Preuzeto s ove poveznice: http://ssnet.org/blog/adventism-ended-gospel-wars/
Kako je Adventizam
Prekinuo Rat oko Evanđelja
Mogli
bi pomisliti da iako se kršćani ne slažu u vezi mnogo doktrina,
barem se slažu u vezi centralne doktrine njihove religije: evanđelja. Kamo sreće da je tako, ali nije.
Na jednoj strani imate Kalvinizam, na drugoj Arminijanizam,
i čitav spektar opcija u sredini. I to je samo u Protestantizmu. Katolici i Ortodoksne crkve
kao i različite
denominacije Kršćana imaju svoje poglede.
Protestanti
su reformacijom uveli jedan važan
centralni koncept koji je izdržao sve ispite vremena
i ostao stajati
kao svjetionik nade usred doktrinarne
zbrke: Spasenje dolazi putem milosti
kroz vjeru. Iako čak i
ova jednostavna izjava svakom čovjeku ima drugačije značenje, svaki istinski Protestant priznaje da kada se grješnik okrene Isusu, u potpunosti postaje prihvaćen zahvaljujući Kristovim zaslugama, a ne zahvaljujući svojim zaslugama.
Jimmiyeva
i Samova saga spasenja
Ovo
proučavanje ćemo iskoristiti kao ilustraciju:
Jimmy je
rastao u rastavljenoj obitelji i većinu
svog ranog obrazovanja stekao je na ulici. Još
u mladosti je počeo upadati u nevolje, a kao tinejdžer je puno vremena provodio
u maloljetničkom zatvoru.
Kao mlada odrasla osoba počeo je osjećati grižnju savjesti zbog dugog
popisa okrutnih i grješnih djela
za koje je znao da čine štetu drugima i da su
uvredljive prema Bogu.
Sam, s druge strane je odgajan u dobroj Kršćanskoj obitelji od roditelja koji su se pobrinuli da 'odgoje dijete putem
kojim mu je ići'. Za vrijeme svojeg odrastanja nikada nije upadao u nevolje.
Kada je postao mlada odrasla osoba,
u svoj iskrenosti, nije se mogao sjetiti
nijednog primjera u svom životu gdje
je učinio nešto loše.
Oba mladića su se našla u avionu gdje su sjedili
pored svećenika koji im je počeo govoriti o evanđelju. Prošao je s njima sljedeće točke;
1. Oni su grješnici.
'Jer svi sagriješiše
te su lišeni
slave Božje' (Rim 3:23)
Jimmiyu
nije trebalo puno da ga se uvjeri.
Dobro je znao da je grješnik,
kao i svi
koji su bili
oko njega.
Sam, s druge strane se našao uvrijeđenim. Zašto bi ga svećenik
stavio u isti koš s nekim čovjekom
koji je cijeli svoj život proveo
u zatvoru? Zar njegov uzorni život
ništa ne znači Bogu? Koji je smisao onda odupirati se kušnjama i čuvati
se od nevolje i ne uživati u životu kao što svi
uživaju?
Svećenik
mu je objasnio da u zdravom
životu koji je do sada živio ima
mnogo vrijednosti. Uputio ga je na
Božji zakon i na ispunjenje
tog zakona u životu Isusa Krista, te tako pomogao Samu
da potpunije razumije Božji ideal koji treba postići u svom život. Iako
nije učinio mnogo stvari koje
je Jimmy uradio, svoj život je uzimao zdravo za gotovo, nije podijelio svoje blagoslove s ljudima u potrebi, čak je prezirao ljude poput Jimmiya
koji nisu imali sreće kao on. U svemu tome Sam je bio daleko od ideala kojeg je Bog imao za njega.
2. Sami
se ne mogu promijeniti.
'Tako svi mi postadosmo
kao nečist, i sva naša
pravednost kao prljava haljina' (Izaija 64:6)
Pošto
su razumjeli svoje grješno stanje
i implikacije koje se tiču njihove vječne sudbine, obojica mladića su odlučila napraviti reformaciju u svojim životima - promijeniti one stvari koje su
bila protivne Božjoj volji. Svećenik
ih je upozorio, da čak ni to neće biti dovoljno. Bog je zainteresiran za
više od samo izvanjskih djela, Njega zanima služba
koja proizlazi iz srca.
'Ili uzgojite dobro stablo i plod mu je dobar, ili uzgojite nevaljalo
stablo i plod mu je nevaljao.
Ta po plodu se stablo poznaje... Ta iz obilja srca usta
govore.' (Matej 12:33,34).
Svećenik
se koristio ilustracijom da
bi objasni misao:
'Serijski zlostavljač djece je napokon uhvaćen i zatvoren. Nakon nekoliko godina čuo je da će, zbog smanjenja proračuna, određeni zatvorenici koji se budu uzorno ponašali
dobiti priliku da budu oslobođeni. Od tog trenutka nadalje taj čovjek
je postao najbolji i najljubazniji zatvorenik u zatvoru. Kada je došlo vrijeme saslušanja,
bio je oslobođen zbog uzornog ponašanja.'
Svećenik
je tada zapitao: 'dali bi dozvolio takvom čovjeku da čuva tvoju djecu?
Objasnio
je da je nama moguće promijeniti naše ponašanje bez da promijenimo ono što zapravo jesmo.
Iako možemo razumjeti našu vlastiti grješnost, i truditi se da se promijenimo iznutra, naš motiv za to bi i dalje proizlazio
iz želje za dobitkom ili da sačuvamo svoj život. Ako bi htjeli
istinsku promjenu, ona bi morala doći
iz čistog srca, a nama je nemoguće vlastitom snagom promijeniti naše srce.
'Srce je prijevarno više od svega, i podlo je ono; tko da ga pronikne?'
(Jer 17:9)
'Tko će izvući
čisto iz nečista? Nitko!' (Job 14:4)
Prepoznavši
problem, i Jimmy i Sam su počeli razmišljati postoji li nada za njih da se spase.
'Jadan li sam ja
čovjek! Tko će me izbaviti od ovoga smrtnoga tijela?' (Rim 7:24)
3. Mogu biti spašeni
samo milošću kroz vjeru
Nakon
što je osjetio da su mladići spremni, svećenik im je objasnio da upravo zbog nesposobnosti
da se sami spasimo, Bog nam nudi spasenje
kao dar.
'Ta milošću ste spašeni po vjeri! I to nije od vas,Božji
je to dar! Ne po djelima,
da se ne bi tko pohvalio.'
(Efe 2:8-9)
Sam i Jimmy su otkrili
da Bog nije čekao da oni postanu bolje
osobe prije nego ih primi
k sebi, nego im je upravo tada
nudio oprost i prihvaćanje, ako su ga
htjeli primiti vjerom. Bog je i više nego spreman
prihvatiti ih kao svoje , kao i
otac u prispodobi o izgubljenom sinu.
'A kada dođe punina vremena, odasla Bog Sina svojega, rođena od žene, rođena pod zakonom, da otkupi one pod Zakonom, kako bismo
primili posinjenje. A budući da ste sinovi, odasla Bog u srca vaša Duha
Sina svojega koji viče: Abba! Oče! Tako više nisi rob, nego sin; ako pak sin, onda
i baštinik Božji po Kristu' (Gal 4:4-7)
Pošto
su razumjeli svoje stanje i
očajničku potrebu
za Spasiteljem, Jimmy-u i
Sam-u je ponuđeno spasenje
kao dar. Jesu li bili spremni primiti
ovaj dar? Jesu li htjeli oprost i
prihvaćanje od Boga? Ako
je tako, hoće li uzeti Boga za Njegovu riječ i povjerovati
Mu da ih je prihvatio i oprostio im?
Temelj
evanđelja
Možda
ste se upitali zašto sam potrošio
znatno vrijeme na nešto tako
osnovno. Primijetite kako Protestanti iako se ne slažu u mnogim pitanjima u vezi evanđelja, ipak se slažu u ova tri elementa:
1.
Grješnici smo
2.
Sami se ne možemo promijeniti
3.
Spasenje nam je ponuđeno kao dar, koji
prihvaćamo vjerom
Iako
postoji mnogo važnih elemenata, ova tri koncepta nazivam temeljima evanđelja zato što su
minimum koji osoba mora razumjeti da bi se spasila. Bez ova
tri elementa, razumijevanje
bilo čega drugoga nam ništa
ne bi značilo. (Pogledajte
u zapis koji je Martin
Luther napisao pet godina nakon objavljenih 95 teza. Jasno se vidi kako su
dobro razumjeli ove točke već u ranoj fazi Reformacije).
Iskustveno
razumijevanje ova tri koncepta
daje mogućnost ponovnog rođenja, i obnavlja uništenu
vezu između osobe i Duha
Svetog. Kada se ova veza obnovi, Bog može djelovati u životu čovjeka na načine koje nikada nije
mogao, čak i da imaju krivo
teološko shvaćanje nekih aspekata.
Tek nakon što se grješnik
čvrsto uhvati vjerom za Božja obećanja, u kojima se nudi oprost i
prihvaćanje, tek nakon što doživi
mir i sigurnost
zbog toga što je pomiren s Bogom, onda nastupa snaga
kršćanstva, i tada se počinju događati i promjene u životu.
Stoga,
kada dolazite u doticaj s drugim ljudima koji imaju
drugačiji pogled na evanđelje, razmislite o sljedećem:
o Bez obzira na teološko neslaganje,
ako razumiju i drže se temelja
evanđelja, razgovarate
s osobom koja je kroz vezu Duha
Svetoga više povezana s vama nego
vaš rođak.
o Osoba koja se slaže s vašom teologijom ali joj nedostaje
pravog iskustva ima manje zajedničkog
s vama nego osoba koja ima
iskustvo ali razlikuje se u teologiji.
o Ako je očigledno da nekome tko se teološki ne slaže s vama također
nedostaje iskustveno znanje evanđelja, onda možete upotrijebiti
njegovu teološku tradiciju (pod pretpostavkom da
je protestant) da ga prvo dovedete k Kristu prije nego što
pokušate ispraviti njegovu teologiju.
o Ako osoba s kojom se ne slažete shvati suštinu evanđelja i dogodi se da bude konzervativni adventist (što ja definiram kao
nekoga tko se slaže sa svih
28 temeljnih uvjerenja crkve, uključujući i nadahnuća Ellen White), priroda vašeg neslaganja
je u većini slučajeva
neznatna i to vas ne bi trebalo spriječiti da u jedinstvu gurate naprijed.
Rat evanđelja: Jamstvo vs Pretpostavke
Razmišljajući
o tome, pogledajmo konflikt
zbog evanđelja unutar protestantizma i također pogledajmo kako je Adventizam osigurao rješenje:
Manje
od jednog stoljeća nakon Lutherove smrti, protestantizam se polarizirao u kalvinizam i arminijanizam. Razlika se vrtjela oko pitanja je li pojedinac posjedovao slobodnu volju. Položaj kalvinizma sažet je u pet točaka, a koji je poznat pod kraticom TULIP: Totalna razvratnost, bezuvjetni izbori, ograničeno pomirenje, neodoljiva milost i ustrajnost
svetaca. Arminijanizam je barem jednim dijelom
odbacio svaku od ovih točaka.
Danas, dok još uvijek
nalazimo denominacije koje predstavljaju svaki od ta dva pogleda, također pronalazimo skupine koje posuđuju iz oba pogleda.
Na primjer, neke skupine mogu odbiti
prvih nekoliko točaka kalvinizma, ali prihvatiti posljednju, vjerujući samo u nauk "jednom spašen, uvijek spašen".
Izvan
opsega ovog članka je dati detaljan prikaz teologije i povijesti
kalvinizma, arminijanizma i među-tradicije. Umjesto toga, vratimo se na temelj evanđelja
kako je gore opisano - dio evanđelja s kojim se slažu svi istinski protestanti
- i pogledajmo na koji način
svaka od tih tradicija potiče odatle.
Jimmy i Sam: Što se dogodilo
sljedeće?
Zamislimo
da su naši prijatelji Jimmy i Sam prihvatili svećenikov poziv, pokajali se, predali se i vjerovali
evanđelju. U novoj vjeri njihovi su
se životi potpuno promijenili. Jimmy je bio neprepoznatljiv,
dok je Sam sada službu Bogu smatrao
radošću, a ne dužnošću.
Grijesi i navike koje više
puta nisu uspjeli savladati sada su lako odbačeni
i zaboravljeni. Tjednima i mjesecima
živjeli su u ovom novom iskustvu.
Da je ovo bila bajka, možda bi živjeli ovako "sretno do kraja".
Ali umjesto toga, dogodilo se. Negdje u nekom trenutku slabosti, iskušenje
iz prošlosti vratilo se natrag u njihov život i
oni su pali.
Neki grijeh za koji nisu mislili
da će ga ikada počiniti nadvladao ih je, i sada su
se pitali je li sve gotovo, je li njihov novo pronađeni hod s Bogom došao kraju.
Različita
stajališta unutar protestantizma ne vrte se oko toga kako je osoba u početku spašena, već oko onoga što
će biti s njom poslije.
Predložio
bi, barem dijelom, razmišljanje koje je na kraju dovelo
do kalvinizma,a proizašlo je iz praktičnog iskustva borbe s grijehom i sumnjom u životu
kršćanina koji je već bio ponovno rođen. Odvijalo se na sljedeći način:
1. Nismo se spasili vlastitim djelima, pa tek nakon što
prvi puta zaista shvatimo jamstvo Božjeg prihvaćanja, možemo početi živjeti pobjedničkim kršćanskim životom.
2. Budući da još uvijek imamo
grešno tijelo, skloni smo ponovo
pasti.
3. Kada se dogode takvi neuspjesi,
ako ne zadržimo to uvjerenje u Božje potpuno prihvaćanje, izgubit ćemo izvor svoje snage
i to će nas odvesti dublje
u grijeh, a ne natrag k Bogu. Stoga, bez obzira na to što
se dogodilo, moramo i dalje vjerovati
da je naše spasenje sigurno.
Arminijanci
su, s druge strane, smatrali da ovakvo razmišljanje može dovesti do pretpostavke; da će ljudi opravdavati grijeh, i misliti
da će se spasiti bez obzira na grješnost.
I, u određenom smislu, oba tabora su
bila u pravu. Svaka je skupina, pokušavajući izbjeći jedan jarak, riskirala
da padne u drugi.
Dok
su se pokušavali zaštititi od lažnog osjećaja sigurnosti, Arminijanci su se borili sa svojim
stajanjem pred Bogom. Kad je došao
neuspjeh, pitali su se da li Bog još uvijek pruža milost
prema njima ili su oni
otišli predaleko i sada su
pod osudom. A ovaj osjećaj nesigurnosti u pogledu Božje naklonosti učinio je težim odupiranje grijehu.
Kalvinisti,
s druge strane, nisu imali ovaj
problem, kod njih je postojala vjerojatnost da će uzeti Božju
milost zdravo za gotovo i prestati
se obazirati na grijeh.
Svetište
je riješilo sukob
Usred
ove zbrke u vezi s evanđeljem, na scenu je stupio
adventizam. Iako je adventizam bio vrlo arminijanski u svojim korijenima, on je pružio novi uvid koji
je omogućio da se dobre
stvari iz kalvinizma uzmu bez loših, uz to je i zadržao samo
dobre stvari iz arminijanizma. Takav uvid možemo
naći u doktrini o svetištu.
U našem istraživanju nebeskog svetišta shvatili smo da Isus obnaša dvije
različite dužnosti: Posrednika i Sudca.
Također smo svjesni da su te
dvije dužnosti odvojene vremenom i ne preklapaju se. Da, osoba koja je doživjela
istinsko obraćenje mogla bi na kraju
ipak biti izgubljena. Ali to nije bilo ono što bi se u nebu pregledavalo prije nego se slučaj
pojedinca nije pojavio na istražnom
sudu nakon njegove smrti. Dok god bi osoba bila živa, Isus
bi se odnosio prema njoj kao Spasitelj,
pružajući joj neograničenu milost i milost bez presude
ili osude.
Ako
još nije jasno u čemu je razlika, uzmite u obzir da osoba prema adventističkom stavu može biti
uvjerena da je prihvaćena
kod Boga isto koliko je i kalvinist
bio uvjeren, ali bez da ulazi u pretpostavke. Znanje o tome da će svačiji slučaj na kraju biti
suđen, sprečava osobu da grijeh ili milost uzima
zdravo za gotovo. Ali znajući da će se presuda odvijati tek nakon smrti
i znajući da je Isus usredotočen samo na spašavanje
dok je osoba još uvijek živa,
uvelike omogućuje hrabriji dolazak pred prijestolje milosti bez obzira koliko veliki bio pad i kakav grijeh
je učinjen.
Pogledajte
sljedeće grafikone koji ilustriraju različite teološke perspektive:
http://ssnet.org/wp-content/uploads/2016/03/Calvinism.jpg
Iako
mogu izvući veliku korist od uvjerenja da ih Bog prihvaća, kalvinistička
teologija dovodi ih u opasnost da kada bude donesena
presuda (kada će biti prekasno)
otkriju da su zapravo izgubljeni.
http://ssnet.org/wp-content/uploads/2016/03/Arminianism.jpg
Dok
teologija Arminijanaca ne dopušta taj lažni
osjećaj sigurnosti, neprestana vožnja u vlaku smrti često
stvara bijedno kršćansko iskustvo, dok nepotreban osjećaj osude čini da se grijehu bude teže oduprijeti.
http://ssnet.org/wp-content/uploads/2016/03/Adventism.jpg
Doktrina
o svetištu omogućava potpunu sigurnost o Božjem prihvaćanju, bez da naše spasenje uzimamo
zdravo za gotovo. Ključni element kojeg trebamo zapamtiti je da ako u bilo kojem
trenutku sumnjamo da nas je Bog prihvatio zato što smo
grješni, bit ćemo skloni griješiti još više.
Naš
pogled na Veliku borbu pomaže
nam da razumijemo kako Bog mora uskladiti nekoliko čimbenika:
1. On voli sve grešnike
i želi učiniti
sve što je moguće kako bi ih spasio dok
još može.
2. On voli otkupljene (one koji će s njim provesti vječnost)
i želi ih
zaštititi od mogućnosti
da se ponovno započne pobune nakon Drugog
dolaska.
3. Ima najveće poštovanje prema slobodi izbora
svakog pojedinca.
Način
na koji Bog usklađuje ova tri elementa
je tako što izlijeva svu milost
koju možemo zamisliti na svaku
osobu dok je živa, bez obzira na to što rade
ili koliko puta su uzeli Njegovu
milost zdravo za gotovo. Jednom kada umru i
kada se više ne može ništa učiniti
što bi ih spasilo, Bog ispituje njihov život kako
bi utvrdio jeli sigurno
da budu među otkupljenima.
Ovo ne znači da nas Bog ponekad neće disciplinirati ako bi to bilo potrebno za naše spasenje. Ali sve što Bog čini
je u svrhu našeg spasenja, a ne zbog osude ili kažnjavanja.
Također, u evanđelju
definitivno postoji sila za savladavanje naših grijeha, ali ta sila dolazi
samo kad vjerom shvatimo stvarnost Božjeg prihvaćanja.
Neki
bi se mogli zapitati kako se to odnosi na one koji će
biti živi za vrijeme Kristovog dolaska, jer za njih istraga ne može početi nakon njihove smrti.
Ovo je pitanje koje zahtijeva čitav članak, zasad možemo biti
sigurni da će Bog i dalje činiti
sve što je u njegovoj moći kako bi ih spasio,
dok i dalje
čuva dobrobit otkupljenih. Pošto smo do sada osvjedočeni
o Božjoj milosti prema svome narodu,
možemo biti sigurni da ni u buduće nikoga neće stavljati u nepovoljan položaj.
Svetište:
okultna doktrina?
Želim
ukratko objasniti kako odgovoriti na optužbe onih
unutar (npr. Desmonda Forda) ili izvan crkve
koji smatraju da nas doktrina svetišta
čini kultom:
1. Pitajte jesu li kalvinisti ili vjeruju li u "jednom spašen, uvijek spašen."
2. Ako je tako, pitajte
smatraju li sve Arminijance kultom (imajte na umu
da informirani kalvinisti paze da ne označe mainstream
Arminijance kao kult). Ako smatraju,
recite im da njihov problem nije s adventistima, nego s Arminijancima općenito.
3. Ako druge arminijanske
skupine ne smatraju kultom, onda imaju
teret dokazati da je naša vrsta arminijanizma
dovoljno različita da nas čini kultom.
(Svi Arminijanci vjeruju u neki oblik istražnog suda, jer osoba
koja se jednom spasila još uvijek
može biti izgubljena).
4. Koristeći moje objašnjenje svetišta, pokažite da je naša vrsta arminijanizma najbliža kalvinizmu, i stoga, ako
nas smatraju kultom, moraju sve Arminijance smatrati kultom.
Zašto
se adventisti i dalje prepiru u vezi evanđelja
Za kraj, primijetite da sam ovaj članak
nazvao „Kako je adventiZAM [a ne adventiSTI] završio sukob oko
evanđelja.“ To je nažalost, zato što iako
je našoj crkvi dodijeljen teološki uvid koji bi pomogao
u okončanju stoljetnog
sukoba kalvinizma i Arminijanizam, mi ne samo da nismo uspjeli
u tome, već smo omogućili slične sukobe oko evanđelja
unutar vlastite denominacije. Mi se prepiremo oko toga treba li naglasak biti na
opravdanju ili na posvećenju, treba li naglasiti sigurnost spasenja ili naglasiti da ljudi „trebaju paziti da ne padnu“, a sve ovo
vrijeme Bog nam je dao doktrinu o svetištu kao temelj
koji će sve te elemente
dovesti u njihovu ravnotežu. Više od ovoga, jer imamo
mnogo veći popis za ono "što treba i ne treba"
od većine arminijanskih
kršćana, mi doživljavamo
još traumatičniju vožnju na vlaku
smrti u našem kršćanskom hodanju i neizbježno završimo
kao obeshrabrena i uglavnom nesretna
skupina ljudi.
Nadam
se, da ćemo iz doktrine o svetištu naučiti uravnoteženi pogled na evanđelje
koji će nam pomoći u vlastitom osobnom iskustvu i razriješiti
nesuglasice među našim vlastitim ljudima, kao i
premostiti jaz između protestantizma u cjelini.
Prijevod:
Ivan Komadina