Kakav bi stav trebali zauzeti istraživači s obzirom na izjavu gospođe White?

 

Nekoliko mjeseci, čak i godinama, naše su vođe proučavali s nekim evanđeoskim propovjednicima s ciljem eventualnog priznavanja Adventista kao evanđeoskog kršćanskog tijela. Proučavalo se doktrine Adventista, osobito Pomirenje, Istražni sud i Kristovo djelo u nebeskom svetištu od 1844. godine. Ove doktrine evangelici su nazvali "ogromnim, psihološkim, fenomenom za spašavanje obraza u povijesti religije," i tako ih imenovali u svom časopisu "Eternity," za rujan 1956., ponovno objavljujući članak u časopisu Extra pod naslovom, "Jesu li Adventisti Sedmog dana kršćani?"

 

Čini se da su evanđeoski propovjednici ostavili snažan dojam na adventističke vođe, toliko da je dr. Barnhouse, jedan od evanđeoskih propovjednika koji su sudjelovali, izvijestio da su adventističke vođe "potpuno odbacili" neke od svojih najvažnijih doktrina. Možda je najbolje da sam dr. Barnhouse ispriča priču, kako ju je izvijestio u gore navedenom članku Extra za rujan 1956. godine. Poseban predmet o kojem raspravlja je ono što se zove "Veliko Razočaranje," i referira na veliko razočaranje adventista 1844. kada su očekivali da će Gospodin doći. Evo njegovog izvještaja:

 

"Ujutro nakon "Velikog razočarenja" dvojica ljudi su prolazili kroz polje kukuruza kako bi izbjegli nemilosrdne poglede njihovih podrugljivih susjeda koje su dan prije pozdravili s vječnim zbogom. Riječima Hirama Edsona, (čovjek u polju kukuruza koji je prvi začeo tu čudnu ideju) bio je preplavljen uvjerenjem "da umjesto izlaska našeg Velikog Svećenika iz svetinje nad svetinjama nebeskog svetišta i dolaska ne zemlju, desetoga dana sedmog mjeseca na kraju 2300 dana, On je po prvi put ušao na taj dan u drugo odjeljenje tog svetišta i tamo je imao djelo koje je morao izvršiti prije dolaska na ovu zemlju. To je meni, dakle, ništa drugo nego ljudska ideja koja služi za spašavanje obraza! Treba također shvatiti da su neki neinformirani Adventisti Sedmog dana prihvatili tu ideju i nosili je do fantastičnih, doslovnih ekstrema. G. Martin i ja čuli smo da adventističke vođe govore izričito kako oni odbacuju sve takve krajnosti. To su rekli potpuno nedvosmisleno. Nadalje, oni ne vjeruju, kao što su neki od njihovih ranijih učitelja podučavali, da Isusovo djelo pomirenja nije dovršeno na Golgoti, nego da od 1844. godine obavlja drugo djelo službe. Ova ideju su također potpuno odbacili. Vjeruju da od Kristova uzašašća dijeli dobrobiti pomirenja koje je dovršio na Golgoti."

 

"Budući da se doktrina o svetištu temelji na tipu židovskog velikog svećenika koji ulazi u Svetinju nad Svetinjama da bi dovršio svoje djelo pomirenja, može se vidjeti da je ono što ostaje zasigurno neobranjivo razlaganje i teološko nagađanje vrlo maštovitog poretka. Ono što Krist sada radi, od 1844. prema ovoj verziji, pregledavanje je slučajeva svih ljudskih bića i odlučivanje o tome koje će nagrade biti dodijeljene pojedinim kršćanima. Mi osobno, ne vjerujemo da postoji ijedan stih u Pismu da podrži takav čudan položaj, i mi dalje vjerujemo kako je svaki pokušaj da se  uspostavi ovakva doktrina ustajao, prazan i neprofitabilan." (Naglasak u izvorniku).

 

U objašnjenju ove izjave, pridodajem sljedeće objašnjenje, koje može objasniti neke izjave.

 

Dr. Barnhouse prvo izvještava o poznatom incidentu Hirama Edsona koji prolazi kroz kukuruzno polje ujutro nakon "Razočaranja" i postaje uvjeren da "umjesto izlaska našega Velikog svećenika iz najsvetijeg odjeljenja ... On po prvi puta na taj dan ulazi u drugo odjeljenje tog svetišta i tamo ima obaviti djelo prije dolaska na ovu zemlju." Djelo koje je trebao obaviti prije dolaska na ovu zemlju bilo je dovršavanje pomirenja koje je uključivalo istražni sud. Ova koncepcija, kaže dr. Barnhouse, "nije ništa drugo nego ljudska ideja spašavanja obraza." Zatim nastavlja, "Neki neinformirani Adventisti Sedmog dana su prihvatili tu ideju i iznosili ju do fantastičnih, doslovnih ekstrema." To jest, oni su vjerovali da je Krist uistinu ušao u najsvetiji dio kako bi obavio djelo koje je trebalo učiniti prije dolaska na zemlju, koje uključuje istražni sud i dovršavanje pomirenja. Dr. Barnhouse piše: "G. Martin i ja čuli smo da adventističke vođe govore izričito kako oni odbacuju sve takve krajnosti. To su rekli potpuno nedvosmisleno."

 

Ako ćemo vjerovati izjavi dr. Barnhousea, onda su naše vođe odbacili doktrinu koju smo od samog početka držali svetom. Ovo postaje jasno u nastavku dr. Barnhousa: "Neki od njihovih ranijih učitelja poučavali su da Isusovo djelo pomirenja nije dovršeno na Golgoti, već da je 1844. nastavio s drugom službom svećenstva. - Ova je ideja također potpuno odbačena."

 

Kad dr. Barnhouse kaže da su "neki" od naših ranijih učitelja podučavali da "Isusovo djelo pomirenja nije dovršeno na Golgoti," sigurno je dobio te podatke od nekih "neinformiranih" autora naše nove teologije; jer povijesni zapisi govore da su svi naši učitelji ovo podučavali.

 

James White, J. H. Waggoner, Uriah Smith, J. N. Andrews, J. N. Loughborough, C. H. Watson, E. E. Andross, W. H. Branson, Camden Lacey, B. S. Owen, O. A. Johnson, H. H. Johnson, F. D. Nichol (do 1955.) svi su čvrsto branili doktrinu o Kristovom djelu pomirenja od 1844. godine, te su svoja uvjerenja zapisali. Dok pišem ovo, imam gotovo sve njihove knjige pred sobom. James White, koji je tri puta bio predsjednik Generalne Konferencije, kada je izabran za prvog urednika Znakova Vremena, napisao je u prvom broju tog časopisa članak "da ispravi lažne izjave koje su kružile protiv nas. Mnogo je onih koji se nazivaju Adventistima, koji imaju stavove koje mi ne možemo podržati, mislimo da neki od tih stavova remete najjasnije i najvažnije principe koji su postavljeni u Božjoj riječi."

 

U drugom od dvadeset i pet članaka vjere možemo pročitati: Krist "je živio kao naš primjer, umro je kao naša žrtva, podignut je za naše opravdanje, uzašao na nebesa, da bude naš jedini posrednik u svetištu na nebu, gdje, svojom vlastitom krvlju, On vrši pomirenje za naše grijehe; pomirenje koje je napravljeno na križu je samo prinos žrtve, a u svetinji nad svetinjama se obavlja posljednji dio njegovog djela kao svećenika."

 

Ova Temeljna Vjerovanja, također su tiskana u malom traktu i tisuće ih je stavljeno u opticaj. Bilo bi zanimljivo kada bi nam onaj tko je napisao stranice 29,30,31,32 u knjizi Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) dao popis pisaca koji su bili suprotnog gledišta od gledišta gore spomenutih autora. Nisam pronašao nikakav dokaz za netočne izjave na tim stranicama.

 

Nastavljamo s proučavanjem izvješća dr. Barnhousea u Eternety Extra. Upravo je potvrdio da su adventističke vođe "potpuno odbacili" ideju da Krist "još uvijek obavlja drugo posredničko djelo od 1844. godine," misleći pritom na djelo pomirenja. Umjesto toga, kaže "vjeruju da od Njegovog uskrsnuća, Krist moli za blagodati pomirenja koje je izvršio na Golgoti." Ovaj pogled, međutim, ne smatra dosljednim. Stari zavjet nas obavještava da je veliki svećenik ubio žrtvu na žrtveniku izvan šatora. Ali ubojstvo nije bilo pomirenje. "Jer krv je ono što ostvaruje pomirenje za dušu." Levitski zakonik 17:11. Zato veliki svećenik "unosi krv iza zavjese... neka dakle poškropi njome sjedalo milosti i ispred sjedala milosti, te će izvršiti pomirenje za svetinju." Levitski zakonik 16:15,16. "On ulazi da bi izvršio pomirenje." Stih 17. Dr. Barnhouse tvrdi da, dok temeljimo našu doktrinu o pomirenju uglavnom na predslici koja nam je dana u Levitskom zakonu i to koristimo u našem poučavanju pomirenja, moramo vjerovati kako je veliki svećenik na zemlji odnio krv u svetište i tamo učinio pomirenje, tako i Krist mora činiti isto, mora ući da dovrši pomirenje. Inače imamo pomirenje bez krvi. Ako ne poduzmemo posljednji korak, tada smo prisiljeni vjerovati da je pomirenje učinjeno kod žrtvenika u dvorištu, a ne u svetištu, što potpuno uništava svu tipologiju. Ako je ova posljednja služba s krvlju izostavljena, tada je naša teorija pomirenja nažalost nepotpuna, i postaje "zasigurno neobranjivo razlaganje i teološko nagađanje vrlo maštovitog poretka." Ako Krist ne ulazi unutra s krvi dovršiti pomirenje, onda je ono što nam ostaje "ustajalo, prazno i neprofitabilno." Ima dobar argument. Je Li To Istina?

 

Kad sam prvi put pročitao u Extra da su naše vođe odbacili doktrinu o Kristovom djelu pomirenja u svetištu od 1844. i zamijenili ju za "primjenu blagodati žrtvenog pomirenja koje je On učinio na križu," Nisam mogao vjerovati, i nisam vjerovao. Kad su mi rekli da čak i ako pročitam u "spisama Ellen G. White da Krist sada vrši pomirenje," u to ne trebam vjerovati, pitao sam se, "U što se mi to pretvaramo?" Pomirenje je izvršeno prije 1800 godina, kažu naše vođe. Sestra White kaže da se pomirenje odvija sada. Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) kažu da je obavljeno prije 1800 godina. Ministry kaže da je pomirenje na križu bilo konačno. Kome ili čemu da vjerujem? Za mene, ako sada odbacimo Kristovu službu u drugom odjeljenju, znači odbaciti Adventizam. To je jedan od temeljnih stupova Adventizma. Ako sada odbijamo pomirenje u svetištu, možemo odbaciti i sav Adventizam. Božji narod nije spreman za ovo. Oni neće slijediti vođe u otpadništvu.

 

U ovom trenutku došlo mi je da su možda ljudi iz Eternity-a požalili zbog onoga što su napisali i povukli to ili će povući sve što su napisali. Stoga, sam pisao ljudima iz Eternity-a, pitajući objavljuju li još uvijek časopis Extra. Odgovorili su da objavljuju. Članak je zaštićen autorskim pravima, pa sam zatražio dopuštenje da ih citiram. Primio sam ovaj odgovor: "Drago nam je što vam možemo dati dopuštenje za citiranje iz članka "Jesu li adventisti sedmog dana kršćani?" i bili bi Vam zahvalni kada biste dali zasluge Eternity-u kada to učinite." Ovo pismo datirano je u Philadelphiji, Pennsylvania, 2. svibnja 1958., a potpisano od urednika.

 

Ovo je bilo dvadeset mjeseci nakon što se članak prvi put pojavio u Eternity-u. Ako bi u bilo kojem trenutku tijekom ovih dvadesetak mjeseci naše vođe protestirali, ili dali prigovor, iskreno, urednik bi me upozorio da ne koristim materijal, i da ne citiram ove izjave. Ali urednik nije učinio takvu stvar. Bio je sretan i spreman dati mi dopuštenje za upotrebu materijala, bio je voljan stajati iza onoga što je Extra objavio, bio je voljan dopustiti mi citiranje. Prošlo je punih 5 godina otkako su rasprave započele, a tri godine od objavljivanja Extra. Već dugo čekam da naši ljudi negiraju optužbe i ukore evangelike za objavljivanje takvih klevetanja o cijelom našem vodstvu. Ali nisam čuo nikakav protest.

 

Naprotiv, u našim člancima pročitao sam nekoliko referenci o tim evangelicima kao o finoj, kršćanskoj gospodi, i vjerujem da su istinite. Takvi ljudi ne govore laž. U nedostatku bilo kakvih poricanja ili prosvjeda naših ljudi, nevoljko sam donio svoje zaključke. Ali ako naši ljudi daju jasnu izjavu da dr. Barnhouse i gospodin Martin nikad nisu čuli od njih takve izjave kao što Eternity tvrdi, odmah ću stupiti u kontakt s evangelicima i zamoliti ih da se ispričaju za tako ozbiljne i teške optužbe. Ovo je pitanje previše ozbiljno da se zaboravi. Tisuće naših ljudi pročitali su članak u Eternity-u i ozbiljno su zabrinuti. Jedan od glavnih stupova naše vjere, uklonjen je prema Eternity-u. Hoćemo li bespomoćno stajati i dopuštati da se svetište gazi, i to od navodnih pristalica svetišta?

 

Incident u Trezoru

 

Sada ćemo se vratiti na dvojicu muškaraca koji su ušli u White trezor u svibnju 1957., kako bi se savjetovali s White povjerenicima. Završili su svoj istraživački rad i izvijestili odbor o svom pronalasku "naznaka" da je sestra White učila kako se "Kristovo djelo pomirenja trenutno odvija (sada je 1880.) u nebeskom svetištu." Ovo otkriće je bilo smrtni udarac za njihovu novu teologiju. Bilo je očigledno nemoguće vjerovati da je djelo pomirenja završeno na križu i da je konačno, i također poučavati da se još uvijek odvija na nebu. Obje izjave ne mogu biti istinite. Međutim, denominacija se već posvetila ovom pitanju, i 1957. objavila je u Ministry-u da je veliko djelo na križu "potpuno, savršeno i konačno pomirenje za čovjekov grijeh." Ministry, veljača, 1957. U članku piše da je to sada "adventističko razumijevanje pomirenja, potvrđeno, i prosvijetljeno i razjašnjeno Duhom Proroštva." Ibid. Ova izjava nikada nije bila povučena, ili modificirana, ili promijenjena, a ni pisac ni urednik nisu ukoreni. I dalje stoji.

 

S obzirom na situaciju, što su istraživači trebali učiniti? Suočeni su s izjavom gospođe White da se pomirenje sada odvija na nebu. Bili su licem u lice s drugom izjavom vođa kako je pomirenje učinjeno i završeno na križu. Oni moraju prihvatiti jedno ili drugo. Odlučili su prihvatiti izjave vođa.

 

Ali što je s izjavama sestre White, jer mnogo ih je? Bilo je jasno da na neki način njezin utjecaj mora biti oslabljen, a njezine izjave razvodnjene. Ali to je bio delikatan posao; i što god odlučili učiniti mora biti učinjeno u tajnosti. Ako se na vrijeme otkrije, plan neće uspjeti. Međutim, ako bi mogli raditi u tajnosti i raditi brzo, to bi postalo "svršeni čin" - učinjen prije nego što je itko saznao za to.

 

U to vrijeme mi je predana kopija White zapisnika. Sada ću predstaviti zapisnik, tako da svi mogu vidjeti za sebe što je učinjeno.

 

Zapisnik od 1. svibnja 1957., str. 1483:

 

"U ovom trenutku našeg rada, starješine X i Y pozvani su da se pridruže povjerenicima u daljnjem razmatranju pitanja koje se proučavalo u siječnju. Starješina X i njegova grupa koja je proučavala s određenim propovjednicima postali su svjesni izjava E. G. White koje ukazuju na to da je Kristovo djelo pomirenja sada u tijeku u nebeskom svetištu. U jednoj izjavi u Temeljima Kršćanskoga Obrazovanja (Fundamentals of Christian Education) koristi se riječ "žrtva." Za ne-adventiste, koji nisu upoznati s našim razumijevanjem svetišta, teško je shvatiti da ima nastavak Kristovog djela pomirenja, te je predloženo povjerenicima da se neke bilješke ili dodaci mogu pojaviti u nekim knjigama E. G. White koji će vrlo jasno objasniti riječima Ellen White naše razumijevanje različitih faza Kristovog djela pomirenja. Braća koja su se pridružila povjerenicima u raspravi osjetila su da je to pitanje koje će u skoroj budućnosti biti istaknuto i da bi bilo dobro nastaviti s pripremom i uključivanjem takvih bilješki u buduća izdanja spisa E. G. White. O tome se raspravljalo pažljivo i ozbiljno, ali u vrijeme kad se sastanak završio kako bi se udovoljilo drugim odborima, nije ništa poduzeto."

 

Sastanak, 2. svibnja, str. 1488. Izjave E. G. White o Kristovom Djelu Pomirenja

 

"Sastanak povjerenika održan 1. svibnja zatvoren je bez poduzimanja bilo kakvih radnji vezanih za pitanje o kojem se detaljno raspravljalo - prikladnih bilješki ili objašnjenja u vezi s izjavama E. G. White o Kristovom djelu pomirenja koje ukazuju na nastavak djela u sadašnjosti na nebu. Budući da će predsjednik našeg odbora biti daleko od Washingtona naredna četiri mjeseca, a ovo pitanje podrazumijeva takve stvari da mora imati najosjetljivije razmatranje i savjetovanje, "IZGLASALO se," da odgađamo razmatranje do daljnjeg u vezi izjava E. G. White o nastavku Kristovu djela pomirenja koje su nam iznijeli starješina X i Y."

 

Bilješka Rona: Starješine X i Y bili su LeRoy Froom i Roy Allen Anderson. Kraj bilješke.

 

Nakon što se predsjednik odbora vratio sa svog četveromjesečnog putovanja, nastavila se rasprava, te je odlučeno da se zahtjev ne odobri. Ova odluka vrijedna je pohvale, ali pohvala je pomalo zamagljena činjenicom da je trebalo osam mjeseci da se donese ta odluka, i da nisu došli do tog zaključka dok plan nije postao poznat.

 

Ovo izvješće me zapanjilo. Kako se netko usudio sugerirati umetanje u spise sestre White kako bi poduprli novi pogled? Dugo sam razmišljao i puno sam se molio. Jesam li imao ikakvu odgovornost u ovom pitanju? Ako jesam, bila bi moja dužnost razgovarati s jednim čovjekom, i samo s jednim. Kako prijestup nije bio protiv mene, nego protiv crkve i naše najsvetije vjere, moja je dužnost bila razgovarati s našim najvišim časnikom. To sam učinio.

 

U mom pismu 27. veljače 1957. izrazio sam strah zbog objavljivanja predložene knjige, Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), jer je bila pripremljena previše žurno i to nakon kratkog vremena proučavanja. Knjige ove vrste ne mogu biti napisane u kratkom roku i trebale bi ih pripremiti ljudi koji su cijeli svoj život učili o ovom predmetu i proveli godine u istraživanju Svjedočanstava.

 

7. ožujka 1957. primio sam ovaj odgovor: "Primijetio sam vaše zapažanje:

 

'Jako me strah sadržaja knjige koja se objavljuje i izlaže naša uvjerenja'. Ne vjerujem, brate Andreasen, da se morate bojati za ono što će se pojaviti u knjizi. Knjiga je pažljivo pregledana od "skupine sposobnih ljudi u koje imamo najveće povjerenje. Uvjeren sam da ćete biti zadovoljni rezultatima."

 

U mom odgovoru 11. ožujka ponovno sam izrazio strah od sadržaja knjige. Osvrnuvši se na članak koji se pojavio u Službi, u veljači 1957., rekao sam: "Ako se odbor slaže s objavljenim stavovima Službe, moram najiskrenije prosvjedovati. Stavovi zasigurno nisu adventistička doktrina, već pogledi izvedeni iz površnog istraživanja određenih dijelova spisa Sestre White, i ne predstavljaju opća učenja." Završio sam s ovim riječima:

 

"Ovim putem prosvjedujem protiv objavljivanja bilo koje doktrine o pomirenju i želim da moj protest bude uredno zabilježen. Osjećam da su neki od braće dovedeni u sadašnju nevolju zbog želje da budu kao narodi oko nas (crkve) i da ćemo požaliti dan kada smo počeli činiti ustupke zbog pritiska izvana."

 

Pošto nisam primio odgovor, ponovno sam pisao 10. svibnja 1957:

 

"Vjerujem da razumijete moju ozbiljnost. Imam najveće povjerenje u vas. U više od šezdeset godina službene povezanosti s denominacijom, jedan od mojih glavnih ciljeva bio je potaknuti povjerenje u Duh Proroštva. Posljednje dvije godine govorio sam o toj temi 204 puta. Osjećao sam da je našem narodu potrebna pomoć, i ja sam im pokušao pomoći. Srce mi je slomljeno zbog onoga što nam donosi budućnosti, osim ako nam Bog ne pomogne. Neka vam Gospodin da podari i mudrosti i hrabrosti kako bi učinili ono što situacija zahtijeva."

 

Nakon što sam došao u posjed povjerljivih zapisnika White odbora, slijedio sam Kristovu uputu da mu "kažem nasamo" i poslao četiri pisma našem glavnom čelniku. 26. lipnja 1957. dobio sam ovaj odgovor:

 

"Siguran sam kako možemo imati povjerenja da će braća iz White odbora pažljivo ići u smjeru u kojem neće zauzimati stavove koji bi mogli biti neugodni u budućnosti. Zasigurno, Brate Andreasen, ovdje nema namjere da se krivotvore spisi sestre White. Cijenimo ih najviše moguće.

 

Kraj unosa za 13. lipnja

 

Unos za 14. Lipnja

 

"Osvrnuvši se na knjigu o Pitanja i Odgovori, dopustite mi da vas i ovdje uvjerim, da to nije djelo braće čija imena spominjete. Istina je, oni su radili određeni prvotni posao, ali je to uzeto iz njihovih ruku i proizvod je veće skupine ljudi, a ne nekoliko." 4. srpnja 1957., odgovorio sam. Ovdje je dio ovog odgovora.

 

"Bojim se da će doći dan kad će ova stvar biti poznata ljudima. To će potresti vjeru cijele denominacije. Naravno, neki će se radovati što je Sestra White konačno uklonjena. Drugi će plakati i vikati Gospodinu za utjehu, 'Poštedi svoj narod, i nemoj svoju baštinu prepustiti sramoti.' I kada budemo uhvaćeni u vlastitu mrežu, hoće li te crkve svijeta gledati sa zadovoljstvom? Molim vas, brate, pobrinite se da predložena knjiga ne bude objavljena. To će biti smrtonosno. Ako ne postoji djelo pomirenja koje se sada odvija u svetištu na nebu, onda bi bilo pravedno da denominacija otvoreno prizna svoju grešku, i pretrpi posljedice. Ostavimo Sestru White po strani, i nemojmo više licemjerno braniti njezine tekstove, a iza kulisa uređivati njene spise i dalje tvrditi da su to njezini radovi... Završavam izražavajući veliko poštovanje prema vama, suočavajući se s najvećim otpadom s kojim se crkva ikada suočila."

 

18. rujna 1957. primio sam ovu poruku.

 

"Razmotrio sam stvar koju ste nazvali zatvorenom...

 

Ne vjerujem da imate pravo koristiti zapisnike White odbora kao što ste to učinili. Zapisnici su povjerljivi i nisu namijenjeni javnoj upotrebi. Nadam se da neće doći vrijeme kada ćemo morati zauzeti stav u kojem ćemo muškarce ukoravati i disciplinirati jer dolaze pred pravilno konstituirani crkveni odbor kako bi raspravljali o pitanjima koja mogu imati veze s radom i vjerom crkve."

 

27. rujna 1957., odgovorio sam:

 

"Zahvaljujem se na vašem pismu od 18. rujna, u kojem izjavljujete da je "stvar o kojoj govorim zatvorena." Pozvao sam na istragu, a to ste odbili. Podržali ste ljude koji su uključeni i također ste rekli da nemam pravo koristiti informacije koje su mi došle, i zatim ste zatvorili vrata. Mogu li objasniti da sam koristio svoje informacije kako bih obavijestio vas, i nikog drugog. Što bih drugo mogao učiniti? Vi tvrdite kako ne biste koristili takve informacije da ste im imali pristup. Veliko priznanje. Ovaj slučaj smatram najvećim otpadništvom koji se ikad dogodio u ovoj denominaciji, a vi bi to zadržali u tajnosti! I sada ste zatvorili vrata... Ne vjerujem, brate Figuhr, da ste razmotrili ozbiljnost situacije. Naš narod neće prihvatiti bilo kakvo krivotvorenje ili pokušaj krivotvorenja sa Svjedočanstvima. To će im dati nelagodan osjećaj da sve nije uredu u zapovjedništvu."

 

"Pročitajte ponovno moje pismo od 12. rujna. Možete spasiti situaciju, ali samo ako ste voljni pokrenuti stvar. Uništit će te denominaciju. Molim se za vas."

 

Moje dopisivanje s Washingtonom odvijalo se u ovom smjeru sve dok 16. prosinca 1957. nisam primio ovaj ultimatum:

 

"Oni (službenici) traže da prestanete s vašim aktivnostima."

 

Tri dana kasnije primio sam i ovo: "Ovo će vas staviti u otvoreno protivljenje vašoj crkvi, i sigurno će se dovesti u pitanje vaš odnos s crkvom. S obzirom na sve to, službenici, kao što sam već napisao, ozbiljno vas mole da prekinete svoje aktivnosti."

 

Do tog vremena nije bilo prijedloga za saslušanje. Jednostavno su mi naredili da prestanem sa svojom aktivnošću i prijetnjom da će, ako to ne učinim, "to sigurno dovesti u pitanje vaš odnos s crkvom." Nije bilo prijedloga o saslušanju. Jednostavno mi je bilo naređeno da prestanem sa svojom aktivnošću. Bio bih osuđen bez prava za obranu. Prijetnja da će se moje ime pojaviti na razmatranju može značiti bilo što. Nije se postavilo pitanje o pravednosti mog prigovora. Već sam bio osuđen; jedino što je ostalo pitanje je koja je bila moja kazna.

 

To me podsjetilo na ono što je objavljeno u Eternity Extra, da su naši ljudi "objasnili gospodinu Martinu da oni (Adventisti) među svojim članovima imaju "luđake, kao što postoje slični neodgovorni divljaci u svakom polju fundamentalnog Kršćanstva." Za razliku od ovih luđaka, oni su imali "zdravo vodstvo," misleći na sebe. Ne znam kako su se naše vođe ponašali dok su bili s evangelicima, ali su ostavili dojam na te ljude da je "većinska grupa zdravog vodstva" odlučna zaustaviti sve članove koji nastoje zadržati stavove koji se razlikuju od stavova odgovornog vodstva denominacije." Eternity Extra, September, 1956, p. 2.

 

Neka čitatelj razmisli o ovome. Imamo zdravo vodstvo prema njihovoj vlastitoj procjeni. Također imamo i luđake neodgovornog divljaštva. Ovo zdravo vodstvo odlučno je zaustaviti "sve članove koji nastoje zadržati stavove koji se razlikuju od stavova odgovornog vodstva denominacije."

 

Nisam mogao vjerovati kada sam prvi put pročitao. Pedeset godina sam bio počasni član crkve, koji je bio na odgovornim položajima. Ali ako se usudim držati "pogleda koji se razlikuju od pogleda odgovornog vodstva denominacije," postao sam dijelom "neodgovornih divljaka" koji sačinjavaju "luđake" denominacije; i bez saslušanja naređeno mi je da prekinem svoju aktivnost ili osjetim primjenu "zaustavljanja." Da nemam dokumente pred sobom, teško bih povjerovao da bi bilo kakvo "zdravo vodstvo" pokušava ugušiti kritike i izdaje prijetnje protiv bilo kojih članova koji nastoje zadržati različita mišljenja od odgovornog vodstva crkve. Je li došlo do ovoga? Rim nije išao puno dalje.

 

Neki će reći da je to samo ono što evanđelici kažu o našim vođama. Ostaje činjenica da naši ljudi nikada nisu protestirali protiv tih optužbi. Moj slučaj jasno pokazuje da bi bez ikakvog ispitivanja ili suđenja bio izveden pred sud, ne na saslušanje, nego da me osude bez saslušanja ljudi koji su se sami imenovali za suce. Treba imati na umu da je to bilo prije Generalne konferencije 1958. godine, prije nego je nova teologija službeno prihvaćena, i prije nego što je denominacija imala priliku izraziti se o toj temi. Sva javna kritika mora prestati. Ako ne prestanem, "to će sigurno dovesti u pitanje vaš odnos s crkvom." To je bio ultimatum.

 

Kako sam reagirao na ovo? Kao što bi svaki čovjek. Ovdje je došlo do uzurpacije vlasti. Napisao sam da sam čovjek mira i da mi mogu obrazložiti stvari, ali ne i prijetiti. Osjećao sam, i sada osjećam, da se denominacija suočava s otpadom koji je odavno prorečen, da naše vođe slijede točnu proceduru koju je Duh Proroštva naveo da će slijediti, i da imam dužnost koju ne smijem izbjegavati. Jako mi je žao što su naše vođe svojim djelovanjem omogućili da naši neprijatelji donesu zasluženi prijekor Božjem djelu. U svojim ranim pismima stalno sam spominjao da će naši neprijatelji prije ili kasnije otkriti našu slabost i iskoristiti ju. Molio sam naše vođe za iskupljenje za ono što je učinjeno; ali bez rezultata. Sada ćemo požnjeti ono što smo posijali.

 

U mom sljedećem pismu ispričat ću napore koje sam uložio kako bih dobio saslušanje - ne tajno saslušanje, nego javnu raspravu - i da ako se to nije smatralo najboljim, onda privatno saslušanje koje bi se snimalo i nakon kojeg bih dobio kopiju. U ovome nisam uspio. Dat ću dokumentirane razloge zbog kojih nisam uspio dobiti saslušanje.

 

Pitali su me što očekujem postići. Dobio sam stotine pisama u kojima mi se obećava pružanje potpore samo ako učinim određene stvari. Odgovaram na vrlo malo pisama, jer mi je fizički nemoguće ući u korespondenciju. Dobio sam mnogo savjeta i smjernica, ali ne želim uključivati ​​druge. Pripisani su mi raznoliki motivi, jer neki dobri ljudi očito nisu uspjeli shvatiti da pripisivanje motiva je suđenje. Također, čini se da je nekima nemoguće razumjeti da je doktrina sama po sebi dovoljno važna da pruži motiv za protest. U ovoj krizi u kojoj smo sada, za mene bi bilo kukavički ne pomoći Gospodinu protiv moćnika.

 

Imao sam tri izaslanstva koja su došla kod mene i molila me da učinim nešto "praktično." Zapravo su rekli: "Mi smo s vama, ali vi ne idete na to pitanje na praktičan način. U trenutku kada zauzmemo svoj stav s vama, možemo i vjerojatno ćemo izgubiti svoj položaj. (Oni su bili propovjednici.) Kad biste imali nešto što biste nam mogli ponuditi, kad biste pokrenuli drugi pokret kojem bismo se mogli pridružiti, pošli bismo s vama. Međutim, da budemo ostavljeni nasukani bez ikakvih izgleda, nerealno je. Nikada nigdje nećeš dospijeti, ako nemaš što za ponuditi."

 

Moj odgovor na to je da sam Adventist Sedmog dana, da nisam zainteresiran za pokretanje bilo kakvog pokreta i da mi nije stalo do podrške bilo koga tko drži takva stajališta. Oni nisu vrsta materijala koji će stajati u nadolazećoj krizi.

 

Ja sam Adventist Sedmog dana, radujem se istini. Na kraju će pobijediti pravednost i istina. Nadam se da će, kad se sazna istina o sadašnjem stanju, biti muškaraca i žena koji će prosvjedovati i utjecati dovoljno da uzrokuju određene promjene u našoj organizaciji koje će osigurati ljude u svetom uredu koji su vjerni istini koja je jednom predana svecima.

 

Završavam ovo srdačnim pozdravom svima. Moje sljedeće pismo o pitanju rasprave trebalo bi biti zanimljivo. Do tada, dragi Gospodin neka bude s vama.

 

Završetak unosa 14. lipnja.

 

Unos 15. lipnja:

 

5. POGLAVLJE – ZAŠTO NE SASLUŠANJE?

 

NASLIJEĐENE STRASTI

 

U prethodnom pismu spomenuo sam kako sam u svibnju 1957. došao u posjed nekih službenih zapisnika od povjerenika White odbora, koji su trebali biti tajni. Zapisnici su otkrili pokušaj krivotvorenja sa Svjedočanstvima tako što su umetnuli u neke od svezaka bilješke i objašnjenja kojima bi se činilo da je Sestra White u skladu s, ili se barem ne suprotstavlja, novoj teologiji koja se zagovara u Ministry-u i knjizi Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine). Bio sam zapanjen kad sam pročitao ovaj službeni dokument, i dvostruko zbunjen kad sam saznao da ovaj plan ima odobrenje vođa, i da je odobren postupak. To bi značilo da ljudi mogu slobodno pokušati umetnuti u spise Duha Proroštva koji bi poništili ili promijenili značenje onoga što je Sestra White pisala. Kako bi tada mogli biti sigurni da su knjige koje su objavljivane čista učenja autora i da nisu bile "popravljene i ispravljene," kao što su to bile druge knjige, prema izvješću u Eternity-Extra, od rujna 1956.?

 

Iako sam se osjećao nelagodno zbog onoga što su ljudi pokušali učiniti, moja je stvarna zabrinutost bila spoznaja da je to odobrila administracija i da je od sada prihvaćena ta politika. Ljudi su sada mogli otići u White odbor i, uz njegovo odobrenje, tajno i privatno umetnuti objašnjenja i bilješke prije nego što bi itko otkrio što se događa. I mogli su to učiniti s uvjerenjem da će, ako itko sazna za to i otkrije što se događa, uprava riješiti takve i zaprijetiti im ako ne prestanu sa svojom "aktivnosti."

 

U mom slučaju, rečeno mi je da su zapisnici povjerljivi, da ih nemam pravo imati niti ih čitati. Iako sam izravno i ispravno citirao iz službenih zapisnika, rekli su mi: "Sve to radite po glasinama i povjerljivim zapisima koje nemate pravo ni čitati." Pismo, prosinac 1957. Dok su ljudi željeli umetnuti "bilješke," "objašnjenja," "dodatke," "napomene," "odgovarajuće bilješke," "u budućim izdanjima E. G. White spisa," (imajte na umu da su sve ovi izjave u množini) predsjednik je minimalizirao stvar proglašavajući u pismu od 20. rujna 1957. godine da sve što je to uključivalo "bila referenca umetnuta na dno određene stranice;" to jest, jedna referenca, na dnu jedne stranice, u jednoj od knjiga Sestre White. To je potpuno suprotno od službenog zapisa. Kako se može objasniti ova proturječnost?

 

Moja prva misao i nada bila je da ću odmah biti pozvan iznijeti izvještaj i da će se od mene tražiti da dokažem moje optužbe ili ih povučem; te da će od nepristrane skupine ljudi biti zatraženo da provedu saslušanje. Ali u ovome sam ostao razočaran.

 

Prva reakcija na moju 'aktivnost' došla je u pismu 16. prosinca 1957. godine. Tamo su mi rekli: "Pitanje o vašoj aktivnosti raspravljali su službenici Generalne Konferencije i duboko osuđuju ono što radite. Traže da prekinete svoje sadašnje aktivnosti." Prije nego što sam imao priliku odgovoriti, 19. prosinca primio sam sljedeće:

 

"Želim ponoviti ono što sam vam već napisao, da ljudi imaju savršeno pravo ići odboru, uključujući i grupi White odbora, i dati svoje prijedloge bez straha da ih se disciplinira ili da ih se tretira kao heretike. Kad se sjetimo kako sve to činite na temelju glasina, i povjerljivih zapisa koje niste ni imali pravo čitati, to svakako ostavlja utisak da to nije adventističko način obavljanja stvari. Niste bili prisutni na ovom sastanku odbora, a sve što znate o tome su glasine i kratke bilješke koje je zabilježio tajnik tog sastanka.... Vaše objavljivanje stvari na ovaj način, zasigurno će vas staviti u nezavidno svjetlo. Ako to učinite, i mi ćemo morati napraviti objavljivanje. To će vas opet staviti u otvoreno protivljenje vašoj crkvi i nesumnjivo će otvoriti pitanje vašeg odnosa s crkvom. S obzirom na sve to, časnici, kao što sam ranije napisao, ozbiljno vas mole da prekinete svoje aktivnosti."

 

Kao što će se primijetiti, nije bilo prijedloga o saslušanju radi utvrđivanja istinitosti ili neistinitosti mojih optužbi. Jednostavno su me tražili da prekinem svoje "aktivnosti," inače...

 

Kako sam reagirao na ovo? Kao što bi svaki čovjek pod prijetnjom. Odgovorio sam da sam čovjek mira i da mi mogu obrazložiti stvari, ali mi se ne može prijetiti. Tražio sam ih da nastave sa svojim planovima. Bio sam spreman na sve što bi se moglo dogoditi.

 

Što će doći? Nisam znao što se podrazumijeva pod mojim "odnosom prema crkvi." To bi moglo značiti bilo što. Znam kakav su dojam ostavili dr. Barnhouse-u ako bi netko prigovorio njihovom prisvojenom autoritetu. Evo što je zabilježio.

 

"U određenim slučajevima stavovi Adventista nekima od nas čini se kao da su novi stavovi. Za njih je to možda samo pozicija većinske grupe zdravog vodstva koje je odlučno zaustaviti sve članove koji nastoje zadržati poglede različite od odgovornog vodstva denominacije." Eternity Extra, September 1, 1956.

 

Žalosno je da su naše vođe ostavili takav dojam na evanđelike. Ova izjava u tisku je tri godine. Naše vođe su pozvani obratiti pažnju na to i zatraženo je da se odreknu takve namjere. Ali oni nisu porekli niti su prosvjedovali, a naši ljudi su nevoljko došli do zaključka da je gospodin Barnhouse upravu u svojoj procjeni naših vođa. Dodajte ovome ono što gospodin Martin izjavio, vođe su mu rekli da "oni (Adventisti) među sobom imaju određene članove "luđake" kao što postoje slični "neodgovorni divljaci" u svakom području fundamentalnog kršćanstva." To je ono što su naši vođe rekli evanđelicima u raspravi o važnoj temi o Kristovoj prirodi dok je u tijelu. Te izjave smatram uvredom. To pokazuje prezir koji naše vođe imaju za one koji se s njima ne slažu. Mislim da su te izjave dovoljan razlog za optužbu. Naši ljudi dugo mogu trpjeti, ali ovo je prvi put koliko znam da su vođe vrijeđale vjerne Adventiste Sedmog dana.

 

Kratki Sastanak

 

Jedini sastanak koji sam ikada imao s našim vođama bio je jedan dan u veljači 1958. godine, kada su me dva časnika zamolila za sastanak na nekoliko minuta koje su mogli izdvojiti između sjednica njihovih poslovnih sastanaka. Njihova želja je bila saznati namjeravam li nastaviti svoju "aktivnost." Rekao sam im da hoću. Dali su mi primjedba o tome zašto nisam tražio saslušanje. Nikad mi nije palo na pamet da bih trebao tražiti saslušanje. Očekivao sam da ću biti pozvan. Ali razmišljajući o tome, sljedeći dan sam napisao:

 

"Nisam znao da je vaša želja moj dolazak u Washington na saslušanje ili raspravu pošto nikada niste spomenuli takvu stvar. Ako je to vaša želja, spreman sam doći... Imam samo jedan zahtjev, saslušanje treba biti javno; ili uz prisutan stenograf i da nakon saslušanja dobijem kopiju zapisnika." Pismo, 5. veljače, 1957.

 

Kao odgovor na ovo, 10. veljače, primio sam poziv da dođem, rekli su:

 

"U skladu s vašom željom, braća ne vide nikakav problem u pogledu snimanja našeg razgovora. Predlaže se snimanje na vrpci, to bi vjerojatno bilo najpraktičniji način."

 

To mi je bilo zadovoljavajuće. Primijetio sam, međutim, da nije rečeno da ću ja dobiti kopiju zapisnika. Pomislio sam, možda je sve ovo uzeto zdravo za gotovo, pošto je to bio moj uvjet, a oni su prihvatili moj prijedlog. Ali osjećao sam se nelagodno. Ako bi nastavio tražiti daljnju potvrdu, moglo bi se činiti kako sumnjam u njihovu iskrenost. Ali kad do 21. veljače nisam dobio nikakvo pismo, napisao sam:

 

"Bilo da je riječ o previdu ili namjeri, niste odgovorili na moj zahtjev da mi se omogući kopija zapisnika. To je potrebno; jer u svakoj raspravi o onome što je rečeno ili nije rečeno, bit će moja riječ protiv riječi njih dvanaestorice. Ne mogu si priuštiti stavljanje u taj položaj. To je uvjet pod kojim dolazim."

 

Na to sam dobio odgovor 27. veljače:

 

"Što se tiče snimanja, mislim da sam naveo u svom pismu od 10. veljače da su braća imala na umu snimanje napredovanja sastanka. To bi osiguralo potpun zapis o onome što je rečeno i učinjeno. Pretpostavljamo da bi vam takav cjeloviti zapis odgovarao."

 

Zamolio sam za kopiju zapisnika, a ovo pismo me uvjerilo da će se snimiti snimka koja će "pružiti potpuni zapis o onome što je rečeno i učinjeno." Pretpostavljalo se "da bi vam takav cjeloviti zapis odgovarao." I bi. Naposljetku sam uvjeren da će se napraviti puna i potpuna evidencija, te da će prema njihovom vlastitom prijedlogu biti snimljena na vrpcu. Nisam mogao više tražiti.

 

No, pošto sam pažljivo pročitao knjigu Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), primijetio sam da bi neke stvari bile izrečene na jednoj stranici, a nekoliko stranica dalje to bi bilo ignorirano. Primijetio sam određene dvolične izraze, i to mi je dalo osjećaj nesigurnosti. Nisam mogao izbjeći uvjerenje da su neki od tih izraza korišteni u svrhu zbunjivanja i zastranjivanja, stoga sam ponovno pročitao pisma koja sam napisao, kao i ona koja sam primio, osobito dijelove koji se odnose na moj zahtjev za kopijom zapisnika. Otkrio sam da moj zahtjev nije nigdje potvrđen, već je to pitanje izbjegnuto. Zbog toga sam se zapitao. Je li u cijelosti smišljeno da mi se ne da kopija zapisnika, dok su pisma napisana davajući dojam kako ću dobiti kopiju? Činilo se da dokazi potvrđuju moju sumnju. Kako bih se uvjerio na čemu stojim, napisao sam 4. ožujka da želim apsolutno uvjerenje, jasno izjavljeno, da ću ja dobiti "punu i potpunu kopiju zapisnika" kako je već spomenuto. Završio sam govoreći: "Po pitanju ovoga moram imati apsolutno jamstvo."

 

Kako do 12. ožujka nisam dobio nikakav odgovor, opet sam napisao: "Još uvijek čekam jasnu izjavu da će se, ne samo snimati kaseta, nego da ću ja dobiti kopiju. Kao što sam naveo u prvom pismu, ovo je nužan uvjet."

 

18. ožujka došao je ovaj odgovor:

 

"Govorili ste o želji da se sačuva zapisnik, kao i kopiju zapisnika. Prilikom razgovora s čelnicima, braća su pomislila da se treba napraviti što se čini poštenim prema svim zainteresiranim osobama: imenuje se tajnik iz grupe koji će napisati zaključke do kojih dolazimo, i oni će biti dani cijeloj skupini na odobrenje, nakon čega će svatko dobiti kopiju. Vjerujemo, brate Andreasen, da će vam ovaj prijedlog biti prihvatljiv."

 

Ovo je bio posve nov i posve drukčiji prijedlog. Nakon što mi je u pismu 27. veljače rečeno da će biti snimljena vrpca, "puna" snimka "onoga što je rečeno i učinjeno" i nakon što su izrazili nadu da će mi takva "potpuna evidencija biti prihvatljiva," sada su mi predstavili novi prijedlog koji do sada nisam čuo, potpuni preokret. Ne bi bilo stenografa, niti snimanja vrpce, ni zapisnika uopće, nego bi jedan od ljudi zapisao zaključke do kojih bi došli. I to mi je trebalo biti prihvatljivo! To mi sigurno nije bilo prihvatljivo. Bila je to potpuna povreda vjere. Bilo je to kao zamjena Lee za Rahelu, nečasna razmjena. Osjećao sam se jednako kao i Jakov, bio sam prevaren. Tri tjedna ranije, obećali su mi "potpuni primjerak" zapisnika za koji se smatralo da će mi biti prihvatljiv. Sada mi je ponuđena kopija zaključaka, za koje se također nadalo da će mi biti prihvatljiv.

 

Pismo 18. ožujka otkriva jasnu činjenicu da oni nikada nisu imali namjeru dati mi kopiju zapisnika, a ipak su me pokušali izigrati, misleći da ću prihvatiti njihov prijedlog i doći na saslušanje ili raspravu bez ikakvih zapisa o tome, nego će se sa pisati samo zaključci. U srednjem vijeku heretici su odvođeni i osuđeni u tajnosti. Tada nije postojao nikakav zakon koji štiti osobnu slobodu od samovolje vlasti. (Habeas Corpus (hrvatski imaj tijelo) jest zakon u kaznenom pravu koji štiti osobnu slobodu od samovolje izvršne vlasti. On između ostalog podrazumijeva načelnu zabranu uhićenja bez sudskoga naloga, zabranu duljeg zadržavanja u pritvoru bez ozbiljnih dokaza o krivnji kod teških kaznenih djela i nalaže brzo izvođenje pred sud te zabranjuje maltretiranje u istrazi.). Sada su službenici predložili raspravu koja se neće snimati, na kojoj će biti samo nekolicina, i nijedna evidencija se neće napraviti! To smatram nemoralnom prijedlogom. Čega su bili uplašeni? Štoviše, prije dolaska na takvo saslušanje dan je uvjet "da se slažete, podložiti svoj slučaj odboru Generalne Konferencije, i da se pridržavate odluke odbora." (Pismo 13. svibnja 1958.). To jasno otkriva namjeru odbora. Saslušanje će se održati, tajno saslušanje, i rasprava, ali prije održavanja saslušanja ili rasprave, moram pristati prihvatiti njihov zaključak i presudu. Kako pod tim uvjetima mogu izgubiti?

 

Čini se da su službenici imali na umu imenovati sami sebe optužiteljima, porotnicima, sucima i izvršiteljima. U slučaju koji se odnosi na doktrinarne točke, gdje je nužno održavanje rasprave da bi se došlo do zdravih zaključaka, neutralni odbor ljudi koji nisu izravno uključeni u ovaj spor moraju saslušati slučaj. Nijedan sudac nikada ne sluša slučaj u koji je osobno uključen. On odbija uzeti slučaj koji ima bilo kakve veze s njim. No, naši službenici imenuju sami sebe kao slušatelje slučaja i djeluju kao suci u sporu koji uključuje teološka pitanja, s ovlastima da djeluju i traže da jedna strana unaprijed prihvati bilo koju odluku. To je, naravno, jednako prihvaćanju izjave da muškarci uzvišeni kao administratori, rukovoditelji, promotori, financijeri, organizatori i savjetnici imaju nadležnost nad doktrinom, za posao koji nisu educirani. Čuo sam svakoga od njih kako kaže, "Ja nisam teolog."

 

26. ožujka 1958. odgovorio sam na pismo u kojem se navodi da neće biti nikakvih zapisa, ali da ću dobiti kopiju zaključaka. Ovo mi ne treba. Unaprijed sam znao kakvi će biti zaključci, jer su me već bili osudili i prijetili mi. Namjerno sam bio ostavljen u neznanju o njihovoj namjeri da mi ne daju kopiju zapisnika, već da me tajno ispitaju. Očigledno je njihova namjera bila da ovaj slučaj ne izađe na vidjelo, i ako unaprijed pristanem i prihvatim njihove zaključke, mogao bih biti optužen da sam prekršio svoje obećanje ako dam bilo kakve daljnje komentare. Kad bih me mogli izazvati da dođem u Washington pod tim uvjetima, sigurno bih bio "potopljen." Imajući na umu cijeli slučaj, i neprestano izbjegavanje mog zahtjeva za kopijom zapisnika, osjećao sam se prevareno i završio svoje pismo govoreći, "Vaše prekršeno obećanje poništava sporazum." Moja vjera u ljude bila je ozbiljno uzdrmana.

 

3. travnja dobio sam odgovor u kojem se navodi da je moje pismo "primljeno i njegov sadržaj predstavljen časnicima." Nije bilo ni riječi o mojoj izjavi, "Vaše prekršeno obećanje poništava sporazum," koja je bila najvažniji dio. Također, ova izjava nije pročitana časnicima, jer sam mjesec dana kasnije primio pismo u kojem piše, "Preko drugih sam čuo kako osjećaš da smo prekršili obećanje." To izokretanje mojih riječi izašlo je u javnost, koja će povjerovati da sam pisao drugima, a ne dotičnoj osobi. Ne radim stvari takve vrste.

 

U istom pismu od 3. travnja pisac navodi:

 

"Istina je, kao što tvrdite, da je u početku bilo predloženo snimanje vrpce, ali bez obećanja da će vam se dati kopija. Od kad smo dali ovaj prijedlog, dublje smo razmišljali o tom pitanju i vjerujemo kako takvo snimanje ne bi bio mudar plan... Snimanje svake male primjedbe ne bi bilo pošteno prema sudionicima. U takvim raspravama nije neuobičajeno da ozbiljni ljudi naprave greške koje bi kasnije žalili i morali ispravljati. Smrtni ljudi su podložni takvim greškama, ali zašto ih sačuvati? Iskrena svrha sastanka bila bi zajednički pokušaj dolaska do zaključaka. Dok gledam vaša pisma, čini se da je to u skladu s vašim izvornim prijedlogom."

 

To jasno razjašnjava nekoliko pitanja. Priznaje se da je u početku bilo predloženo snimanje vrpce. Također razjašnjava kako nikada nisu imali namjeru dati mi kopiju, iako su pisma pisana na način da se sakrije ta činjenica. Također se navodi da su se časnici predomislili i odlučili da ne bi bilo mudro snimati razgovor, jer "to ne bi bilo pošteno prema sudionicima," što je najnevjerojatniji razlog i otkriva ozbiljnu slabost. I onda posljednja neistinita izjava: "Dok gledam vaša pisma, čini se da je to u skladu s vašim izvornim prijedlogom."

 

Veća neistina nikada nije izrečena. Izazivam pisca koji kaže da je pregledao moja pisma da pronađe bilo koje mjesto gdje sam rekao ili nagovijestio nešto takvo. A ipak, taj je dojam otišao u javnost iz Washingtona. Nikada ne sumnjajući da bi Washington rekao bilo što osim apsolutne istine, ljudi na terenu koji su bili upozoreni da "drže liniju," naravno, vjeruju da je to moj "izvorni prijedlog." Ništa ne može biti dalje od istine. Iznova i iznova, iznova i iznova, naglasio sam u svim svojim pismima da želim kopiju zapisnika, a sada pisac kaže kako je pregledavajući moja pisma ustanovio da je kopija zaključaka moj izvorni prijedlog. Koji je bio njegov razlog za takvu pogrešnu tvrdnju? Mislim da znam. Je li moguće da su vijesti iz Washingtona pristrane?

 

Zašto Ova Iznenadna Promjena?

 

Zacijelo su postojali neki ozbiljni razlozi zašto je odjednom odlučeno da uopće ne bude nikakvih zapisa, nakon što je isprva odlučeno da će se snimiti potpun i cijeli zapis "o svemu što je rečeno i učinjeno?" Zapisi krize iz 1888., Alfa otpad, u velikoj su mjeri nestali, a postojeći se dokumenti sigurno skrivaju i nisu dostupni. Ne želimo sličnu situaciju u vrijeme Omege. Neka bude svjetlost.

 

Ne znam zašto je došlo do promjene. Mogu samo pretpostaviti. Bilo je jasno da će se moja "aktivnost" razmatrati kao i moj odnos prema crkvi. Braća su također predložila da možda imam i neka pitanja o kojima bi se trebalo raspravljati. Imao sam. Napravio sam popis tih predmeta. Evo popisa:

 

1. Članci starješine Frooma, osobito oni iz veljače u Ministry-u, 1957., degradiraju gospođu White.

 

2. Posjete starješina Andersona i Reada trezoru u vezi s umetanjem u spise gospođe White i općim pravilima koja sada prevladavaju.

 

3. Popis tema o kojima se raspravljalo s evanđelicima, koji su trajali "stotine sati," i glavni postignuti zaključci.

 

4. Detaljan popis knjiga koje su "ispravljene i prepravljene" na preporuku gospodina Martina i daljni popis knjiga koje još treba popraviti.

 

5. Tužba od 3.000 dolara.

 

6. Dogovor da nećemo obraćati druge. Što je dogovoreno?

 

7. Značenje "zaustavljanja" i "luđaka" i "neodgovorni divljaka."

 

8. Novo sveučilište i strana područja koja venu.

 

9. "Razmjena novca."

 

10. Da odgovorna tvrtka učini potpunu reviziju javnih računovođa.

 

Ovaj popis nisam poslao u Washington, jer sam dobro znao da će proći mjeseci dok se takav program obavi. Predložio sam samo nekoliko predmeta, i naravno, znao sam kakvi će biti rezultati. Ali, začudo, upravo u ovo vrijeme braća su odlučila da ne bi bilo mudro išta snimati. S obzirom na okolnosti slažem se s njihovom odlukom. Malodušan razlog koji je dan za ne snimanje zapisa - da bi braća mogla dati primjedbe zbog kojih će se kasnije pokajati - jednostavno je besmislen. Ali neka ne bude nesporazuma. Predračun će još morati biti napravljen.

 

Na vrhu svega dolazi ovo u pismu 3. travnja: "Nikada niste tražili saslušanje." Dopustit ću čitatelju da sam odluči o ovom pitanju. Odgovorio sam:

 

"Nemojte pogriješiti u tom pogledu. Ne samo da želim saslušanje, nego se takvo saslušanje mora održati ako se ikada želi riješiti ova žalosna stvar. Kažete da se pitate jesam li stvarno iskren u želji za saslušanjem. Da, želim saslušanje, zahtijevam ga. Ne želim tajno saslušanje. Otvoreno, ili pak s potpunim i cijelim zapisom svega što je rečeno i učinjeno. To je moja želja od početka. Nema zbornog postupka."

 

Moje posljednji razgovor sa zapovjedništvom bio je 28. lipnja 1958. Pitao sam je li još uvijek postoji odluka za saslušanje sa snimkom za mene. Tajnica je odgovorila:

 

"Što se tiče snimanja sastanka, moram reći da naša korespondencija ne daje nikakvo obećanje snimanja vrpce za vas. Ako želite, može se napraviti jedna, ali ona će se čuvati u ovom uredu zauvijek kako je prethodno navedeno."

 

To me ostavlja slobodnim. Iscrpio sam sva sredstva korespondencije s ljudima kojima bih se trebao obratiti. Sada mogu razgovarati s crkvom, kao što je Krist rekao da bi se moglo učiniti ako drugi načini ne uspiju. To ću učiniti. Ali još uvijek sam spreman doći na saslušanje ili suđenje, pravilno provedeno i pravilno zabilježeno. Pustite svjetlo unutra.

 

Naslijeđene Strasti

 

Na stranici 383 knjige Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) pojavljuje se izjava da je Krist "bio izuzet od naslijeđenih strasti i zagađenja koja kvare Adamove prirodne potomke Adama."

 

Ovo nije citat iz Duha proroštva. To je nova doktrina koja se nikada nije pojavila u bilo kojoj Izjavi Vjerovanja denominacije Adventista Sedmog dana i koja je u izravnom sukobu s našim prijašnjim izjavama o doktrini. Nije ju "usvojila Generalna Konferencija na četverogodišnjem zasjedanju kada su prisutni ovlašteni delegati iz cijele crkve," kao što knjiga Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) kaže da mora biti da bi bilo službeno. Vidi str. 9. Stoga to nije odobrena ili prihvaćena doktrina.

 

Kraj unosa 15. lipnja

 

Unos 16. lipnja

 

Dvije Izjave

 

U Svjedočanstvima postoje dvije izjave koje se navode kao dokaz da je Krist bio izuzet od naslijeđenih strasti. Prva kaže da je Krist "naš primjer u svemu. On je brat u našim slabostima, ali ne u posjedovanju sličnih strasti." Testimonies, vol. 2, p. 202. Druga izjavljuje: "On je bio moćan molitelj, koji nije imao strasti naših ljudskih, palih priroda, već je bio okružen sličnim slabostima, iskušavan u svim točkama kao i mi." Str. 509. Obje ove izjave spominju strasti, a ne spominju zagađenja. Riječ izuzet nije pronađena.

 

Znači li izjava Sestre White o tome da Krist nije imao ili ne posjeduje strasti da je On bio izuzet od njih? Ne, jer ne imati strasti nije jednako što i biti izuzet od njih. To su dva potpuno različita koncepta. Izuzet je definirano "oslobođen ili opravdan od nekih opterećujućih obveza; izuzeti, izbaviti, osloboditi kao od pravila koje drugi moraju poštivati, koje vežu druge; biti imun." Je li Krist bio pošteđen "pravila koje drugi moraju poštivati, koje vežu druge?" Ne, "Bog je dopustio Sinu da dođe kao bespomoćno dijete, podložno (ne izuzeto) ljudskim slabostima. Dopustio Mu je da upozna životne opasnosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mora voditi svako ljudsko dijete, izložen riziku neuspjeha i vječnog gubitka." Čežnja Vjekova, str. 49.

 

"Dok je bio dijete, mislio je i govorio kao dijete, ali ni najmanji trag grijeha nije kvario Božje obličje u Njemu. Ipak, On nije bio oslobođen od kušnji. Bio je podložan (ne izuzet) svim borbama s kojima se i mi srećemo." isto., str. 71.

 

"On ni svojega Sina nije poštedio." Rimljani 8:32. "Nijedno dijete ljudskog roda, neće nikada biti pozvano živjeti svetim životom usred tako žestoke borbe s kušnjom kao što je bio naš Spasitelj." Čežnja Vjekova, str. 71. "Bilo je nužno da bude neprestano na oprezu kako bi sačuvao svoju čistoću." isto. Čovjek možda nema rak, ali znači li to da je imun na njega, izuzet od njega? Nikako. Iduće godine ga možda dobije. Sestra White ne kaže da je Krist bio oslobođen od strasti. Kaže da nije imao strasti, nije posjedovao strasti, ne da je bio imun na njih.

 

Zašto Krist nije imao strasti? Jer "duša mora namjeravati grešan čin prije nego što strast nadvlada razum ili bezakonje pobjedi nad savješću." Svjedočanstva, sv. 5, str. 177. A Krist nije namjeravao nikakav grešan čin. Ni u jednom trenutku u Njemu nije bilo grešne sklonosti. Bio je čist, sveti, neokaljan. Ali to nije značilo da je On bio izuzet od iskušenja ili grijeha. "On je mogao sagriješiti, On je mogao pasti." Biblijski Komentar, vol. 5, str. 1128. Još uvijek sam zbunjen kako bilo tko može učiniti da Sestra White kaže da je Krist izuzet, kad kaže upravo suprotno, i ne koristi riječ izuzet.

 

Je li Iskušenje Grijeh?

 

Iskušenje nije grijeh; ali to može postati ako se prepustimo tome. "Ako njegujemo nečiste misli, nije neophodno to izraziti riječju ili djelom da bismo učinili grijeh i doveli dušu u osudu." Svjedočanstva, vol. 4, str. 623. "Tolerancijom jedne nečiste misli i njegovanjem samo jedne nesvete želje duša je zagađena... Svaku nesvetu misao moramo odmah odbaciti." Svjedočanstva, vol. 5, str. 177.

 

Sotona nas iskušava da nas navede na grijeh. Bog koristi kontrolirano iskušenje da nas ojača i nauči nas oduprijeti se. Sotona je iskušavao Adama u vrtu; iskušavao je Abrahama i sve proroke; iskušavao je Krista; iskušava sve ljude, ali Bog "neće dopustiti da budete iskušani iznad onoga što možete podnijeti." 1. Korinćani 10:13.

 

"Krist je bio slobodno moralno biće koje je moglo sagriješiti da to željelo. Bio je slobodan popustiti Sotoninim iskušenjima i raditi protiv Božjih namjera. Ako to nije bilo tako, ako nije bilo moguće da On zgriješi, On nije mogao biti iskušan u svim točkama kao što je ljudska obitelj iskušana." Youth's Instructor, October 28, 1899.

 

Veliki Zakon Naslijeđa

 

Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) kaže na stranici 383, da je Krist bio "izuzet od naslijeđenih strasti i zagađenja koja kvare prirodne potomke Adama." Svako dijete, koje je rođeno u ovom svijetu, od svojih predaka nasljeđuje različite osobine. Je li Krist također naslijedio takve osobine? Ili je bio izuzet? Evo odgovora:

 

"Kao i svako Adamovo dijete, On je primio na sebe rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa." Desire of Ages, p. 48. "Kakvi su ovi rezultati bili, pokazano je u povijesti Njegovih zemaljskih predaka." Isto. Neki od tih predaka bili su dobri ljudi; neki nisu bili tako dobri; neki su bili loši; neki su bili vrlo loši. Među njima su bili lopovi, ubojice, preljubnici, varalice. Imao je iste pretke kao i svi mi. "On je došao s takvim naslijeđem dijeliti naše tuge i kušnje." Isto.

 

"Isus je prihva­tio ljudskost kad je ljudski rod već četiri tisuće godina bio oslabljen grijehom." isto.

 

S obzirom na ove i mnoge druge izjave, kako bilo tko može reći da je On bio izuzet? Daleko od toga da je bio izuzet ili se s oklijevanjem podvrgao ovim uvjetima, On ih je prihvatio. Ovo je dvaput navedeno u ovdje navedenim izjavama. Prihvatio je rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa i s "takvim naslijeđem došao je dijeliti naše tuge i kušnje."

 

Izbor pobožnog Adventista je stoga između Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) i Čežnje Vjekova, između laži i istine. "Bog je dopustio svom Sinu da dođe kao bespomoćno dijete, pod­ložno ljudskim slabostima. Dopustio Mu je da upozna životne opa­snosti svojstvene svakoj ljudskoj duši, da vodi borbu koju mo­ra voditi svako ljudsko dijete, izložen riziku neuspjeha i vječ­nog gubitka." Čežnja Vjekova, str. 49.

 

"Krist je znao da će neprijatelj doći svakom ljudskom biću, da iskoristi nasljedne slabosti... i time što je prošao tlom po kojem čovjek mora proći, naš Gospodin nam je pripremio put pobjede." Čežnja Vjekova, str. 122, 123. "Na Njega koji je ostavio svoju slavu i prihvatio slabost čovječanstva, otkupljenje svijeta mora počivati." Isto str. 11.

 

Malo, čak i od naših propovjednika, znaju nešto o tome što je Sestra White nazvala velikim zakonom naslijeđa. Ipak to je zakon koji je učinio utjelovljenje djelotvornim i učinio je Krista stvarnim čovjekom, kao jednim od nas u svemu. Da bi Krist u svemu trebao biti kao jedan od nas, Pavao je smatrao Božjom moralnom potrebom i odvažio se to reći. Kaže: "Stoga je trebalo da u svemu postane braći sličan, da bude milosrdan i vjeran veliki svećenik u odnosu prema Bogu da vrši pomirenje za grijehe puka. Jer u onome u čemu je sam iskušan trpio, on može pomoći onima koji su iskušavani." Hebreji 2:17,18. Trebalo ovdje znači "morao," moralna dužnost koja pripada Bogu.

 

Veliki zakon naslijeđa je odredio Bog da bi učinio spasenje mogućim i jedan je od elementarnih zakona koji nikada nije bio poništen. Oduzmite taj zakon i nemamo Spasitelja koji bi nam mogao pomoći ili nam biti primjer. Krist je milostivo "prihvatio" ovaj zakon i tako učinio spasenje mogućim. Podučavati da je Krist izuzet od ovog zakona negira kršćanstvo i čini utjelovljenje pobožnom obmanom. Neka Bog oslobodi Adventiste Sedmog dana od takvih učenja i učitelja!

 

Zagađenje

 

Nisam se dotaknuo teme zagađenja, iako je to spomenuto u Pitanjima o Doktrinama (Questions on Doctrine) u vezi sa strastima. Krist je bio podložan velikom zakonu naslijeđa, ali to nema veze sa zagađenjem. Nečiste misli koja se toleriraju, nesvete želje koje se njeguju, zle strasti u kojima uživamo će izrasti u zagađenost, ukaljanost i grijeh. No, Krist nije bio pod utjecajem svega ovoga. On "nije primio nečistoću;" "Isus, koji je došao živjeti u ljudskom tijelu, nije primio zagađenje." Čežnja Vjekova, str. 266.

 

Strast i zagađenje su dvije različite stvari i ne bi se smjele smjestiti zajedno kao što je to slučaj u Pitanjima o Doktrinama (Questions on Doctrine). Strast se općenito može izjednačiti s iskušenjem, i kao takva nije grijeh. Nečista misao može doći nepozvana čak i u svetoj prigodi, ali to neće oskvrnuti; to nije grijeh, osim ako joj se ne prepustimo i toleriramo ju. Nesveta želja može odjednom zasvijetliti u umu na sotonin poticaj; ali nije grijeh ako se ne njeguje.

 

Zakon naslijeđa odnosi se na strasti, a ne na zagađenje. Ako je zagađenje nasljedno, onda bi Krist bio zagađen kada je došao na ovaj svijet i stoga ne bi mogao biti "ta sveta stvar." Luka 1:35. Čak se i djeca nevjernog muža nazivaju svetima, izjava koja bi trebala biti utjeha ženama takvih muževa. 1 Korinćanima 7:14. Međutim, kao Adventisti, mi ne vjerujemo u izvorni grijeh.

 

O ovom pitanju zagađenja ima se mnogo toga za reći. No kako se problem s kojim se suočavamo bavi samo strastima, nećemo dalje raspravljati o zagađenju. Ponekad ovisno o prigodi mogu više pričati o strastima, jer izjavu u Pitanjima o Doktrinama (Questions on Doctrine) smatram smrtonosnim herezom (krivovjerjem), destruktivnom za pomirenje.

 

Moje sljedeće pismo bit će posljednje u ovoj seriji. Ali ako će čitatelj proučiti popis od deset tema koje sam nabrojao u ovom pismu, on će vidjeti da se još ima puno toga za učiniti. A taj popis nije potpun. Međutim, pustit ću da prođe neko vrijeme dok ne sjedne ovo o čemu sam pričao, jer se velika tijela kreću polako, a potrebno je vrijeme da kvasac "ukvasa cijelo tijesto." No, kvasac djeluje, i u dogledno vrijeme će doći do očekivanih rezultata. No, ja nisam u žurbi. Vrijeme je s istinom, a istina će se probiti i ne ovisi ni o kakvom ljudskom instrumentu. Dobivam mnoga ohrabrujuća pisma i zahvalan sam na njima, jedino mi je žao što većinu njih moram ostaviti bez odgovora. Jedan vrlo istaknuti čovjek iz Washingtona napisao mi je o zbrci koja se događa tamo i rekao: "Gledamo događaje, a kada dođe vrijeme, bit ćemo spremni djelovati. Osobno ne vjerujem da je vrijeme sasvim zrelo, ali uskoro će biti. Mi smo s tobom, možeš se osloniti na nas."

 

Drago mi je što mogu izvijestiti da je moje zdravlje dobro i da uživam u životu do krajnjih granica. Divno je živjeti u vremenu u kojem smo sada. "Ja sam besmrtan dok se moje djelo ne završi." To može biti sutra, ali ako je tako, zadovoljan sam i spreman.

 

Pozdrav svim mojim prijateljima s 1. Solunjanima 5:25.

 

Kraj unosa 17. lipnja

 

6. POGLAVLJE – POMIRENJE

 

Ozbiljan učenik pomirenja vjerojatno će ostati zbunjen kada pretražuje Duh Proroštva i pronađe dva niza naizgled kontradiktornih izjava o pomirenju. Otkrit će da, kada se Krist "prinio na križu, učinjeno je savršeno pomirenje za grijehe ljudi." Znakovi vremena, 28. lipnja 1899. Otkrit će da se Otac poklonio pred križem "u priznanju njegovog savršenstva." "Dosta je," rekao je, "pomirenje je dovršeno." Review and Herald, September 24, 1901.

 

Međutim, u Velikoj Borbi pronaći će ovo: "Na kraju 2300 dana, 1844., Krist ulazi u svetinju nad svetinjama u nebeskom svetištu obaviti završno djelo pomirenja." str. 422. U Patrijarsima i Prorocima str. 357, piše da će grijesi "stajati u zapisniku u svetištu do konačnog pomirenja." (u 1844.) Stranica 358 piše da će "u konačnom pomirenju grijesi istinski pokajanih biti izbrisani iz nebeskih knjiga." Rani spisi, str. 253, piše da  "je Isus na kraju 2300 dana iz Daniela 8 ušao 1844. u nebesku svetinju nad svetinjama da izvrši konačno pomirenje."

 

Prvi skup izjava kaže da je pomirenje učinjeno na križu; drugi kaže da je konačno pomirenje izvršeno 1800 godina kasnije. Pronašao sam sedam izjava koje govore da je pomirenje učinjeno na križu; Imam dvadeset i dvije izjave koje govore da je konačno pomirenje učinjeno na nebu. Obje ove brojke su bez sumnje nepotpune; jer možda postoje druge izjave koje nisam zapazio. Očigledno je, međutim, da ne mogu prihvatiti jedan skup izjava i odbaciti drugi ako želim doći do istine. Postavlja se pitanje koje su tvrdnje istinite, a koje su lažne? Ili, jesu li obje istinite? Ako je tako, kako se one mogu uskladiti?

 

Bio sam zbunjen kad sam u broju Službe iz veljače 1957. godine pronašao izjavu da je "žrtveni čin križa (bio) potpuno, savršeno i konačno pomirenje." To je bilo u izrazitoj kontradikciji s izjavom gospođe White koja kaže da je završno pomirenje započelo 1844. godine. Mislio sam kako se radi o pogrešci u tiskanju, i poslao sam pismo Washingtonu da ih upozorim o tome, ali sam otkrio da se ne radi o grešci, nego službenoj i odobrenoj izjavi. Ako još uvijek držimo Duh Proroštva kao autoritet, onda imamo dva kontradiktorna uvjerenja: konačno pomirenje učinjeno je na križu; konačno pomirenje započelo je 1844.

 

Definicija Pomirenja

 

Slušao sam nekoliko rasprava o značenju hebrejske riječi "kaphar", to je riječ koja se koristi kao izvorna za pomirenje, ali su mi bila od male pomoći. Najbolja definicija koju sam pronašao je kratka objašnjavajuća fraza u Patrijarsima i Prorocima, str. 358, koji jednostavno navodi da je pomirenje, "veliko djelo Krista, ili uklanjanje grijeha, bilo predstavljeno službama na dan pomirenja."

 

Ova definicija je u skladu s Levitskim zakonom 18:30 u kojem piše "da će svećenik obavljati pomirenje za vas, da vas očisti, kako biste bili čisti od svih svojih grijeha pred Gospodinom." Pomirenje je ovdje izjednačeno sa biti "čist od svih svojih grijeha." Budući da je grijeh bio uzrok razdvajanja između Boga i čovjeka, uklanjanje grijeha ponovno bi ujedinilo Boga i čovjeka. I oni bi bili pri-jednom-umu (at-one-ment engl, iliti pomireni).

 

Krist nije trebao nikakvo pomirenje, jer su On i Otac uvijek bili jedno. Ivan 10:30. Krist je molio za svoje učenike "'da svi budu jedno; kao što si ti, Oče, u meni i ja u tebi, neka i oni u nama budu jedno." Ivan 17:21

 

Definicija pomirenja koja se sastoji od tri riječi – pri-jednom-umu (at-one-ment) po nekima se smatra zastarjelim, ali ipak predstavlja vitalnu istinu. Gospođa White ju koristi. Ona kaže: "ako ne prihvate pomirenje koje im je dano kao lijek u žrtvi Isusa Krista, koji je naše pomirenje, pri-jednom-umu, s Bogom." MSS. 122, 1901.

 

Božji plan je da u "da u provedbi punine vremena objedini u Kristu sve." Efežanima 1:10. Kada se to učini, "obitelj nebeska i zemaljska obitelj su jedno." – Čežnja Vjekova, str. 835. Tada "jedan puls harmonije i radosti kuca kroz golemu kreaciju." – Velika Borba, str. 878 Napokon je pomirenje završeno.

 

Dvije Faze Pomirenja

 

Mnogo zbrke u vezi s pomirenjem proizlazi zato što se zanemaruje prepoznati dva dijela pomirenja. Primijetite što je rečeno o Ivanu Krstitelju, "Nije jasno razlikovao dvije faze Kristovog djela – kao Žrtve koja pati i kao Kralja koji pobjeđuje." Čežnja Vjekova, str. 136, 137. Knjiga Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) čini istu pogrešku. Ne razlikuje jasno; zapravo uopće ne razlikuje; čini se da ne poznaje dvije faze; otuda i zbrka.

 

Prva Faza

 

Prva faza Kristovog pomirenja bila je faza žrtve koja pati. To je počelo prije nego što je postojao svijet, uključuje utjelovljenje, Kristov život na zemlji, kušnju u pustinji, Getsemaniju, Golgotu, i završila je kada je Božji glas pozvao Kristom iz "kamene zatvorske kuće smrti." Pedeset treće poglavlje Izaije je živa slika toga.

 

Sotona je pobijedio Adama u Edenskom vrtu i za kratko vrijeme gotovo je cijeli svijet došao pod njegovu vlast. U vrijeme Noe bilo je samo osam duša koje su ušle u kovčeg. Sotona je tvrdio da je knez ovoga svijeta, i nitko ga nije izazivao.

 

Ali Bog nije prepoznao Sotoninu tvrdnju o vladavini, a kad je Krist došao na zemlju, Otac je "dao svijet u ruke Sina, da kroz Njegovo posredničko djelo može potpuno opravdati svetost i obvezujuće zahtjeve svake zapovijedi božanskog zakona." Bible echo, siječanj 1887. To je bio izazov sotoninoj tvrdnji i tako je ozbiljno započela velika borba između Krista i Sotone.

 

"Krist je zauzeo mjesto palog Adama. S grijesima svijeta položenima na Njega, On će ići istim putem na kojem se Adam spotaknuo." Review and Herald, 24. veljače 1874. "Isus se javio da ispuni najviše zahtjeve zakona." Ibid., 2. rujna 1890. "Krist je sebe učinio odgovornim za svakog čovjeka i ženu na zemlji." Ibid., 27. veljače 1900.

 

Kako je Sotona tvrdio vlasništvo nad zemljom, bilo je potrebno da Krist pobijedi Sotonu prije nego što može preuzeti svoje kraljevstvo. Sotona je to znao i stoga je pokušao ubiti Krista čim se rodio. Međutim, kako sukob između Sotone i bespomoćnog djeteta u jaslama, ne bi bio pošten, Bog je tu posredovao.

 

Prvi pravi susret između Krista i Sotone dogodio se u pustinji. Nakon četrdeset dana posta, Krist je bio slab i mršav, na vratima smrti. U to je vrijeme Sotona izvršio svoj napad. Ali Krist se opirao, čak i "do krvi," i Sotona je bio prisiljen povući se poražen. Ali nije odustao. Tijekom Kristove službe, Sotona je pratio Njegovim stopama i svaki je trenutak učinio teškom bitkom.

 

Getsemanija

 

Vrhunac Kristove borbe sa Sotonom došao je u vrtu Getsemanije. Do tada je Krist podržavan znanjem o Očevom odobravanju. Ali sada je On bio "nadvladan užasnim strahom da Bog uklanja svoju prisutnost od Njega." Spirit of prophecy, vol. 3, str. 95. Ako bi ga Bog napustio, može li se On i dalje odupirati Sotoni i radije umrijeti nego pokleknuti? "Tri puta Njegova ljudskost je zazirala od posljednje, krunske žrtve. Sudbina čovječanstva zadrhtala je na tezulji." Ibid., str. 99. "Dok se Očeva prisutnost povlačila, vidjeli su Ga žalosnog u gorčini boli koja je nadilazila bol iz posljednje borbe sa smrću." Čežnja Vjekova, str. 759. "Pao je umirući na zemlju," ali sa zadnjim naporima snage promrmljao, "ako nije moguće da me mimoiđe ova čaša, da je ne pijem, neka bude volja tvoja."

 

"Na Njegovom licu umrljanom krvlju počivao je nebeski mir. Podnio je ono što nijedno ljudsko biće ne bi moglo podnijeti; okusio je samrtne patnje za svakog čovjeka." Čežnja Vjekova, str. 694. U svojoj smrti bio je pobjednik.

 

"Kad je Krist rekao: 'Gotovo je', Bog je odgovorio: 'Gotovo je, čovječanstvo će imati još jednu priliku.' Cijena otkupljenja je plaćena, a Sotona je pao kao munja s neba." Mss. 11,1897.

 

"Dok je Otac gledao križ, bio je zadovoljan. On je rekao: Dosta je, prinos je potpun!" Signs of the Times, September 30, 1899. Bilo je potrebno, međutim, da se svijetu pokaže stroga manifestacija Božjega gnjeva, i tako je, "u grobu Krist bio zarobljenik božanske pravde." M. V. F. February 24, 1898. Mora se u izobilju posvjedočiti koliko je Kristova smrt bila stvarna, tako On mora "ostati u grobu određeni vremenski period." Review and Herald, April 26, 1898. Kad je isteklo vrijeme, poslan je "glasnik kako bi oslobodio Sina Božjega od duga za koji je postao odgovoran, i za koji je izvršio potpuno pomirenje." Mss. 94, 1897.

 

"U Isusovoj posredničkoj molitvi svome Ocu, On je tvrdio da je ispunio uvjete koji su obvezali Oca da ispuni svoj dio ugovora sklopljenog na nebu u vezi palog čovjeka. On se molio, "dovršio sam djelo koje si mi dao za obaviti." Gospođa White tada daje ovo objašnjenje: "To jest, na zemlji je iskovao pravedni karakter kao primjer koji ljudi trebaju slijediti." Spirit of Prophecy, vol. 3, str. 280.

 

"Ugovor" između Oca i Sina učinjen na nebu, uključivao je sljedeće: 1. Sin je trebao izraditi "pravedni karakter na zemlji kao primjer koji će čovjek slijediti." 2. Ne samo da je Krist trebao izraditi takav karakter, već je trebao pokazati da isto to i čovjek može učiniti; i tako će čovjek postati "dragocjeniji od čistoga zlata; čovjek više negoli zlato ofirsko." 3. Ako je Krist tako mogao predstaviti čovjeka kao novo stvorenje u Kristu Isusu, tada je Bog trebao "primiti pokajane i poslušne ljude i lubiti ih kao što ljubi svoga Sina." Spirit of Prophecy, vol. 3, str. 280; Čežnja Vjekova, str. 790.

 

Krist je "ispunio jednu fazu svoga svećenstva umirući na križu. On sada ispunjava još jednu fazu moleći pred Ocem za slučaj grešnika koji vjeruje i koji se kaje, i Bogu predstavlja prinose svog naroda." Mss. 42, 1901.

 

"U svom utjelovljenju dosegnuo je propisani vrhunac kao žrtva, ali ne kao otkupitelj." Mss. 11., 1897. Na Golgoti je bio stradalac, žrtva. To je bio najdalje što je On kao žrtva mogao ići. Ali sada je počeo Njegov rad kao otkupitelj. "Kad je Krist viknuo 'Gotovo je', Božja nevidljiva ruka poderala je jaku tkaninu zastora koji je bio dio hrama od vrha do dna. Put u najsvetiji dio je očitovan." Isto.

 

S križem je završila prva faza Kristova djela kao "žrtva koja pati." Dosegnuo je "propisani vrhunac" kao žrtva. Dovršio je svoj posao "do sada." A sada, s Očevim odobravanjem žrtve, On je dobio vlast postati Spasitelj čovječanstva. Četrdeset dana kasnije, na krunidbi koja je uslijedila, dobio je svu moć na nebu i na zemlji, i službeno je postavljen kao Veliki Svećenik.

 

Kraj unosa 17. lipnja

 

Unos 18. lipnja

 

Druga Faza

 

"Nakon Njegovog uznesenja naš je Spasitelj počeo raditi kao Veliki Svećenik. U skladu s tipološkom službom započeo je svoju službu u svetinji, a na kraju proročkih dana 1844. godine… Ušao je u svetinju nad svetinjama da obavi posljednji dio svoga svečanog djela, da očisti svetište." Spirit of Prophecy, vol. 4, str. 265, 266. Na istoj stranici, 266, Sestra White ponavlja, očigledno radi isticanja, "na kraju 2300 dana 1844., Krist je tada ušao u najsvetije mjesto nebeskog svetišta, u prisutnost Boga, kako bi izveo završno djelo pomirenja u pripremi za svoj dolazak." Čitatelj ne može ne zapaziti koliko je jasno i naglašeno ovo rečeno. Ivan Krstitelj "nije jasno razlikovao dvije faze Kristova djela, kao žrtvu koja pati i kralj koji pobjeđuje." Čežnja Vjekova, str. 136, 137. Naši teolozi danas čine istu pogrešku – i to je neoprostivo. Oni imaju svjetlo, koje Ivan nije imao.

 

Proučavajući ovaj dio pomirenja, ulazimo u polje koje je izrazito adventističko i u kojem se razlikujemo od svih drugih denominacija. To je naš jedinstveni doprinos religiji i teologiji, ono što nas je "učinilo odvojenim ljudima i dalo karakter i silu našem djelu." Counsels to Editors and Writers, str. 54. Na istom mjestu nas upozorava da ne "poništimo istinu pomirenja i ne uništimo naše povjerenje u doktrine koje smo držali svetima otkad je poruka trećeg anđela prvotno dana."

 

Ovo je ključni savjet i napisan je za ovo vrijeme kada neki među nama ulažu napore uvjeriti druge da smo mi kao crkve oko nas, evanđeosko tijelo, a ne sekta. Pavao se, u svoje vrijeme, morao sresti s istim krivovjerjem. Optužili su ga da je "čovjek pošast," "predvodnik nazarećanske sekte." Djela 24:5 U svom odgovoru pred Felixom, Pavle je priznao "da na tome Putu, koji oni nazivaju sektom, ja služim otačkome Bogu vjerujući sve što je napisano u Zakonu i u Prorocima." Djela 24:14. U to vrijeme ljudi su govorili podrugljivo o pravoj crkvi, kao sekti, isto što ljudi danas čine. Pavao nije bio uznemiren time. Mi nemamo nikakvih zapisa da je pokušavao da ljudi, koji su gazili Božji zakon, priznaju crkvu živoga Boga kao evanđeosko tijelo. Naprotiv, kako god bi nazivali njega i njegovu "sektu," on je priznao da vjeruje "svemu što je zapisano u Zakonu i prorocima." Stih 14.

 

Religijski časopis, Kršćansktvo Danas (Christianity Today) izdanja 3. ožujka 1958. navodi kako "Adventisti danas snažno ističu činjenicu da su doista evanđelici. Čini se da žele da se na njih tako gleda." Spominjući knjigu, Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), tamo piše da je to "adventistički odgovor na pitanje treba li ih se smatrati sektom ili prijateljima evanđeoske denominacije." Nadalje se navodi da je "knjiga" objavljena u svrhu uvjeravanja religioznog svijeta da smo evanđelici i da smo jedni od njih.

 

Ovo je vrlo zanimljiva i opasna situacija. Kao što mi je jedan službenik koji nije bio zadovoljan s onim što se radilo izjavio: "Prodaju nas i puštaju niz rijeku." Kakav prizor za nebo i zemlju! Crkva živoga Boga koja je dobila zadatak propovijedati evanđelje svakom stvorenju pod nebom i pozivati ljude van iz Babilona, sada stoji na vratima tih crkava tražeći dopuštenje da uđe i postane jedna od njih. Kako su silni pali! Da je njihov plan uspio, sada bismo mogli biti članovi neke evanđeoske udruge, a ne posebna adventistička crkva, u tajnosti "prodana i puštena niz rijeku." Ovo je više od otpadništva. To je odustajanje od Adventizma. To je silovanje cijelog naroda. To je negiranje Božjeg vodstva u prošlosti.

 

To je ispunjenje onoga što je Duh Proroštva rekao godinama ranije:

 

"Neprijatelj duša pokušao je provući pretpostavku da među adventistima sedmog dana treba nastupiti velika reformacija, te da će se ta reformacija sastojati u odbacivanju doktrina koje stoje kao stupovi vjere i pokretanja procesa reorganizacije. Kakve bi bile posljedice kad bi takva reformacija uistinu nastupila? Načela istine koja je Bog u svojoj mudrosti dao crkvi ostatka bila bi odbačena. Naša religija bila bi promijenjena. Temeljna načela koja su nosila djelo tijekom proteklih pedeset godina smatrala bi se zabludom. Uspostavila bi se nova organizacija. Pisale bi se knjige nove vrste. Uveo bi se sustav intelektualne filozofije.... Ničemu se ne bi dopustilo da stoji na putu novom pokretu." Series B, No. 2, str. 54, 55.

 

"Ne varajte se; Mnogi će otpasti od vjere, priklanjajući se prijevarnim duhovima i naucima zloduha. Pred nama je alfa te opasnosti. Omega će biti najstrašnije prirode." Isto. str. 18.

 

"Kada ljudi koji imaju pozicije vođa i učitelja rade pod utjecajem spiritualističkih ideja i mudrolija, hoćemo li šutjeti zbog straha da ne uništimo njihov utjecaj, dok duše bivaju prevarene? Oni koji se osjećaju miroljubivo u odnosu na djela ljudi koji kvare vjeru Božjeg naroda, vođeni su varljivim osjećajima." Isto, str. 9, 11.

 

"Sada je potrebna obnovljena energija. Potrebno je budno djelovanje. Ravnodušnost i lijenost rezultirat će gubitkom osobne religije i neba. Moja poruka vama je: Nemojte više pristajati slušati bez protesta izopačivanje istine. Moramo čvrsto odbiti biti odvučeni od platforme vječne istine, koja je od 1844. Izdržala test." Isto. str. 14,15,50.

 

"Oklijevala sam i odlagala slanje onoga što me je Gospodinov Duh naveo da napišem. Nisam htjela biti primorana predstaviti zavaravajući utjecaj tih mudrolija. Ali u Božjoj providnosti, moralo se suočiti sa greškama koje su se uvlačile." Isto, str. 55.

 

"Kakav je to utjecaj koji bi ljude u ovoj fazi naše povijesti naveo da rade na podmukli, snažni način da sruše temelj naše vjere - temelj koji je postavljen na početku našeg rada proučavanjem riječi uz molitvu i otkrivenjem? Na ovom temelju gradimo proteklih pedeset godina. Čudite li se što imam nešto reći kad vidim početak djela koje će ukloniti neke od stupova naše vjere? Moram poslušati zapovijed, "Suoči se s tim." Isto, str. 58.

 

"Sve je to napisano kako bi se suočilo s otpadom u alfa razdoblju. Sada smo u omega razdoblju za koje je sestra White rekla da će doći i koje će biti "najstrašnije prirode." Riječi se sada mogu još više primijeniti nego tada. Je li čitatelj jedan od "onih koji se osjećaju vrlo miroljubivi u odnosu na djela ljudi koji kvare vjeru Božjeg naroda?" Isto, str. 11. "Hoćemo li šutjeti iz straha da ne bi povrijedili njihov utjecaj, dok se duše hvataju u njihove laži?" Isto., str. 9.

 

Vrijeme je za ustajanje i prebrojavanje. Postojalo je vrijeme kad sam bio u iskušenju pomisliti kako stojim sam kao što je mislio Ilija. Ali Bog mu je rekao da ima 7000 drugih. Sada ih ima više od toga, hvala Bogu. Trebaju se otkriti - i to i rade. Najviše su ohrabrujuća pisma koja primam. S dubokim žaljenjem nalazim da ne mogu ući u dulju korespondenciju. Preplavljen sam poslom.

 

Kristova smrt na križu odgovara trenutku kada je na dan pomirenja veliki svećenik upravo ubio Gospodinovu kozu u dvorištu. Smrt koze bila je nužna, jer bez njezine krvi ne bi moglo biti nikakvog pomirenja. Ali smrt sama po sebi nije bila pomirenje, iako je to bio prvi i nužni korak. S. White govori o "pomirenju koje je započelo na zemlji." Spirit of Prophecy, vol. 3, str. 261. Pismo kaže: "Jer krv je ono što ostvaruje pomirenje." Levitski zakon 17:11. I, naravno, ne može biti krvi sve dok se smrt nije dogodila. Bez administracije krvi ljudi bi bili u istom položaju kao oni koji su na pashu ubijali janje, ali nisu stavili krv na vrata. "Kada vidim krv," kaže Bog, "proći ću vas." Izlazak 12:13. Smrt je bila beskorisna bez administracije krvi. Krv je ono što se računa.

 

Krv se primjenjuje, a ne "djelo," "veliko djelo," "žrtveni čin," "čin pomirenja," "čin križa," "koristi čina na križu," "koristi pomirenja," sve izrazi koji se koriste u Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), ali bilo kakva izjava o krvi pažljivo se izbjegava. Ne primjenjuje se nikakav čin, nego krv. Ipak, na svih 100 stranica koje se u knjizi bave pomirenjem, nijednom se ne govori da se krv primjenjuje ili administrira. Može li to biti samo propust ili je to namjerno? Podučavamo li pomirenje bez krvi? Starješina Nichol ispravno navodi adventistički stav kada kaže, "Vjerujemo da je Kristovo djelo pomirenja započelo, a ne završilo na Golgoti." Odgovori na Prigovore, str. 408. To je objavljeno 1952. godine. Zainteresirani smo vidjeti što će novo izdanje reći. Mnogi čekaju saznati u što trebaju vjerovati po ovom važnom pitanju.

 

Bilješka Rona: Zapravo, pomirenje je započelo u Nebeskom Svetištu kada je Krist, kao Zavjetodavac, bio "zaklan od postanka svijeta" svojim zavjetom koji je uključivao da treba zauvijek "umrijeti" svom prošlom vječnom postojanju kao SAMO BOŽANSKI SVETI DUH, da postane također i čovjek, ZAUVIJEK. To je vječno pomirenje koje plaća cijenu za grijeh, a to je vječna smrt. Krv križa bila je također potpuno potrebna, jer su na Kristovu ljudskost položeni naši grijesi, i On je bio vjeran do smrti u nadvladavanju grijeha, čak i kad su svi naši grijesi stavljeni na Njega. Nijedan čovjek nije testiran s djelićem te težine.

 

Heb 9:16 Jer gdje je zavjet, potrebno je dokazati smrt zavjetodavca.

 

Heb 9:17 Zavjet je naime valjan tek nakon smrti, budući da je izvan snage dokle god zavjetodavac živi.

 

Otk 13:8 I poklonit će mu se svi koji stanuju na zemlji, čija imena nisu zapisana u knjizi života Jaganjca zaklanog od postanka svijeta.

 

Oporučitelj je morao "umrijeti" nečemu vječno. On je zauvijek umro tome da postoji SAMO kao Sveti Duh Božanske Prirode, kako bi postao i ČOVJEK ZAUVIJEK. To je bila nedokučiva žrtva koja daleko nadilazi križ.

 

"S Kristom se postupalo onako kako mi zaslužujemo, da bi se s nama postupalo kako On zaslužuje. On je bio osuđen zbog naših grijeha, u kojima nije imao udjela, da bismo mi mogli biti opravdani Njegovom pravdom, u kojoj nemamo udjela. Pretrpio je smrt koja je bila naša, da bismo mogli primiti život koji je bio Njegov. "Njegove nas rane iscijeliše." {DA 25.2}

 

"Svojim životom i smrću Krist je postigao više od same obnove onoga što je bilo razoreno kroz grijeh. Sotonina je namjera bila prouzročiti vječnu razdvojenost između Boga i čovjeka; ali u Kristu mi smo se mnogo prisnije sjedinili s Bogom no što bi to bilo da nikada nismo pali. Time što je uzeo našu prirodu, Spasitelj se povezao s čovječanstvom vezom koja se neće nikada raskinuti. On je povezan s nama kroz svu vječnost. "Da, Bog je tako ljubio svijet da je dao svoga jedinorođenog Sina." Ivan 3:16. On Ga je dao ne samo da ponese naše grijehe i umre kao naša žrtva; On Ga je dao palom rodu. Da bi nas uvjerio u nepromjenjivost svoje odluke o miru, Bog je dao svojega jedinorođenoga Sina da postane član ljudskog roda, da zauvijek zadrži svoju ljudsku prirodu. To je zalog da će Bog ispuniti svoju riječ. "Jer, dijete nam se rodilo, sina dobismo; na plećima mu je vlast." Bog je posvojio ljudsku prirodu u osobi svojega Sina i prenio je u najviše Nebo. "Sin Čovječji" dijeli prijestolje svemira. "Sin Čovječji" će ponijeti ime "Savjetnik divni, Bog silni, Otac vječni, Knez mironosni." Izaija 9:6. JA SAM je Posrednik između Boga i čovječanstva, polažući svoje ruke na oboje. On koji je "svet, nevin, neokaljan, odvojen od grešnika," ne stidi se nazvati nas braćom. Hebrejima 7:26; 2:11. U Kristu su međusobno povezane zemaljska i nebeska obitelj. Proslavljeni je Krist naš brat. Nebo je obavijeno ljudskom prirodom, a ljudsko je uzeto u krilo Bezgranične Ljubavi." {DA 25.3}

 

Bog o svom narodu kaže: "Jer će oni biti kao kamenje iz krune, podignuti kao stijeg nad zemljom njegovom. Kako li je velika dobrota njegova i kako je velika njegova krasota!” Zaharija 9:16,17. Uzdizanje će spašenih biti vječno svjedočanstvo Božjoj milosti. "Da u vjekovima koji nadolaze," On će pokazati "izvanredno bogatstvo svoje milosti dobrotom prema nama u Kristu Isusu." "Da se... obznani mnogolika Božja mudrost poglavarstvima i vlastima na nebesima, prema vječnom naumu koji ostvari u Kristu Isusu, Gospodinu našem." Efežanima 2:7; 3:10,11. {DA 26.1}

 

Smrt koja je bila naša je vječna smrt.

 

Rim 6:23 Jer plaća za grijeh je smrt, a milosni dar Božji je život vječni po Kristu Isusu, Gospodinu našemu.

 

Ono što ste pročitali u ovoj bilješci je Duh Ilijinog doprinosa vječnom Savezu. Malahija 3.

 

Mal 3:1 »Evo, ja šaljem glasnika svojega da put preda mnom pripravi. I doći će iznenada u svoj Hram Gospodin kojega vi tražite i glasnik saveza za kojim vi žudite. Evo ga, dolazi«, veli Gospodin Nad Vojskama.

 

Mal 3:2 »Ali tko će podnijeti dan njegova dolaska i tko će se održati kad se on pojavi? Jer on je kao oganj ljevačev i kao sapun peračâ.

 

Mal 3:3 I zasjest će kao onaj koji topi i pročišćava srebro; i očistit će sinove Levijeve i pročistit će ih kao zlato i srebro, da bi prinos Gospodinu prinosili u pravednosti.

 

Mal 3:4 Tada će prinos Jude i Jeruzalema biti ugodan Gospodu, kao u drevne dane i kao davnih godina.

 

Ne tvrdim da sam Ilija, ali Ilija je trebao doći s porukom o Savezu koja će srca ljudi okrenuti Bogu. Moja poruka o Savezu, Zavjet Zavjetodavca, u duhu je Ilije. Ako vas znanje o ovoj Kristovoj vječnoj žrtvi neće natjerati da zavolite Njega i Oca svim svojim srcem, dušom i snagom, NIŠTA DRUGO NEĆE. Kao što je Ellen White rekla, ako ljubav neće obratiti, ništa drugo neće, a ovo je prikaz utopijskog žrtvenog izražavanja ljubavi, koju je očitovao Zavjetodavac, i Otac također, zbog suglasnosti sa svojim Sinom i dopuštanja te neizmjerne žrtvu za grešnog čovjeka. Ništa drugo se ne može usporediti s ovim u svim pseudo-teologijama svijeta.

 

"Utjelovljenje Krista je bio čin samopožrtvovnosti; Njegov život bio život neprestanog samoodricanja. Najviša slava Božje ljubavi prema čovjeku bila je očitovana u žrtvi Njegovog jedinorođenog Sina, koji je bio izrazita slika Njegove osobe. Ovo je velika tajna pobožnosti. Privilegija je i dužnost svakog zvaničnog Kristovog sljedbenika da ima Kristov um. Bez samoodricanja i nošenja križa ne možemo biti njegovi učenici." SM2, str. 185.

 

"Krist je objavio da će nakon svog uznesenja, poslati svojoj crkvi, kao svoj krunski poklon, Utješitelja, koji je trebao zauzeti Njegovo mjesto. Taj Utješitelj je Sveti Duh, – duša Njegovog života, efikasnost Njegove crkve, svjetlost i život svijeta. Sa svojim Duhom, Krist šalje pomirujući utjecaj i silu koja odnosi grijeh. U daru Duha [NJEGOVOG ŽIVOTA – DUŠE NJEGOVOG ŽIVOTA], Isus je čovjeku dao najveće dobro koje nebo može darovati… Duh je dan kao regenerirajuća služba i bez ovoga Kristova žrtva bi bila uzaludna… Duhom je srce učinjeno čistim. Kroz Duh vjernik postaje sudionik božanske prirode. Krist daje svoj Duh kao božansku silu da se nadvladaju sve naslijeđene i stečene sklonosti ka zlu, i da utisne svoj vlastiti karakter u crkvu." E.G. White, Review and Herald Articles, May 19, 1904, vol. 5, p. 42.

 

"Krist se toliko ponizio da je uzeo na sebe ljudsku prirodu; On je trebao preuzeti neizmjernu težinu stradanja i On će učiniti svoju dušu prinosom za grijeh. Ipak, anđeli su htjeli da se čak i u Njegovom poniženju Sin Svevišnjega pojavi pred ljudima s dostojanstvom i slavom koja odgovara Njegovom karakteru." E. G. White, Velika Borba, str. 313, 314.

 

Plaća za grijeh je smrt. Kako bi Krist mogao dati svoju dušu, svog Svetog Duha, dušu svoga života i život svoje duše, kao žrtvu za grijeh? Odgovor koji mi je Bog pokazao je da je Sin ZAUVIJEK umro svom postojanju SAMO kao Božanstvo. To je ispunilo propisan vrhunac žrtve po Zavjetodavčevom Zavjetu (savezu Oporučitelja).

 

Dvije žrtve: Jedna u Nebeskom Svetištu | Jedna na Zemlji

 

"Tama se odmaknula od Spasitelja i od Križa. Krist je pognuo svoju glavu i umro. U svom Utjelovljenju dosegao je propisani vrhunac kao žrtva, ali ne kao otkupitelj." E.G. White Manuscript Releases Volume Twelve, p. 409.

 

Otkupitelj Prije Kao i Nakon svog Utjelovljenja

 

"Svijet je povjeren Kristu i kroz Njega dolazi svaki blagoslov od Boga palom ljudskom rodu. On je bio Otkupitelj prije kao i poslije svog utjelovljenja. U trenutku kad se pojavio grijeh, tu je bio i Spasitelj. Dao je svjetlost i život svima, i prema mjeri darovane svjetlosti svakome će biti suđeno." Čežnja Vjekova, str. 210.

 

Budući da gornja verzija Vječnog Saveza Zavjetodavca uključuje najbolji krunski dar koji nebo može darovati, nema većeg otkrivenja Božje ljubavi prema čovjeku. To je ono što će utvrditi Duh Ilijin. Ilija ne bi mogao dati veći apel jer ne postoji.

 

Kraj bilješke Rona Beaulieua.

 

Pomirenje Krvlju

 

Evo nekih izraza iz Duha proroštva u vezi s pomirenjem krvlju:

 

"Isus je bio obučen u svećeničku odjeću. Sa sažaljenjem je pogledao na ostatak, a zatim glasom punim samilosti povikao: "Moja krv, Oče, moja krv, moja krv, moja krv!" Rani Spisi, str. 38. On se pojavljuje u nazočnosti Boga kao naš Veliki Svećenik, spreman prihvatiti pokajanje i odgovoriti na molitve svoga naroda i, kroz zasluge svoje vlastite pravednosti, predstaviti to Ocu. On podiže svoje ranjene ruke prema Bogu i traži krvlju kupljen oprost za njih, On moli, ja sam ih urezao na dlanove svojih ruku. Te memorijalne rane Mojeg poniženja i tjeskobe osiguravaju Mojoj crkvi najbolje darove svemoći." Spirit of Prophecy vol. 3, str. 261, 262.

 

"Kovčeg zavjeta, u kome se čuvaju ploče zakona, prekriven je prijestoljem milosti pred kojim Krist iznosi zasluge svoje krvi u ime grešnika." Velika Borba, str. 415.

 

"Kad bi u tipološkoj službi veliki svećenik napustio svetinju na dan pomirenja, dolazio bi pred Boga s krvlju žrtve u ime svih Izraelaca koji bi se iskreno pokajali za svoje grijehe. Tako je i Krist završio samo jedan dio svoje službe kao naš zastupnik, da bi otpočeo drugi dio svoje službe; On još uvijek, zaslugom svoje krvi, moli Oca u ime grešnika." Isto., str. 429.

 

Krist "sada posreduje pred Božjim kovčegom, moleći svojom krvlju u ime grešnika." Isto., str. 433.

 

"Krist, veliki svećenik, moleći svojom krvlju, pred Ocem u ime grešnika, nosi na svom srcu ime svake pokajane duše koja vjeruje." Patrijarsi i Proroci, str. 351.

 

"Kao što se Krist po svom uzdignuću pojavio u Božjoj prisutnosti kako bi zalagao svoju krv u ime pokajničkih vjernika, tako je svećenik u svakodnevnoj službi prskao krv žrtve u svetinji u ime grešnika." Patrijarsi i Proroci, str. 357.

 

"Krv Kristova, iako je trebala osloboditi pokajanog grešnika od osude zakona, nije trebala poništiti grijeh; nego je grijeh trebao ostati zapisan u svetištu do konačnog pomirenja." Patrijarsi i Proroci, str. 357.

 

Sa svim ovim izjavama pred njim, autor Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine) ne spominje nijednom krv koja se primjenjuje ili administrira.

 

Konačno Pomirenje

 

"Otac je potvrdio savez učinjen s Kristom, da će primiti pokajane i poslušne ljude i ljubiti ih kao što ljubi svoga Sina." To je, kao što je gore navedeno, bilo pod uvjetom da "Krist dovrši svoje djelo i ispuni svoju obvezu da čovjeka učini dragocjenijim od čistoga zlata; čovjek više negoli zlato ofirsko." Čežnja Vjekova, str. 790. "Ovo Krist garantira." Spirit of Prophecy, vol. 3, p. 250.

 

Bilješka Rona: Ovo (gore) je razlog zašto bismo trebali voljeti i Oca. Osjetio je svaku bol Sinove žrtve. Ljubi svoga Sina još više zbog Njegove vječne žrtve. Kraj bilješke.

 

Kada Krist kaže u svojoj velesvećeničkoj molitvi "dovršio sam djelo koje si mi dao učiniti," (Ivan 17:4) sestra White komentira: "Izradio je pravedan karakter na zemlji kao primjer koji čovjek treba slijediti." Spirit of Prophecy, vol. 3, str. 260.

 

Radeći ovaj pravedni karakter, Krist je pokazao da se to može učiniti. Mogu li i drugi učiniti isto? To je također trebalo pokazati. Krist je zajamčio da se može. Sada je Krist morao ispuniti svoj zalog.

 

Karakter nije stvoren, nego se stvara; razvija se; izgrađuje se kroz višestruka ispitivanja i iskušenja. Bog u početku daje lagani test, zatim malo jači i još malo jači. Malo po malo otpor prema iskušenjima jača i nakon nekog vremena neka iskušenja prestaju biti iskušenja. Čovjek može imati veliku borbu s duhanom; ali na kraju je pobjednik, a njegova pobjeda može biti tako potpuna da duhan više nije iskušenje.

 

Tako bi, idealno, trebalo biti sa svakim iskušenjem. Svetost se ne postiže za jedan dan. "Otkupljenje je proces kojim se duša trenira za nebo." Čežnja Vjekova, - str. 330. Čovjek može pobjeđivati svaki dan, ali ipak ne doći do savršenstva. Čak je i Pavao morao priznati da nije "postigao ili već postao savršen." Ali neustrašivo On uzvikuje, "nego i dalje idem za time ne bih li kako dohvatio to za što sam i zahvaćen od Krista Isusa." Fil 3:12.

 

Krist je obećao da će čovjeka učiniti 'dragocjenijim od čistoga zlata;" više negoli zlata ofirskog. U ovom radu čovjek ne smije biti samo pokoran instrument; on mora aktivno sudjelovati. Imajte na umu ove izjave:

 

"Otkupljenje ljudske rase omogućilo je drugu priliku," Mss. 14, 1898. "Plan spasenja bio je osmišljen kako bi se otkupila pala rasa, da bi se čovjeku dala još jedna prilika." Signs of the Times. April 26, 1899. Bog "je pogledao kako žrtva istječe na križu i rekao: 'Gotovo je; ljudska rasa imat će još jedno suđenje.'" Youth's Instructor, June 21, 1900. "Da bi prijestupnik mogao imati još jedno suđenje… vječni Sin Božji sam je podnio kaznu za prijestup." Review and Herald, February 8, 1898. "Patio je umjesto nas kako bi ljudi mogli imati drugi test i suđenje." Special Instruction Relating to the Review and Herald Office, p. 28. "Kao što je Isus bio prihvaćen kao naš zamjenik i jamac, svatko od nas će biti prihvaćen ako izdržimo test i suđenje." Review and Herald, June 10, 1890. "Spasitelj je pobijedio kako bi pokazao čovjeku da i on može pobijediti." "Čovjek mora raditi sa svojom ljudskom snagom, potpomognutom Kristovom božanskom silom, da se odupre i pobijedi pod svaku cijenu. Ukratko, mora pobijediti kao što je i Krist pobijedio… Čovjek mora učiniti svoj dio; on mora biti pobjednik nad vlastitim grijesima, kroz snagu i milost koju mu daje Krist." Testimonies, vol. 4, str. 32, 33.

 

Krist je obećao učiniti ljude pobjednicima; On je to "zajamčio." To nije bio lak zadatak; ali djelo pomirenja nije bilo dovršeno sve dok On to nije učinio. I tako je Krist ustrajao sve dok Njegov zadatak nije bio učinjen. Iz posljednje generacije, od najslabijih, Krist odabire skupinu s kojom će pokazati da čovjek može pobijediti kako je Krist pobijedio. U 144,000 Krist će stajati opravdan i proslavljen. Oni dokazuju da je za čovjeka moguće živjeti život ugodan Bogu u svim uvjetima i da ljudi konačno mogu stajati "pred licem svetog Boga bez posrednika." Velika Borba, str. 614. Svjedočanstvo im je dano, "oni su stajali bez posrednika kroz posljednje izlijevanje Božjih sudova." Velika Borba, str. 649. "Oni su izabrani, zajednički nasljednici s Kristom u velikoj nebeskoj zajednici. Pobijedili su, kao što je On pobijedio." MS. 28. studenoga 1897.  Nama dolazi poziv, "Sada, dok naš Veliki Svećenik vrši pomirenje za nas, trebamo nastojati postati savršeni u Kristu." Velika Borba, str. 623.

 

Bilješka Rona: 144,000 mora uključivati Regeneraciju nevjeste svih vjekova u posljednjoj generaciji, jer su učenici bili dio Kristove nevjeste, DA 179, kao i Filadelfijci kršćanske crkve prvog stoljeća. Svi će oni biti stupovi u Hramu, Otkrivenje 3:10-12, i SAMO 144,000 ulaze u Hram na gori Sion.

 

Neki su sugerirali da učenici i Filadelfijci iz svih vjekova mogu ustati u posebnom uskrsnuću kako bi bili dio 144,000. Takva osoba (osobe) nemaju duhovnog razlučivanja i ne vide da je nužan uvjet da 144,000 prođu kroz vrijeme nevolje bez posrednika, a posebno uskrsnuće je POSLIJE vremena nevolje, na sam Kristov dolazak. Ellen White je rekla da samo 144,000 ljudi koji su preneseni, bez da vide smrt, idu u Hram na planini Sion. Rani Spisi, str. 19.

 

Nema apsolutno ničega čudnoga u Regeneraciji nevjeste iz svih vjekova, ako se sjetite da su na Kristovo uskrsnuće ljudi izašli iz groba kako bi svjedočili o evanđelju. Kasnije su preneseni na nebo pri Kristovom uznesenju.

 

Nevjesta svih vjekova mora biti iskušana i dokazana u vrijeme Sotoninih najvećih, najsuvremenijih zamki i prevara s kojima će kušati čovjeka. Prema tome, on niti itko drugi neće moći sumnjati da je Sotona mogao prevariti narod drevnih vremena kad bi imao pristup njima na kraju vremena. Taj argument će zauvijek biti ušutkan Regeneracijom Nevjeste Isusa Krista, za posljednju generaciju neposredno prije nego što On drugi put dođe.

 

Philadelphiji, Otkrivenje 3:10-12, daje se obećanje da će biti sačuvana kroz najgore vrijeme nevolje koje će doći na cijelu zemlju. Da bi se ovo ispunilo, ona mora biti Regenerirana. Nema drugog načina, a Gospodin mi je pokazao da posebno uskrsnuće ne odgovara na problem razloga koji sam naveo. Međutim, pokojni J. Wilfred Johnson je rekao da je posebno uskrsnuće buđenje pravog identiteta nevjeste. Vjerujem u tu istinu.

 

Kraj bilješke Rona.

 

Tajna

 

U svojoj poslanici Efežanima, Pavao nam predstavlja tajnu. Kaže da će "Zbog toga čovjek ostaviti svoga oca i majku te prionuti uza svoju ženu, i njih će dvoje biti jedno tijelo. Velika je to tajna, ali ja govorim o Kristu i o crkvi." Efežanima 5:31,32. Brak prikladno predstavlja jedinstvo između Krista i crkve, provedeno pomirenjem. U skladu s ovom slikom braka, javna objava se daje na kraju perioda milosti; "došla je svadba Jaganjčeva, i žena se njegova pripravila... I dano joj je da se odjene u fini lan, čist i blistav; jer fini lan pravedna su djela svetih." Otkrivenje 19:8. Kao što su muž i žena jedno, tako su sada Krist i crkva. Pomirenje, istinsko pomirenje, završno pomirenje, potpuno pomirenje, napravljeno je. "Nebeska obitelj i zemaljska obitelj jedno su." Čežnja Vjekova, str. 835.

 

Bilješka Rona: Mladenka ima daleko veći razvoj karaktera, do te mjere da je bez mane. Ona će podučavati sve ostale koji su spašeni tijekom tisućljeća. Za to vrijeme oni "odrastaju" u Kristu i kvalificiraju se isto kao Kristova nevjesta. Iz tog razloga, U NOVOJ ZEMLJI NE POSTOJI HRAM. NEMA POTREBE ZA HRAMOM. Krist će biti glava, a Njegova nevjesta će biti Njegovo tijelo. Gospodin mi je pokazao da je ovo odgovor na dvije vrsta izjava Ellen White. Neke izjave govore da je cijela crkva Kristova nevjesta, a druge izjave kao da tome proturječe. Ali u velikoj shemi stvari ona je upravu i ne proturječi, jer nakon Milenija (tisućljeća) svi spašeni postaju nevjesta Glave Tijela – Isusa Krista.

 

Ovo znanje ne prepoznaju umovi koji nisu vođeni Svetim Duhom, i zato pogrešno zaključuju da Filadelfijci mogu biti uskrsnuti u posebnom uskrsnuću. Ali kao što je već rečeno, 144,000 moraju proći kroz vrijeme nevolje i proći test sličan Kristovom u Getsemanskom vrtu.

 

Kraj bilješke Rona.

 

144,000

 

Praktično svi adventisti su pročitali posljednjih nekoliko poglavlja u Velikoj Borbi, koji opisuju strašnu borbu kroz koju će Božji narod proći prije kraja. Kao što je Krist prokušan do krajnjih granica u iskušenju u pustinji i u Getsemanskom vrtu, tako će i 144,000 biti prokušano. Izgledat će kao da su ostavljeni na propast, jer njihove molitve ostaju bez odgovora kao što su bile Kristove u Getsemaniju kad su mu odbijene molbe. Ali njihova vjera neće iznevjeriti. Uz Joba oni uzvikuju: "Da me i ubije, pouzdat ću se u njega." Job 13:15.

 

Konačna demonstracija onoga što Bog može učiniti u ljudskosti učinjena je u posljednjoj generaciji koja nosi sve nemoći i slabosti koje je rasa stekla kroz šest tisuća godina grijeha i prijestupa. Prema riječima s. White, nosili su "rezultate djelovanja velikog zakona naslijeđa." Čežnja Vjekova, str. 48.

 

Bilješka Rona: To (gore) je izričiti cilj Regeneracije nevjeste svih vjekova. Ona mora dokazati da je pod SVIM NEMOĆIMA I SLABOSTIMA koje je rasa stekla kroz PUNIH 6000 godina grijeha i prijestupa, te sotoninim najrazvijenijim umijećima i vještinama zavođenja, da može milošću Kristovog Duha Svetoga koji je dan za poslušnost, Rim 1:5, pobijediti kao što je Krist pobijedio – ovisnošću svakog trenutka o Njegovoj milosti koja daje silu (Duhu Svetom), kao što je Krist bio ovisan svakog trenutka o sili koju mu je pružao Očev VJEČNI DUH. Tako se Krist prinio kroz JEDAN VJEČNI DUH:

 

Heb 9:14 'Koliko li će više krv Krista, koji je po vječnome Duhu samoga sebe bez mane prinio Bogu, očistiti vašu savjest od mrtvih djela da služite živome Bogu?'

 

Kraj bilješke Rona.

 

Najslabiji od čovječanstva će biti podvrgnut najsnažnijim sotonskim iskušenjima, da bi se sila Božja mogla obilno pokazati. "To je za svete bio čas strašne i grozne agonije. Vapili su dan i noć Bogu za izbavljenje. Naizgled se činilo da nije bilo mogućnosti za bijeg." Rani Spisi, str. 283.

 

Bilješka Rona: Čežnja Vjekova, 179, identificira učenike kao Kristovu nevjestu, koju je pripremao Ivan Krstitelj, Duh Ilije. Bez Regeneracije ne bi mogla živjeti na kraju vremena kako bi bila podvrgnuta NAJJAČIM SOTONINIM KUŠNJAMA. Gornji citat se očito odnosi na 144,000 tijekom Velikog Vremena Jakovljeve Nevolje. To je samo još jedan dokaz da nevjesta svih vjekova (Filadelfijci) mora biti regenerirana i proći kroz Veliko Vrijeme Jakovljeve Nevolje, a ne biti uskrsnuta u posebnom uskrsnuću kako bi ispunila Otkrivenje 3:10-12 i Rane Spise, str. 19, gdje samo 144,000 ulazi u Hram na gori Sion, kada Filadelfijci postanu STUPOVI (VOĐE - SVEĆENICI) u Hramu na gori Sion, s Kristom kao VELIKIM SVEĆENIKOM.

 

Kraj bilješke Rona.

 

Prema novoj teologiji koju su naši vođe prihvatili i sada podučavaju, 144,000 će biti podvrgnuti iskušenju koje je neizmjerno jače od bilo kojeg je Krist ikada iskusio. Jer, dok će posljednja generacija nositi slabosti i strasti svojih predaka, oni tvrde da je Krist bio pošteđen od svega toga. Kažu da Krist nije naslijedio nijednu od strasti "koje kvare prirodne potomke Adama." Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), str. 383. On je stoga funkcionirao na višoj i sasvim drugoj razini od ljudi koji se moraju boriti s naslijeđenim strastima i stoga ne zna i nije iskusio stvarnu silu grijeha. Ali ovo nije spasitelj koji je meni potreban. Trebam Onoga koji je "iskušan u svim točkama kao što smo mi." Hebrejima 4:15. "Zamjenskog krista" kojeg nam naše vođe predstavljaju, moram odbaciti i odbacujem. Hvala Bogu, - "Jer nemamo velikog svećenika koji ne bi mogao suosjećati s našim slabostima, nego iskušavanoga u svemu poput nas, no bez grijeha." Isto.

 

Optužnica Protiv Boga

 

Ali čak i više od ovoga uključeno je u novu teologiju; podiže optužnicu protiv Boga kao autora sheme obmanjivanja ljudi i Sotone. Evo situacija:

 

Sotona je neprestano tvrdio da je Bog nepravedan što od ljudi zahtijeva da slušaju Njegov zakon, za koji Sotona tvrdi da je nemoguće poštovati. Bog je tvrdio da se to može učiniti i da potkrijepi svoju tvrdnju ponudio je poslati svoga Sina na ovaj svijet da dokaže da se to može. Sin je došao i održao zakon i izazvao ljude da mu dokažu neki grijeh. Utvrđeno je da je bezgrešan, svet i bez krivnje. Dokazao je da se zakon može držati i Bog je stajao opravdan; i Njegov zahtjev da ljudi poštuju Njegove zapovijedi bio je pravedan. Bog je pobijedio, a Sotona je poražen.

 

Ali u tome je došlo do problema; jer Sotona je tvrdio da Bog nije igrao pošteno; On je favorizirao svoga Sina, "izuzeo" ga od rezultata djelovanja velikog zakona naslijeđa kojem su podvrgnuti svi drugi ljudi; Izuzeo je Krista "iz naslijeđenih strasti i zagađenja koja kvare prirodne potomke Adama." Pitanja o Doktrinama (Questions on Doctrine), str. 383. On nije izuzimao čovječanstvo, nego samo Krista. To je, naravno, poništilo Kristov rad na zemlji. On više nije bio jedan od nas koji je pokazao Božju silu koja sprječava ljude da griješe. On je bio varalica kojem je Bog dao bolji tretman i nije bio mučen naslijeđenim strastima kao ljudi.

 

Sotona je imao malo poteškoća u tome da ljudi prihvate ovo stajalište; katolička crkva ga je prihvatila; u dogledno vrijeme, evangelici su dali svoj pristanak; i 1956. vođe adventističke crkve također su prihvatile ovo stajalište. Pitanje "izuzeća" navelo je Petra da odvede Krista na stranu i kaže: "Daleko to od tebe, Gospodine: tebi se to ne smije dogoditi." Što je toliko naljutilo Krista da je rekao Petru: "Idi od mene, Sotono." Mat 16:22,23. Krist nije htio biti izuzet. Rekao je Petru: "Ne misliš ono što je Božje, nego ono što je ljudsko." Tako neki danas ne misle na ono što je Božje. Misle da je to samo pitanje semantike. Bog žali takve i otvora im oči za ono što je Božje. Predajom adventističkih vođa monstruoznoj doktrini o "izuzetom" Kristu, posljednja opozicija Sotone se predala. Ponovno molimo, neka Bog spasi svoj narod.

 

Pitali su me što očekujem postići. Ja ne želim "pobijediti" u prepirci. Ja sam adventistički propovjednik čija je zadaća propovijedati istinu i boriti se protiv zablude. Biblija je uglavnom zapis protesta Božjih svjedoka protiv prevladavajućih grijeha crkve, kao i njihovih očiglednih neuspjeha. Praktično su svi prosvjednici zapečatili svoje svjedočanstvo svojom krvlju, a crkva je nastavila sve dok se Bog nije umiješao. Sve što se Pavao nadao jest da bi mogao "spasiti neke." 1 Korinćanima 9:22. Praktički svi apostoli umirali su kao mučenici, a Krista su objesili na drvo. Trebalo je četrdeset godina prije nego što je došlo uništenje. Ali kad je Bog intervenirao, on je to učinio temeljito.

 

Ova denominacija se mora vratiti natrag na upute iz 1888., koje su bile prezrene. Potrebna nam je reforma u organizaciji koja neće dopustiti nekolicini ljudi da usmjeravaju svaki potez napravljen bilo gdje u svijetu.

 

Potrebna nam je reforma koja neće dopustiti nekolicini ljudi da upravljaju financijama kao što se sada radi. Potrebna nam je reforma koja neće dopustiti ljudima da troše milijune na institucije koje nisu ovlaštene glasom izborne jedinice, dok misijska područja trpe zbog nedostatka najnužnijih potrepština. Potrebna nam je promjena naglaska koji se daje promociji, financijama i statistici. Moramo obnoviti subotnju školu na njezino zasluženo mjesto u Božjem djelu. Moramo zaustaviti zabave i večere koje se uvlače pod krinkom prikupljanja novca u dobre svrhe. Moramo zaustaviti tjedne najave u crkvi koje su samo prikrivene reklame. Ovaj bi se popis mogao uvelike proširiti.

 

Ali sve ovo, premda je važno, samo su manje bitne stvari. Prije svega nam treba reformacija i buđenje. Ako naše vođe neće voditi u ovome, "tada će Židovima oslobođenje i izbavljenje ustati s drugoga mjesta." Estera 4:14. Dobrog sam raspoloženja, moleći za mir Izraela.

 

Bilješka Rona: Moja supruga i ja osobno smo bili prisutni (posljednji put kada smo pohađali SDA crkvu 1985. godine) kada su za NAJAVE muškarca s jedne strane govornice i žene s druge strane uzimali više vremena za davanje OGLASA nego što je pastor uzeo za propovijed božanske službe. Pogledali smo se i pitali: ŠTO RADIMO OVDJE? GUBIMO DRAGOCJENO VRIJEME.

 

Kraj bilješke Rona Beaulieua

 

Kratka Biografija Miliana Lauritza Andreasena:

 

- Rođen 1876. u Danskoj. - Zaređen 1902.

 

- Predsjednik Velike New York konferencije od 1909. do 1910. godine.

 

- Predsjednik teološkog učilišta Hutchinson (SDA) od 1910. do 1918. godine.

 

- Dekan Union koledža od 1918. do 1922. godine.

 

- Diplomirani umjetnik na Sveučilištu Nebraska 1920. godine.

 

- Magistrirao na istoj ustanovi 1922. godine.

 

- Dekan Misijskog sveučilišta u Washingtonu od 1922. do 1924. godine.

 

- Predsjednik konferencije u Minnesoti od 1924. do 1931. godine.

 

- Predsjednik Union Collegea od 1931. do 1938. godine.

 

- Profesor teologije na Teološkom učilištu adventista sedmog dana (u Washingtonu D. C.) od 1938. do 1949. godine.

 

- Terenski tajnik Generalne konferencije od 1941. do 1950. godine.

 

- Autor je brojnih adventističkih knjiga koje su objavile naše denominacije, uključujući: Služba Svetišta ('The Sanctuary Service'), Poslanica Hebrejima ('The Epistle to the Hebrews),' 'A Faith to Live By' i 'What Can a Man Believe?'

 

- Smatrao se denominacijskim autoritetom u vezi doktrine službe u Svetištu.

 

- Pisao je "Pisma Crkvama" krajem jeseni 1957. - Umro je 1962. godine.

 

Kraj Pisama Crkvama

 

Dragi Mladi Ljudi,

 

U Isusovo dragocjeno ime, molim vas ne dopustite da se ikad zaborave djela M. L. Andreasena.

 

~ rwb

 

Prijevod: Ivan Komadina

 

Uredio: Dejan Meznarić